“Posljednja staklenka meda” – inovativni dizajnerski projekt koji osvještava problematiku pčelarske krize

Iza inovativnog dizajnerskog projekta koji osvještava problematiku pčelarske krize stoji simpatična Katarina Trpčić, mlada dizajnerica sa zagrebačkog Studija dizajna – za koju definitivno možemo reći da je perspektivno ime na domaćoj sceni produkt dizajna

Naša scena zaista vrvi kreativcima koje čekaju velike stvari, od modnog do produkt dizajna. A među njima svoje mjesto ima i Katarina. O tome dovoljno govori podatak da se projekt “Posljednja staklenka meda” našao među pobjednicima natječaja Mladi balkanski dizajneri 2022. te da će biti predstavljen na međunarodnoj smotri talenata Salone Satellite u okviru najistaknutijeg svjetskog dizajnerskog događaja – Međunarodnog sajma namještaja u Milanu koji će se nakon dvije godine odgađanja radi pandemije održati od 7. do 12. lipnja 2022. godine.

Stoga nismo nimalo dvojili hoćemo li Katarinu zamoliti za kratki razgovor kako bismo saznali više o njenom kreativnom radu i planovima za budućnost. A što nam je otkrila, pročitajte u nastavku!

Kako je nastala ideja za ovaj domišljati i inovativni projekt koji se kroz obiteljsku priču bavi tematikom opće krize stacionarnih pčelinjih zajednica? Odakle interes za pčelama?

Prije svega, moram istaknuti da mi je velika čast biti u društvu mladih talentiranih dizajnera s područja Balkana te imati priliku izlagati na tako značajnom događaju.
Moj projekt „The Last Jar of Honey“ odnosno Posljednja staklenka meda nastao je na drugom diplomskom semestru na Studiju dizajna uz mentorstvo Ivane Fabrio i asistenciju Nike Pavlinek uz izazov da se temom prema vlastitom senzibilitetu okušamo u području biodizajna i spekulativnog dizajna.
Tema krize pčela i stacioniranih pčelinjih zajednica za mene se postavila sasvim prirodno i logično, imajući priliku promatrati život jednog pčelara od malih nogu – moga djeda. Kroz vlastite 23 godine njegovi su se pčelarenje i izazovi neprestano mijenjali, ali predanost pčelama svakako nije. Osim toga, ova problematika treba ostati aktualna i stremiti ka što većoj svijesti društva.

Projekt čine kratki dokumentarni film i scenarij koji postavlja set proizvoda za konzumaciju “posljednje” staklenke meda na stol.
Možeš li nam pojasniti koncept ove dokumentarno-dizajnerske priče? Od čega je izrađen ovaj originalni set proizvoda?

Tako je, projekt je podijeljen u dva dijela koji se međusobno upotpunjuju. Prvi dio je kratki dokumentarni film koji gledatelju približava probleme pčelarske krize kroz osobnu i emotivnu djedovu priču i razmišljanja. On također obilježava moju ljubav prema fotografiji i želju za doticanjem emocija gledatelja kroz paletu boja, teksture, motive prirode, krupne kadrove i bliskost, način na koji promatram svoju okolinu. Harmonija slike, tona i teme.

Drugi dio čini set proizvoda koji se sastoji od svojevrsnog pijedestala na kojemu su postavljeni staklenka meda i žlica. Ovaj set svojom kompozicijom i oblikovanjem postaje središtem blagovaonskog stola ili kuhinje pretvarajući ga u ritual koji naglašava dragocjenost ovog pčelinjeg proizvoda. Atribut „posljednja“ distopijom nastoji adresirati žurnost za osvještavanjem te istovremeno osuđuje masovnu proizvodnju meda u vremenima kada je njegova budućnost upitna.

Odabir materijala zaokružuje simboliku ove priče. Pijedestal je načinjen od jelove daske stare košnice, nekadašnjeg doma oko 50.000 pčela. Njena životnost i nesavršenost kao dokaz truda i rada unutar košnice, naglašena je prirodno impregniranom površinom koja i godinama nakon odiše posebnim mirisom voska i meda. Žlica od nehrđajućeg čelika predstavlja interpretaciju zlaćane medene kapi i kružnih pokreta sabiranja koju nakon konzumiranja odlažemo u nakrivljeni konkavni čep staklenke. Nakon što i posljednja kap meda sa žlice iscuri u čep, zatvaranjem je vraćamo u staklenku čime sprječavamo bacanje – što je također jedan od problema. 

Prema tvom mišljenju, implementiraju li se u domeni produkt dizajna održiva i ekološka rješenja u dovoljnoj mjeri? Primjerice, baš u kontekstu pčela, nedavno smo pisali o tzv. bee bricks koje stimuliraju bioraznolikost prirodnog ekosustava u kojem važnu ulogu imaju solitarne pčele – ali takva rješenja još su daleko od toga da postanu mainstream.

Na poljima produkt dizajna svakako se već dugo pokušavaju implementirati održiva i ekološka rješenja kroz razne pristupe, međutim mislim da još uvijek nisu dovoljno primijećena i prihvaćena. Možda se u našem okružju još uvijek na njih gleda kao daleku budućnost i nešto što je previše konceptualno da bi se razumjelo ili zaživjelo. Smatram da je svaki takav pokušaj vrijedan ukoliko je iskren i potkrijepljen.
Danas je odlično što putem društvenih mreža nastaju mnogi pokreti koji podižu svijest društva, no isto tako postoji i mnogo površnosti razumijevanja ovakvih tema jer naše je navike, kao i stil života izrazito teško mijenjati, a još teže ih se odreći. Mislim da trebamo početi od samih sebe pa ćemo edukacijom i dijelima polako više razumijevati, razmišljati i time podržati kvalitetnije projekte i mijenjati industriju na bolje.

Postoje li možda još neke specifične ekološke teme koje bi željela adresirati kroz dizajn? Na tom tragu, kako bi opisala svoj kreativni pristup?

Postoji mnogo tema kojih bi se htjela dotaknuti u svojim budućim projektima kao što su upcycling, upotreba ili razvoj alternativnih materijala, novih tehnologija. Kroz moj dosadašnji rad se provlačila ideja malih serija, vraćanja ručnog rada i intrigantnih tehnika te upotreba jedinstvenih materijala više negoli ideja masovne proizvodnje. Moramo biti svjesni da sve što stvaramo jest naša baština i da smo mi za nju odgovorni.

Moj kreativni pristup uvijek prate iskrenost i emocija. Nastojim se baviti temama koje su na neki način obilježile moj životni put i okolinu, koje su mi iz nekog razloga važne i koje smatram vrijednim bavljenja te im na taj način dajem posvetu. Često se vežu uz motive moga djetinjstva, uz aktivnosti okoline, uz prirodu kao vječnu inspiraciju i uz istraživanja o našoj baštini koja je toliko bogata. Cijenim i volim razne discipline dizajna i umjetnosti te one za mene imaju jednak značaj u svakome projektu i moraju činiti zaokruženu priču.

Moja je želja i strast kreirati proizvod s kojim se možemo povezati, koji možemo cijeniti i kojeg ćemo se dugo sjećati. Kroz svaki rad važno je zadržati sebe i prisjetiti se one iskre koja nas je tuda dovela.

Nakon premijere u Milanu, tvoj projekt će biti predstavljen na Mikser festivalu u Beogradu, jednom od najznačajnijih regionalnih festivala kreativnosti i društvenih inovacija, stoga možemo reći da si visoko postavila ljestvicu za svoj idući projekt.
Možeš li nam otkriti na čemu trenutno radiš – eksperimentiraš li s nekim novim idejama?
U kojem smjeru vidiš svoj daljnji profesionalni razvoj?

Neizmjerno sam zahvalna na prilikama koje su se preda mnom pružile kao i organizatorima na poticanju ovakvih zbivanja na našim prostorima. To je zaista lijepo priznanje za dosadašnji trud i vjetar u leđa za sve buduće projekte na koje ću nastojati raditi sa strašću.

Moja trenutno glavna okupacija su fakultet, gdje se bavim svojim diplomskim radom na temu značenja doma te posao u tvrtki Bugatti Rimac, kao Color&Trim Design Intern – gdje radim na raznolikim projektima u posebno talentiranom internacionalnom dizajn timu, što je za mene vrlo vrijedno iskustvo.
Sretna sam što posljednje vrijeme imam priliku nešto više putovati što je za mene velika inspiracija. Moj daljnji profesionalni razvoj ne bi htjela predviđati, on je otvoren za željena znanja, nova iskustva, eksperimente i buduće suradnje.

 

Autor naslovne fotografije: Miguel Rodrigues