Kad ste zadnji put vidjeli muškarca da plače? Još bolje, kada vam je muškarac iskreno, bez filtera pričao o svojim osjećajima? Iskreno, moram se dobro zamisliti da bih se sjetila odgovora, a čak i nakon pomnog razmišljanja, ne pronalazim točan odgovor. Ako promotrimo istraživanja uvidjet ćemo da muškarci stvarno rjeđe plaču od žena, ali, je li to zato što su prirodno manje emocionalno osjetljivi od žena ili zbog društveno nametnutog obrasca koje im je odgojem ukorijenjeno, pokušali smo otkriti u razgovoru s psihologinjom Neli Abramić Čehić kako bismo bolje razumijeli svoje partnere, djecu, roditelje i prijatelje
“Žene su ljepše polovice, a muškarci jači spol”. Upravo ova rečenica jedna je od standardnih klasifikacija muško – ženskih odnosa. Za žene se podrazumijeva da su tople, drage, mile, a prije svega osjećajne. Muškarci s druge strane moraju biti nositelji prihoda, glave obitelji i već spomenuti ‘jači spol’.
Iako se vremena mijenjaju i sve više dolazi do izražaja rodna ravnopravnost (barem kad su u pitanju roditeljstvo, kućanski poslovi, financijska neovisnost) i dalje se muškarce tretira kao one koji moraju imati čvrst gard i ne pokazivati osjećaje. Kad se pak pokažu osjećaji ili suza, dovodi se u pitanje njihova muškost, pa čak i bizarno, spolna orijentacija!
Da muškarci manje plaču pokazuje i statistika, istraživanja su otkrila da žene plaču između 30 i 64 puta godišnje, dok muškarci između šest i 17 puta. Razlika u broju plakanja je očigledna, no znači li to da su muškarci manje osjećajni?
“Postoji uobičajena pogrešna pretpostavka da su muškarci manje osjećajni od žena. U stvarnosti, svi mi doživljavamo širok raspon osjećaja. Osjećamo se sretno, tužno, ljuto, frustrirano, slomljeno, uplašeno, izdano. Međutim, manje je vjerojatno da će muškarci zapravo govoriti o tim osjećajima. Nedavno objavljeno istraživanje o tome kako muškarci percipiraju muškost i izražavanje emocija, pokazalo je da danas mnogi muškarci još uvijek osjećaju kao da ne mogu otvoreno govoriti o svojim osjećajima, a da pritom ne dožive neku vrstu osude. Većina muškaraca zna da je izražavanje emocija važno, ali se i dalje osjećaju kao da su zbog toga kažnjeni”, objasnila nam je psihologinja.
To kažnjavanje muškaraca zbog iznošenja emocija često se vidi u pogrdnim komentarima i umanjivanju njihove muškosti. Upravo zbog mogućnosti da ispadnu ‘manje muževni’ čak 38 posto muškaraca izbjegava razgovarati s drugima o svojim osjećajima, a 39 posto ih čak i mijenja svoje ponašanje, kako, pogađate, ne bi ispali manje muževni. Ovdje se radi o velikom društvenom problemu, jer čak i kad bi muškarac htio porazgovarati o onome što osjeća, jednostavno nema s kime: “Jedan od pet muškaraca nema nikoga s kim bi mogao razgovarati o svojim problemima ili kaže da ne voli razgovarati o svojim problemima. To je klasičan primjer kako nas tradicionalni rodni stereotipi ograničavaju, pa čak i nanose štetu. Mnogi ljudi se bore s izražavanjem emocija, ali muškarce se češće potiče da ne pokazuju svoje emocije”.
Poticanje muškaraca da zanemaruju svoje osjećaje češće je u kulturama u kojima postoji tradicionalna podjela, a mušku se ulogu može okarakterizirati kao neovisnu, onu koja ima kontrolu i rješava probleme. A osim kulture, veliku ulogu u životu svake osobe ima okruženje i način odgoja.
“Zbog načina na koji se dječaci uglavnom odgajaju, njihova sposobnost nošenja s emocijama sustavno je potkopavana. Muškarce se uči da ne osjećaju, da ne plaču i da ne pronalaze riječi kojima bi izrazili svoje osjećaje. Ukoliko se dječake odgaja na način da ignoriraju svoje osjećaje ili da ih barem zadrže za sebe, to ih u konačnici može spriječiti da bolje razumiju sebe i povežu se s drugima na dublje načine.” objašnjava nam Abramić Čehić. “Poticanjem dječaka da dosegnu neki kulturalni ideal ‘pravog muškarca’ lišenog osjećaja i nikad ranjivog zanemarujemo njihove društvene potrebe i činimo ih bolesnijima, tužnijima, ljućima i nestabilnijima. Dječacima se općenito daje manje prostora da istražuju i dijele svoje osjećaje, daje im se manje vremena za plakanje, manje tolerancije za nježne osjećaje, više ih se osuđuje zbog osjetljivosti, pa odrastaju ne učeći vještinu razgovaranja i snalaženja u svojim osjećajima”.
Osim toga, oni ‘dobronamjerni komentari’ poput ‘budi muško’ i ‘muškarci ne plaču’ nimalo ne pomažu u emocionalnom sazrijevanju. Dječaci tako odrastaju u muškarce koji su preplavljeni osjećajima koje ne znaju kako i na koji način izraziti pa se često odaju – agresivnim ispadima.
“Razgovor o osjećajima ključan je za tjelesnu i mentalnu dobrobit, bez obzira na spol. Takav nam razgovor omogućuje obradu svojih iskustava i dobivanje podrške od drugih kada nam je to potrebno, a oslobađa nas i stresa. S druge strane, potiskivanje emocija može dovesti do nakupljanja stresa u umu i tijelu te znatnih posljedica za oboje. Emocionalno potiskivanje povezano je s kardiovaskularnim zdravstvenim problemima, gubitkom pamćenja, slabijim imunitetom koji u konačnici može dovesti i do razbolijevanja, te nižom produktivnošću i bržim izgaranjem na poslu. Budući da se žene često smatraju osjećajnijima, društveno je ‘prihvatljivo’ da izraze svoje osjećaje, poput tuge ili straha, ali se muškarce, koji se smatraju snažnima i neustrašivima, ne potiče na pokazivanje svojih osjećaja. Ove društvene norme i rodni stereotipi prisutni su već generacijama i mogu biti izrazito štetni, posebno za muškarce. Naime, muškarce koji izražavaju svoje osjećaje često se doživljava kao slabe, uslijed čega mnogi muškarci izbjegavaju pokazati svoje osjećaje jer se boje posljedica. Međutim, potiskivanje emocija i osjećaja može biti izuzetno štetno kako za tjelesno, tako i za mentalno zdravlje muškarca”, upozorila je psihologinja.
Da posljedice potiskivanja emocija mogu biti kobne, govori nam i crna statistika. Iako su žene te koje češće pokušavaju izvršiti suicid, muškarci su u tome uspješniji jer biraju ‘efektivnije metode’. Psihologinja nam je objasnila da se uz suicid često vežu emocije poput beznađa, bespomoćnosti, tuge, krivnje ili srama. Osim toga, uz suicid se često vežu impulzivnost ili alkoholizam koji bi mogli biti okidač za počinjenje suicida. Uz to, muškarci u takvim situacijama rjeđe traže psihološku pomoć, a razgovor ili plakanje je upravo ono što bi u takvim situacijama moglo spasiti nečiji život.
“Iako neki ljudi još uvijek vjeruju da muškarci ne bi trebali plakati ili da bi trebali skrivati svoje emocije, plakanje zapravo ponekad može biti zdravo i korisno, bez obzira na spol. Plakanje ima niz zdravstvenih dobrobiti, jer vas može umiriti, podići vam raspoloženje, pa čak i smanjiti bol. Ako su vas učili potiskivati svoje emocije, moguće je naučiti nositi se s njima na zdraviji i konstruktivniji način, a rad sa stručnjakom za mentalno zdravlje može vam pomoći naučiti kako se pozitivno nositi s teškim emocijama i naučiti vas strategijama za zdravu emocionalnu regulaciju”, savjetovala je psihologinja.
Rad na sebi i mentalnom zdravlju danas više ne bi smjela biti tabu tema. No, postavlja se pitanje kako da se spriječi taj začarani krug u kojemu svoje probleme i traume muškarci moraju rješavati kad im se sve nakupi i više ne znaju kako dalje?
“Za početak bi bilo dobro početi odgajati dječake koji će preispitivati stereotipe o muškosti, a u međuvremenu možemo raditi na tome da se i sami nekih od njih odviknemo. Naše emocije i način na koji ih koristimo su podložni pogrešci i ne vode nas uvijek u dobrom smjeru. Prepoznavanje i izražavanje osjećaja je naučeno ponašanje te baš kao vožnja automobila, zahtjeva vježbu. Emocija se uvijek manifestira negdje u tijelu, pa ljutnju možemo doživjeti kao navalu vrućine u licu, tugu kao stezanje u grlu, tjeskobu kao čvor u želucu. Kada osvijestimo ono što osjećamo u tijelu, bit će nam lakše prepoznati osjećaje, kao i razumjeti što oni znače. Ako se osjećate ljutito, zapitajte se koje biste druge emocije mogli osjećati? Je li to možda u stvari tuga ili se radi o strahu? Naučite izraziti riječima ono što osjećate. Riskirajte i pokažite svoju ranjivost ljudima s kojima se osjećate sigurno. Dopustite sebi da budete ranjivi, jer to može dovesti do veće bliskosti s drugim ljudima, a može donijeti i osjećaj olakšanja. Zatražite stručnu pomoć kada vam je potrebna”, savjetovala je Abramić Čehić.
A osim stručne pomoći, važna je i ona druga – podrška partnerice, mame, sestre ili prijateljice. No, na koji način izgraditi odnos pun povjerenja u kojemu će vam se sin ili partner povjeriti, bez straha da ćete ga osuđivati, jer je, pazite, samo obično ljudsko biće?
“Za svaki je odnos je ključna komunikacija. Način komunikacije prilagodit ćemo dobi djeteta, pa tako dječake općenito treba slušati i pokazati interes za ono što nam govore. Iako je to ponekad teško, slušanje i izražavanje znatiželje obično funkcionira bolje od davanja savjeta. Odrasli suviše često pate od vlastitih unaprijed stvorenih predodžbi o tome što dječak jest ili treba biti, a ne vide skrivenu potrebu svog dječaka za povezanošću, stoga može pomoći ako roditelji razumiju pritiske s kojima se njihovi dječaci suočavaju dok odrastaju u muškarce. Osim toga, pokušajte pronaći načine da vidite ono dobro u djetetu i podsjetiti ga na to koliko vas oduševljava, pomoći će mu da se osjeća prihvaćenim. Graditi povjerenje i voditi računa o vlastitim reakcijama kada dječaci dijele teške emocije poput tjeskobe, ljutnje ili tuge, odnosno prihvaćanje cjelokupnog repertoara dječakovih emocija, pomaže im da shvate vrijednost tih emocija te da ih lakše prepoznaju i upravljaju njima”, objasnila nam je psihologinja.
Što se tiče razgovora s partnerom ili prijateljem, situacija nije pretjerano drukčija. Potrebno je odabrati pravo vrijeme za razgovor i pristupiti partneru nježno, a ne napadati ga.
“Pitajte ih unaprijed možete li razgovarati, što će im dati priliku da se mentalno i emocionalno pripreme. Pobrinite se da znaju kako njihova emocionalna udaljenost utječe na vas, a u razgovoru koristite izraz „ja“ kako biste podijelili ono kako se sami osjećate, te pritom povedite računa da ne optužujete ili krivite, jer to kod sugovornika može imati negativan učinak i izazvati obrambeni stav. Također, nemojte se baviti uzrocima njihove emocionalne udaljenosti, već se usredotočite na ponašanja koja ste primijetili. Govorite iskreno i otvoreno, te budite izravni u tome što trebate od partnera. Dajte im prostora i priliku da odgovore. Budući da neki muškarci uistinu ne znaju kako biti emocionalno otvoreniji, ponekad može biti dovoljno dati im pozitivan poticaj u smislu pozitivne povratne informacije kada učine nešto što zadovoljava vaše emocionalne potrebe. Ovakav način komunikacije može im pomoći da vremenom postanu otvoreniji u izražavanju emocija”, zaključila je Abramić Čehić.
