ESPRESSO BREAK: S Nenadom Korkutom o dodjeli Oscara 2025.

Možda ste puno toga već i doznali, no pikanterije ćete pronaći u našem tradicionalnom razgovoru s Nenadom Korkutom uz kratki espresso

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Nenad Korkut (@nenadkorkut)

Film “Anora” apsolutni je pobjednik ovogodišnje dodjele nagrada Oscar. Sjećaš li se mog oduševljenja filmom i kako ga nisi dijelio sa mnom?

I meni se film jako svidio, no imao sam male zamjerke. Film je zabavan, a istovremeno se bavi ozbiljnim temama, što je vrlo svježe i originalno, no nije na prvu loptu za Oscara. Oscari preferiraju teške drame, pa me ovaj izbor ugodno iznenadio.“Anora” jest drama, ali s puno duhovitih dijelova na koje se publika može nasmijati.

To je višeslojan film koji zapravo svatko može doživjeti i tumačiti na način na koji mu odgovara, odnosno onako kako se najviše može poistovjetiti.

Moja jedina zamjerka je da mu je prolog predug. Prvi dio filma vrti se oko “seks, drugs & rock’n’roll” i mislim da je to moglo biti malo komprimiranije kako bi tempo na početku bio bolji. Kad se film počinje zapletati, do kraja je odličan. Navijao sam za njega na dodjeli i drago mi je da je pobijedio.

Na takav sam način ja doživjela zadnji dio filma “The Substance”. Moramo istaknuti vrhunski talent Seana Bakera koji je film napisao, producirao, režirao i montirao, za što je također osvojio nagradu.

Montažer se smatra produženom rukom redatelja i često se to dvoje jako dobro poznaju te surađuju iz filma u film. Montažer mora razumjeti redateljevu viziju kako bi ju dobro uobličio, a u ovom se slučaju radi o istoj osobi pa je zato rezultat još uspješniji. Kod Oscara je često nagrada za montažu indikator za nagradu za režiju. Ovo je Bakerov najbolji film, ali iza njega su i sjajni “Tangerine”, “The Florida Project”, “Red rocket”, po kojima se vidi da je “slab” na seksualne radnike i općenito na marginalizirane skupine ljudi. Sve su to nezavisni filmovi skromnije produkcije koji nisu komercijalni poput “Dine” ili “Wickeda”, koji su također bili u konkurenciji. Jako me zanima kakav će biti njegov idući film jer je on autor koji nema intenciju podilaziti komercijali.

Osvojio je četiri Oscara za isti film.

Da, i zato bi uistinu bila šteta da Mikey Madison nije osvojila Oscara za glavnu ulogu jer ona “nosi” taj film. Mnogi su navijali za Demi Moore, koja je prethodno osvojila gotovo sve važne nagrade za svoju ulogu i oko nje se podigla prašina, dijelom zbog dojma da neće više imati takvu priliku, ali i zbog narativa koji film nosi. Sjeti se, na sličan način na koji se sada navijalo za comeback Demi, navijalo se za comeback Mickeyja Rourkea u filmu “The Wrestler”, koji je također na neki način glumio sam sebe. Niti njemu tada nisu dali Oscara.

Akademija često ima nos za prepoznati i nagraditi talent mladih, neafirmiranih glumaca koji tako dobiju sjajnu odskočnu dasku u karijeri.

Nekima je poguranac, a nekima prokletstvo. Neki su nakon osvojenih Oscara “potonuli”, kao što je to slučaj s Halle Berry. Ona je bila prva Afroamerikanka koja je osvojila Oscara za glavnu žensku ulogu, no, unatoč očekivanjima, nije ostvarila veliku karijeru. Uostalom, i Adrien Brody je nakon prvog osvojenog Oscara čekao 20 godina za novu veliku ulogu.

I onda je nekako tu istu ulogu ponovio i opet osvojio glavnu nagradu.

Slažem se, glumi istu ulogu, čisti manirizam. Slično mogu reći i za Kierana Culkina. Za razliku od njih, Thimothée Chalamet iako je još jako mlad, već sad ima širok raspon uloga: “Call Me By Your Name”, “Little Women”, “Beautiful boy“, “Dune”, “Wonka”… veliki talent!

Njega je nominacija za Oscara koju mu je donio film “Call Me By Your Name” lansirala na A-listu holivudskih glumaca.

Da, svakako. Vjerujem da će Chalametova karijera biti fantastična i dugotrajna, a nadam se da će tu biti i uloga koje će Akademija prepoznati. Nadam se da ga neće zadesiti sudbina poput Amy Adams, ili još bolje, Glenn Close, koja je imala osam nominacija za Oscara i nikad nije osvojila nagradu. Sada je već u godinama kad su male šanse za takvu ulogu.

Mikey Madison je, uz talent, imala i sreće. Od početka sezone nagrada, još tamo od Zlatnogaglobusa, čvrsto drži poziciju opasne konkurentice velikim glumicama koje su tijekom sezone otpadale iz utrke. Sjetimo se, Angelina Jolie kotirala je visoko u ulozi Marije Callas, potom Nicole Kidman kao “Baby girl”, a sezonu je dobro počela i Kate Winslet ulogom u filmu “Lee”. Do finala, odnosno do Oscara su dogurale Demi Moore, koja je postala favoritkinjom, i Mikey.

Dobro si primijetila. Oscar voli zvijezde, bivše pobjednike. Jolie je dugo vodila na kladionicama, ali se Mikey nakon Cannesa nametnula. Šteta što Mark Eydelshteyn nije nominiran za sporednu mušku ulogu Anorinog supruga. Po meni, on je to uistinu zaslužio, a rekao bih i da je u filmu to bila najrazrađenija uloga. Ostao je u sjeni Yura Borisova, koji je odličan, ali ta uloga nekako je pravocrtna. Slično kao i Zoe Saldaña u filmu “Emilia Pérez”. Iako pleše i pjeva, razvoj uloge uspijeva ostati bez većih amplituda.

Zoe je osvojila Oscara za sporednu žensku ulogu, ali njezinu ulogu ne bih nazvala sporednom.

Godinama se već glavne glumce gura u sporedne uloge kako bi im se osigurali Oscari. Minutaža Zoe Saldañe u filmu “Emilia Pérez” i Isabelle Rossellini u “Konklavi” uopće se ne može uspoređivati. Isabellina je uloga prava sporedna minijatura. Nije fer prema sporednim glumcima da se natječu s glavnim glumcima, a to je bio slučaj i s Kieranom Culkinom. Zapravo smo dobili četiri Oscara za glavne uloge.

Koga biste mogli nazvati gubitnikom na ovoj ceremoniji?

“A Complete Unknown”, odnosno film o Bobu Dylanu. Ne samo zbog Thimothéea Chalameta nego i zbog Edwarda Nortona i Monice Barbaro, koji su bili fantastični u sporednim ulogama.

Još se nešto ove godine moglo primijetiti, a to je mlakost i izostanak ozbiljne kritike trenutka u kojem se svijet našao. Nisam sklona tome da se pozornica koristi za političke govore umjesto da se slavi umjetnost, no ove smo godine možda i više no prije trebali čuti glasove razuma, nade i težnje za mirom. Za to je bilo i filmskih povoda jer su u konkurenciji bili filmovi kao “The Apprentice”, koji prikazuje nastajanja Trumpa kakvim ga danas poznajemo – moćnog vladara svjetske velesile koji umjesto mira, sigurnosti i nade donosi nemir, nesigurnost te vulgarnost cijelom svijetu. Potom “Emilia Pérez”, koja nosi još uvijek aktualno pitanje spolnog identiteta i transrodnosti, pa “No Other Land” kao najbolji dokumentarni film, odnosno priča o palestinskim aktivistima koji se bore da zaštite svoje zajednice od rušenja od strane izraelske vojske, čiji su autori Palestinac i Izraelac.

Akademija je ove godine bila jako oprezna. S obzirom na sve negativne pojave i situacije kojima svjedočimo svuda u svijetu, od Hollywooda se očekivalo da bude hrabriji tim više što smo mogli čuti Trumpa kako prijeti i filmskom svijetu. Jedini pravi politički, aktivistički govor mogli smo čuti od Jane Fonde na dodjeli SAG nagrada. Čak ni voditelj nije koketirao s provokacijom, nego smo jedino pred kraj čuli komentar, odnosno foru da se svima svidjela “Anora” vjerojatno zato što je jedina koja se usprotivila ruskim oligarsima.

Uvodni govor ima veliku važnost kod svih tih ceremonija. Od njega se očekuje duhovitost, provokacija, sarkazam, prozivka i šala na račun najvećih zvijezda koje to s osmijehom trpe. Ne može svatko biti kao Ricky Gervais, no Conan O’Brien, za moj ukus, nije bio dovoljno britak, a bome ni zabavan. Kako se tebe dojmio?

Slažem se. Kad je Jimmy Kimmel, veliki Trumpov kritičar, odbio angažman, bilo je jasno da će ceremonija biti mlaka. Conan O’Brien meni nije bilo loš, ali nije bio ni za pohvaliti. Nepotrebno je dugo pričao i dugo mu je trebalo da dođe do neke poante ili šale na koju smo se mogli malo nasmijati. Tek se pred kraj uspio malo opustiti, ali već je bilo prekasno. Istaknuo bih da je i cijela dodjela ove godine bila predugačka, 45 minuta dulja od prošlogodišnje i sve skupa nije imalo dobar tempo. Ipak, pohvalit ću scenografiju jer je uistinu izgledala spektakularno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Goran Bogdan (@bogdangoranbogdan)

Nisi imao riječi hvale ni za pobjednika u našoj konkurenciji, tj. kratkog igranog filma. “I’m Not a Robot” ni izbliza ne ostavlja dojam poput našeg “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”.

Film Nebojše Slijepčevića puno je respektabilniji, prethodno je osvojio više važnih glavnih nagrada i znatno je emotivniji. “I’m Not a Robot” ima dobru ideju u početku, no ona se brzo potroši, već u prvih pet minuta. Za kratki film ovaj mi je predugo trajao, za razliku od Nebojšinog, gdje sam želio da traje još koju minutu. Objasnio mi je kako festival u Cannesu zahtijeva da filmovi budu do 15 minuta, dok kod Oscara može trajati i do 45 minuta. Ovo je izniman uspjeh za ekipu i za hrvatski film uopće. Nije to nogomet gdje navijači zazivaju da moramo biti prvaci pa završimo drugi; ovdje je pobjeda to što smo nominirani. Nebojši je ovaj film otvorio put za budućnost, za sakupljanje novaca za buduće filmove, ali i vrata velikih festivala za dugometražne filmove.

Zahvaljujući našoj ekipi, na crvenom tepihu Oscara prošetane su toalete domaćih dizajnera: Tine Vrdoljak Ranilović, dvojca eNVy room i Matije Vuice. Zanimljivo je kako su Tina i eNVy room slično razmišljali pri izradi haljina – išli su na crnu haljinu sa zanimljivim zlatnim i seksi detaljima.

Da! Vjerujem da je to stvarno slučajnost. Obje su haljine bile pun pogodak. Dodao bih i da je Boris Pavlin kreirao dvije haljine za Vanju Jambrović, suprugu redatelja Nebojše Slijepčevića, koja je na dodjeli nagrade César u Parizu nosila njegovu kreaciju dizajniranu samo za nju. Boris je izradio još jednu haljinu koju je trebala nositi na oskarovskom crvenom tepihu na koji, nažalost nije mogla doći.

Istakla bih nekoliko uistinu veličanstvenih kreacija kuće Chanel, što me poprilično iznenadilo jer Chanel već dulje vrijeme ne oduševljava haute coutureom.

Slažem se. Posebno bih izdvojio haljine koje su nosile Lupita Nyong’o te Fernanda Torres. Na prvu sam pomislio da je i haljina Elle Fanning kuće Chanel jer izgleda upravo kao klasični Chanel, no radilo se o Givenchyju.

Osim nje, Givenchyjevo je odijelo, specifične boje maslaca, na dodjeli nosio Chalamet, kojeg već sada možemo zvati modnom ikonom. Podijeljena su mišljenja o tom odijelu.

Haljine su rađene ciljano za Oscara jer Givenchy već dugo nema couture. Vidjet ćemo u kojem smjeru će ta pomalo zaboravljena modna kuća ići s novom kreativnom dizajnericom Sarah Burton, koja je došla iz kuće Alexander McQueen. Možda će s novom dizajnericom oživjeti couture. Chalamet se svakako nametnuo kao vrlo hrabar muškarac u kontekstu mode i visoko je tu podignuo ljestvicu. U posljednje se vrijeme modno ističe i Colman Domingo, dok je većina vjerna klasici.

Ako ćemo proglasiti najbolje odjevenog muškarca, moj bi izbor bio Mick Jagger.

I ja bih izdvojio Jaggera, ali najbolji mi je bio Andrew Garfield u Gucci smokingu boje čokolade.

Mikey Madison nosila je Dior haljinu i nije bila jedina u Dioru, kojemu je uistinu potrebna nova energija i ideja.

Još je ova haljina bila dobra s obzirom na to kakve je nosila tijekom cijele sezone dodjela nagrada.

Haute couture tjedan mode nije bio tako davno, naprotiv, svaki se holivudski stilist mogao inspirirati. Uostalom, uopće na crvenom tepihu nismo vidjeli da netko nosi Armani, a upravo je ta modna kuća ove godine pokazala veličanstvenu kolekciju visoke mode.

Apsolutno se slažem. Čini mi se da je samo Selena Gomez nosila Armani, ali na after partyju, i to je odabrala jednu prilično običnu crnu haljinu koja joj je ljepše pristajala negoli Ralph Lauren koju je nosila na dodjeli. Po meni, najbolje odjevena bila je Cynthia Erivo u custom Vivienne Westwood haljini u kojoj je nastupila, a mogu istaknuti i Zoe Saldañu u Saint Laurentu i Arianu Grande u dramatičnoj Schiaparelli haljini koju smo vidjeli upravo na posljednjem haute couture Tjednu mode.

Nenade, hvala do iduće filmske ili modne prigode.

 

 

Foto: Profimedia