Prije dvije zime, Advent na Europskom trgu u Zagrebu postao je moja omiljena blagdanska destinacija. Razlog? Kućica s potpisom ođe, ođe. Iza tog šarmantnog imena stajali su Romano Nikolić i Pavla Miličić, suradnici, kreativci, kulturni radnici – i Dubrovčani. Zar je to važno? Pa zapravo i – jest
Ođe, ođe
Oni su tada, tim malim, ali moćnim korakom, donijeli duh Dubrovnika točno tamo gdje je bio najpotrebniji. Uz zvukove Tereze Kesovije, mirise dubrovačkih poslastica, okuse vina i rakija, te sam dvije zime praznike provodila upravo uz njihovu kućicu i svakim danom se uvjeravala da kada dolaziš iz područja djelovanja nezavisne kulture, onda stvarno možeš – sve. Svi smo svjesni potkapacitiranosti scene, budžeta i svega što s tim ide, pa kad se takvi kreativci i profesionalci uhvate jednog boutique gastro projekta, rezultat ne može biti ništa drugo nego – odličan (inače, bacite oko na raspored predstava organizacije Arterarij i – pogledajte ih).
Sedam mjeseci prije otvorenja, najavili su svoje planove, isprva obavijene velom tajne. No, kako su tjedni i mjeseci prolazili, prolazila sam s njima, posebno na društvenim mrežama, cijelu kalvariju rješavanja papirologije kako bi lokal, tapas bar ođe, ođe ugledao svjetlo dana. I to se napokon ostvarilo.
Više od običnog lokala
U međuvremenu smo uživali u njihovim delicijama na mjestima poput Cinehill Film Festivala, što je sve nas dodatno dražilo i poticalo na posjet novoj lokaciji u Zagrebu. A ta se lokacija pokazala kao najbolja moguća – Trešnjevački plac. Nula pretenzije, arogancije ili snobovštine. Maksimalno svježih namirnica. Nekoliko sjajnih jela s prepoznatljivim potpisom. Vjerujem da su to recepti za odličnu, svijetlu i jako, jako ukusnu budućnost.
Ođe, ođe je malen, šarmantan lokal na Trešnjevačkom placu koji odiše tim lokalnim, dubrovačkim štihom, ali potpuno prirodno, nenametljivo, u skladu sa zagrebačkim. Dok su neki lokali na Dolcu ili Kvatriću već postali kultna mjesta i institucije, čini mi se da će upravo to postati i ođe, ođe na Trešnjevci.
Otvorenje je bilo u subotu, proslavili su ga s mnogim gostima – slučajnim prolaznicima, namjernicima, s mnoštvo glumaca i svih onih iz svijeta kazališta, s onima s kojima su surađivali, s onima s kojima će tek surađivati, s onima koji su slučajno na placu, s onima koji su jedva čekali da otvore svoja vrata. U nedjelju su “trebali ostati kod kuće” (kako mi je Pavla tiho šapnula, dubrovačko vino se, naime, dosta na otvorenju kušalo), no svejedno su otvorili svoja vrata gostima prema planu. Nije prošlo niti pola sata, a već se čuo taj karakterističan dubrovački govor i dobacivanje, zafrkancija i smijeh, u kombinaciji s gostima koji kao da tu sjede – oduvijek.
Ođe, ođe nije se niti otvorilo kako spada, a već je dio DNK-a Trešnjevačkog placa. Ljudi s punim košarama, cekerima i vrećicama nakon kupnje sjedaju na kavu, brzinske fritule ili nešto konkretnije, poput dnevnog jela. Odlaze s osmijehom na licu, zadovoljnim nepcem i mentalnom zabilješkom da sljedeći put moraju povesti nekoga sa sobom. Kako bi podijelili taj gušt i stvorili ritual na placu koji će se, prema definiciji same riječi, samo ponavljati.
