Palača koju današnji Riječani nazivaju palača Benčić, prema posljednjem poglavlju njezine tvorničke biografije s konca 20. stoljeća, izgrađena je kao objekt riječke Rafinerije šećera, dakle kao palača Šećerane.
Danas je divan muzej koji za grad Rijeku predstavlja jednu od zanimljivijih gradskih kulturnih točaka. Ako ste blizu, svakako ju posjetite na adresi Krešimirova 28. Na dva prostrana kata imat ćete što za doživjeti. Prije svega, pogon Šećerane početna je točka riječke industrijske priče, on je ispisao je prvo poglavlje industrijalizacije grada, nakon kojega u Rijeci više ništa nije bilo isto. Jedan od vrhunaca procesa pokrenutog Šećeranom dogodit će se u sredinom 19. stoljeća, kada je u Rijeci radilo pola ukupne hrvatske industrije.
Šećeranu je 1750. godine pokrenula nizozemska kompanija Arnoldt & Co., locirajući prvi proizvodni pogon na današnjoj Mlaki, što je zapadno predgrađe tadašnje Rijeke, i potom se tvornički šireći na nove gradske lokacije. Jedna od tih lokacija je teren današnje palače Benčić. Bilo je to obalno mjesto gdje su jedrenjaci mogli dopremljeni sirovi šećer istovarivati pred pogonskim vratima. Dalje ga je prerađivalo oko sedam stotina radnika. Šećerana je prestala radom 1826. godine, a njezinu proizvodnom kompleksu život je potom donosio nove namjene. Mađarska vojska koristila ga je od 1832. do 1848. kao vojarnu, a 1851. godine u njemu kreće radom Tvornica duhana. Izrasla je u najveći pogon za preradu duhana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koji je 1860-ih imao dvije tisuće zaposlenih, a mahom je riječ o radnicama. Kompleks će od 1945. do 1998. godine biti među Riječanima poznat kao Tvornica motora Rikard Benčić, zahvaljujući u njemu smještenoj istoimenoj tvornici.
Na takvu gospodarsku prošlost grada danas podsjeća sačuvana palača Rafinerije šećera, najveće neobarokno zdanje na istočnoj obali Jadrana. Palača Šećerane je postala 1970. zaštićeno kulturno dobro, a riječ je o građevini s podrumom, visokim prizemljem i polukatom, te sa tri kata i potkrovljem, a povezuje ih impozantno glavno stubište s kamenim stupovima i kovanom željeznom ogradom. Stalni postav nudi uvid u gospodarsku, političku, kulturnu, obrazovnu, znanstvenu i sportsku povijest Rijeke u razdoblju od 18. do 21. stoljeća. Točnije, od trenutka kada je grad postao slobodna kraljevska luka 1719. godine, pa do 2020. godine, kada je grad postao europska prijestolnica kulture. Sve je učinjeno stavljajući Rijeku u europski kontekst, povezujući je s Bečom, Antwerpenom, Budimpeštom, Rimom i ostalim europskim gradovima. Pa i onima na drugim kontinentima, poput New Yorka. Osnovnu građu za to dale su muzejske zbirke.
Što se može vidjeti u postavu?
Prvi kat Palače govori o cjelovitoj modernoj povijesti grada. Nazvali su je „Priča o Rijeci, Europi i svijetu“. Njezin početak je u 18. stoljeću, kada se javljaju se začeci moderne Rijeke, što će kulminirati izrastanjem grada u važnu srednjoeuropsku luku i industrijsko središte. Manje cjeline toga dijela postava podsjećaju na brojne države kojima je Rijeka pripadala u 20. stoljeću, na rad Tvornice papira, Rafinerije nafte, Tvornice čokolade i Ljuštionice riže, na riječki izum torpeda, Rijeku kao iseljeničku luku, događaje u Drugom svjetskom ratu, na kazališni i glazbeni život grada, školstvo, automobilizam i svakodnevni život. Svaka prostorija govori o određenoj podtemi, zbog čega je i nazvana zasebnim nazivom.
Isto vrijedi za drugi kat, gdje nas dočekuje “Slatka povijest Rijeke”. Njegova je okosnica biografija proizvodnog kompleksa u kojemu se nalazi Muzej. Obuhvaćena su sva razdoblja kompleksa, od vremena Rafinerije šećera, preko Tvornice duhana do Tvornice motora Rikard Benčić. Naglasak je, očekivano, na „šećernom“ dijelu priče, s cjelinama posvećenim dopremi sirovine, preradbenom procesu u Rijeci i konzumiranju šećera.
Posjetitelja se upoznaje s temama provlačeći povijesne podatke kroz postav tako da potiče doživljaj. Primjerice, jedna od soba ima oblik kazališne instalacije i posjetitelja obasipa bjelinom šećera, zahvaljujući staklenoj vitrini punoj ručno izrađenih šećernih glava, upravo onakvih kakve su se proizvodile u Rijeci. To je prava oda riječkim glavama šećera. Riječani su ih nazivali kampanulima, zbog izgleda koji podsjeća na zvono. U središtu instalacije je replika originalnog kalupa riječke Rafinerije šećera, izrađenog u lončariji pogona na Brajdi.
Zakoračiti u Palaču šećera Muzeja grada Rijeke ostavlja dojam ulaska u zaigrani vremeplov. Njime se krećete kroz uzbudljivu povijest grada okruženi originalnim muzejskim predmetima, replikama predmeta, slikama, zvukovima, riječima i filmovima. Postav je vrlo pristupačan posjetiteljima, što znači bogat podacima, zaigrano raspričan, multimedijalan i interaktivan. A sve u impozantnoj industrijskoj palači, koja dočekuje posjetitelje obnovljenim licem, gotovo istovjetnim onomu kakvo je imala u 18. stoljeću.
Autor postava je mr. sc. Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke, autor desetak knjiga i jedan od najboljih poznavatelja moderne riječke povijesti. Dizajn postava djelo je Nikoline Jelavić Mitrović, dobitnice nagrade Europski muzej godine za rad na Gradskome muzeju Vukovar, također autorice nagrađenog rješenja postava u Muzeju Sinjske alke.
Foto: Muzej grada Rijeke
