Novo istraživanje Sveučilišta u Minnesoti objavljeno u časopisu “Science” otkriva da miševi, štakori i ljudi imaju zajednički problem s odlukama – donose one lošije čak i kad to znaju! Zašto ovaj fenomen, poznat i kao “pogreška potonulog troška”, nije samo rezerviran za ljude i koje su nas društvene okolnosti dovele do toga da ostanemo i dalje na poslu koji mrzimo, s partnerima koje smo prestali voljeti? Odnosno, kako se osnažiti i izboriti za sebe i svoj izbor u svijetu koji od nas vječno traži kompromis
Ponašanje osoba koje ostaju pri odluci, čak i kad je vrlo jasno da bi alternativni odabir bio bolja opcija, jest fenomen koji zbunjuje i fascinira psihologe i ekonomiste. Na primjer, zašto odlučujemo ostati u koloni reda za blagajnu iako se otvorila druga u kojoj ćemo vjerojatno brže doći na red, zašto ne želimo odustati od projekta za koji je postalo jasno da nam se više ne isplati, zašto ne prekinemo toksični odnos? Zapravo, odgovor je poprilično jednostavan – jer smo nabrzinu ustanovili da smo previše vremena, energije, truda i novca uložili u to da sad najednom samo odustanemo ili promijenimo svoju odluku. Ovaj zanimljiv i poznat fenomen kovan u pojam “sunk cost fallacy”, odnosno “pogreška potonulog troška”, smatrala se jedinstvenim problemom ljudi. Novo istraživanje Sveučilišta u Minnesoti pokazalo je da mi nismo jedina vrsta koja ima ovu ekonomski iracionalnu manu, što je, zapravo – dobra vijest?
Važno otkriće za budućnost
“Glavna teza ovoga istraživanja bila je da tri vrste nauče igrati istu ekonomsku igru”, izjavljuje Brian Sweis, doktorant i glavni autor Sveučilišta u Minnesoti. Igra je bila ta da su miš i štakor u određenom kratkom vremenu morali pronaći ukusne ostatke hrane, dok su ljudi u jednako kratkom vremenu morali pronaći zabavne videouratke na internetu. Miševi i štakori trčali su po labirintu koji je uključivao četiri različite “restoranske” lokacije, a prije ulaska u svaku lokaciju, životinje bi bile informirane koliko će dugo čekati dolazak hrane u obliku zvučnog zapisa. Zadaća im je bila sakupiti hranu u sat vremena, a razdoblje u kojem bi dolazila hrana mijenjalo bi se – odnosno, dostava hrane bi kasnila, zbog čega su životinjice morale odlučiti hoće li ostati i pričekati, ili otići u sljedeći labirint. Na sličan način, ljudi su bili informirani o kašnjenju primitka videozapisa. To znači da su ljudi morali odlučiti hoće li čekati još dodatnih 20 sekundi, ili prijeći na nešto drugo. Na čudo istraživača, sve tri vrste odbijale su odustati što su duže čekale. “Ovaj projekt ovisio je o suradnji triju različitih laboratorija, koji su morali kreirati obrazac kojim će tri različite vrste moći pitati jednaka pitanja. Stoga je ovo istraživanje, ali i otkriće, vrlo značajno za buduće generacije i daje nam prostor za druga međuvrsna ispitivanja”, izjavio je David Redish, profesor na Odsjeku za neuroznanost Sveučilišta u Minnesoti. Osim ovoga istraživanja, objavili su i još jedno u kojem razjašnjavaju da, poput čovjeka, i miševi i štakori pokazuju žaljenje za donošenjem pogrešne odluke, što dokazuje da postoji cijela povijest evolucijskih mana koje nas čine ljudima.
Greška u DNK
Ova saznanja potvrđuju i to da sve “self-help” knjige, propitivanja u stilu zašto se ne možemo više odlučiti, zašto prije nismo otišli od osobe koja nas je svakodnevno tukla, ali i osjećaj da smo propali slučaj zbog loše odluke za koju smo svi znali da je loša, da nemamo snagu volje – nije nešto oko čega je potrebno osjećati se toliko nezadovoljno i posramljeno jer je evidentno da je utkano u naš DNK. To, naravno, ne znači da smo u potpunosti lišeni odgovornosti koja leži iza donesene odluke. Gledajući širu sliku, ljudi se teže izbore za sebe na poslu, smatraju da prosvjedi nemaju smisla, da ne mogu otići iz nasilne veze, da nije moguće prekidati dugogodišnje odnose s prijateljem jer ste već toliko u to uložili, a često je i teško promijeniti imidž, stav, odustati od onih traperica niskog struka koje osim vas nosi vjerojatno još jedino Britney Spears. Problem nastaje u tome što mnogi “zarađuju” na tom našem “feleru” u DNK-u – počevši od ekonomista, psihologa, autora knjiga samopomoći, fitness trenera i tako dalje. Osim što donosimo krive odluke, osjećamo kako trebamo pomoć da nas netko uopće okrene na pravi put. Sve samo znajući da će taj krug jednom morati krenuti ispočetka.
Umor od odlučivanja
Kako pojašnjavaju znanstvenici, snaga volje je poput mišića, i to mišića koji se umara. Stoga, nakon što donesemo odluku, teško nam je ponovno preispitati je, pa radije tražimo razloge zašto je bila ispravna u startu. Uvjeravamo se, negiramo pravo stanje stvari i ustrajemo pri pogrešnoj odluci. Stoga, umjesto odlaska u teretanu, ustrajemo pri kauču jer smo se umorili od donošenja odluka, izgubili smo snagu volje, najčešće zbog toliko pogrešno donesenih odluka. Kako ipak nije isto ne odustati od teretane, zapostavljenog odjevnog trenda i od toksične veze koja jako utječe na mentalno i fizičko zdravlje, iznimno je važno osvijestiti si da vam netko ipak može i treba pomoći. I to ne samo gorespomenuta zanimanja, nego sami sebi. Detektirati to da osjećamo kako tratimo vrijeme je iznimno važna stavka i korak ka donošenju važne odluke, a jednako tako je važno biti iskren prema samome sebi i, umjesto prema samome sebi podijeliti svoje želje prema drugima, kako biste ustrajali u svojim željama i pretvorili ih u namjere i odluke. Snaga volje nije nešto što je utkano u DNK, nego je nešto što je potrebno sustavno trenirati. Iako je nemoguće maksimizirati snagu odlučivanja i borbe za samoga sebe u svakom trenutku svoga života, u potpunosti je moguće napraviti male promjene u vlastitoj rutini, koje će dugoročno ostvariti konzistentan napredak u područjima koja su vam životno važna. Uz to, osim što je važno osvijestiti samome sebi da je na snazi volje potrebno raditi, vrlo je bitno otvoriti oči i uvidjeti tko od bliskih osoba nije u stanju izboriti se i odlučiti za sebe, i pomoći mu. Jer, jedna osoba poput poluge povuče drugu, pa treću, i najednom imamo kolektiv koji je puno ustrajniji i društvo koje aktivno želi promijeniti stanje stvari, nabolje. A to se, nažalost, ne može dogoditi na kauču, mentalnom ili doslovnom.
