Fantastična ilustratorica mlađe generacije Nikolina Žabčić ima pune ruke posla, a čini se kako je u životu najbitnije umijeće balansiranja.

Kako bismo vam ju predstavili, postavili smo joj tri pitanja.

Na kojim si sve projektima radila u posljednje vrijeme, na čemu trenutno radiš i o čemu razmišljaš, što planiraš?

Trenutno pokušavam izbalansirati projekte sa svojim studijem i poslom te projektima koji su slobodne vrste. Od nedavno sam počela raditi kao grafički dizajner za zagrebačku Galeriju Šira koja vodi program Akademije likovnih umjetnosti, ali i mnoge suradnje s drugim fakultetima i institucijama na mjesečnoj bazi. Također, sa svojim kolegama s godine dovršavam animiranu špicu za ovogodišnji Animafest, u svojoj režiji, za kategoriju studentskog filma. Pored projekata koji su vezani za obrazovnu instituciju, radim slikovnicu za nakladnu kuću “Mala zvona” koja mi je zapravo najveće veselje. Dajem sve što je u mojoj moći da uložim svoje vrijeme i maksimalnu koncentraciju za svaki projekt kako bi produkt bio što bolji, bio on vezan za moj studij animacije ili da se radi o jednokratnom projektu u sklopu kojeg se od mene očekuje osmišljavanje vizuala, ili da ilustriram nešto gdje mi je data potpuna sloboda ili postoji tema koju moram pratiti i po kojoj se moram ravnati. Zbog tog podsvjesnog straha, koji vjerujem da osjeća svaki slobodnjak, radim na tome da skupim što više iskustva i suradnji koje su u mojem slučaju, na veliku sreću, završile kao lijepa iskustva pretočena u dugoročne suradnje. U konačnici, kada preuzmem svoju diplomu, nadam se da ću od svog rada moći i živjeti. Ne mogu reći da je lako, dapače, iziskuje jako puno odricanja, posebice kada u pitanje dođe moj privatni život, ali izrazito sam sretna što mi se kroz zadnjih godinu dana iskristaliziralo jako puno stvari te se sve manje moram “boriti” da za rad budem adekvatno plaćena.

Kojim specifičnim temama se baviš u svojim radovima? Što te inspirira?

Kada radim na svojim slobodnim radovima često se u posljednje vrijeme okrećem poeziji i apsurdnim pričama od, primjerice, Edwarda Leara ili Harmsa. Također, apeliram da se mi “mladi umjetnici”, koji smo još u nekim svojim počecima, međusobno podržavamo i potičemo te se time u potrebi za tekstom ili poezijom često okrećem radovima svojih prijatelja i poznanika koji ih rukama i šakama čuvaju za sebe ne bi li time možda izbjegli kritiku. Tematike koje me privlače su vrlo često vezane za ljubav, naš vegetativni svijet i pozitivnu atmosferu. Za rad mi čak i nije toliko bitna tema, nekad su mi samo motivi dovoljno zanimljivi da iz nje sama izgradim neku priču. Nalazim veliku inspiraciju u ljudima koji rade punom parom kako bi ostvarili svoje ciljeve jer je to nešto čemu i ja sama težim. Imam veliku podršku svoje obitelji i prijatelja jednako kao i svojih mentora koji me svakom prilikom guraju i motiviraju da radim još više.

Imaš zanimljivu estetiku ilustracije; neklasičan izražaj ženskih lica, figura…kako bi ju ti osobno opisala, kako ju doživljavaš?

Moram priznati da se do trenutka gdje mi ovo pitanje nije bilo upućeno uopće zapravo nisam sama sa sobom sjela i dala si taj odgovor što mi je jako zanimljivo, ali dolazim do nekog logičnog zaključka. Zbog svojih osobnih sigurnosti koje se protežu još od moje osnovne škole te tog nekog kompleksa koji su nam nametnuli mediji što se tiče toga kako žena “treba izgledati”, vidim da kroz svoj likovni izričaj pokušavam što više, ako ne i u potpunosti, zanemariti ta pravila ljepote.

Pokušavam stvoriti svijet gdje si lijepa iako ti je jedna noga kraća od druge, gdje ti je osmijeh divan iako nemaš taj jedan zub i gdje se zapravo ilustrira tvoja energija koju imaš u sebi, a samim time “ona” kao lik postaje najljepša žena na svijetu.

U zadnjih par godina sam uspjela skupiti tu dozu hrabrosti da se ne bojim olovke, svakog poteza i konačnog produkta jer zapravo to niti nema smisla. Pogrešnog poteza nema jer je u prirodi vizualaca i općenito likovnjaka da reagiraju na okolinu, a sad na koji način će svaki od njih to komunicirati je individualno i u neku ruku osobno. Svjesna sam da u ovom trenutku u mojim crtežima postoje moj osobni rukopis i estetika, ali vjerujem da će se ona kroz vrijeme opet promijeniti i otiči u nekom drugom smjeru, ali sa sigurnošću mogu reći da što se manje s tim opterećujem te zapravo samo reagiram na ono što osjećam, osjećam se zdravije, a crtež postaje iskreniji.

flash!

U novom broju tiskanog izdanja Grazije koje je na kioscima od 20. travnja možete čitati o umjetnicama koje nam u svojim izvrsnim radovima donose sasvim drugačiju estetiku i pojmove ljepote.