Sjajan projekt Posjetiteljskog centra “Đurđevački pijesci” tematizira prirodni fenomen Đurđevačkih pijesaka kao jedinstvenog pustinjskog staništa u Hrvatskoj. Nastanak pijesaka posljedica je djelovanja prirodnih procesa u geološkoj povijesti Zemlje, koji se u Posjetiteljskom centru prezentiraju kroz arhitektonsko-scenografski diskurs putem sinergije prirodnih znanosti, tehnologije, dizajna, ilustracije, scenografije i arhitekture.

Đurđevački pijesci

Autor postava je Artur Šilić, izvođač je Novena d.o.o., a arhitekti Hrvoje Končar i Robert Bodiš razvili su i utemeljili teorijsku arhitektonsku matricu oblikovanja postava na razini programa, prostornog scenarija i materijalizacije scenarija te na razini arhitektonskog oblikovanja interijera. Stručne sadržaje s polja prirodoslovlja i povijesti bilo je potrebno u oblikovnom smislu interpretirati na popularno-znanstveni način s ambicijom ostvarenja visoke tehničke i artističke razine. Fuzija prostornosti i vizualnosti omogućena je grafičkim dizajnom u izvedbi Rašić+Vrabec. Odabir i implementaciju hardverskih rješenja potpisuje AVC d.o.o.

Raznorodne discipline i prostorna logika kretanja posjetitelja artikuliraju se na razini dramaturškog filmskog alata: kroz scenski narativ i filmske planove. Preklapanjem gustoće kadrova distopijskih filmova Terryja Gilliama i minimalizma Kubrickove Odiseje postiže se ambijent artikuliranog snoviđenja kojem je cilj materijalizaciju sadržaja postava učiniti inspirativnom širokom rasponu posjetitelja – od djece do znanstvene zajednice. Stupnjevano kronološko napredovanje kroz tematske prostorne cjeline od vremeplova i svemirske čekaonice preko tektonike Zemljine kore i Panonskog bazena do sadržaja koji se bave nastankom i životom pijesaka te čovjekovom ulogom u njemu, put je kroz vrijeme ispričan jezikom arhitekture i dizajna.

Posjetitelja se uvodi u tematski i kronološki stupnjevan slijed cjelina u kojem se preklapaju humanistički scenariji poput kazališta pod zvjezdanim LED svodom ili paleolitskih pećinskih crteža te prirodoslovni scenariji multimedijalnih interakcija s prapoviješću putem virtualne stvarnosti, holograma i digitalnih projekcija.

Vizualni identitet Đurđevački pijesci i grafički dizajn izložbe inspirirani su mikro formama čestica pijeska i na ilustrativan način otkrivaju strukture koje nisu vidljive golim okom. Glavna je forma oblik inicijalnog slova „Đ“ koje je vrlo specifično i karakteristično za hrvatski jezik. Dizajniran je fleksibilan modularan vizualni sistem tako da se čestice iz slova „Đ“ mogu pretvoriti u bilo koji atraktivni oblik za upotrebu u prostornim grafikama, izložbama, signalizaciji te svakom detalju vizualnog identiteta. Osmišljene su i suptilne ilustracije (Patricio Agüero) koje prate fizički prostor interijera, digitalni prostor ekrana te hibridni prostor proširene stvarnosti, u simbiozi narativne tehnike etnografskog storytellinga (Vid Balog). One posjetitelju jamče razumljivost dramskih činova kroz koje je postepeno vođen. Za vizualni identitet autori Rašić+Vrabec već su osvojili zlato na međunarodnom natječaju za dizajn WOLDA.

Odnos prirodnog i artificijelnog u interijeru stalan je motiv oblikovanja postava. Otjelovljen je iz izmaštane pozicije benevolentnog promatrača koji iz daleke budućnosti ili neodređene bezvremenosti oblikuje svojevrsni “kabinet čuda” s artefaktima koji pripovijedaju Zemljinu evoluciju i bogatstvo života. Uloga ovog zamišljenog subjekta sadrži komponentu subverzije u vidu subliminalnog komuniciranja krhkosti i vrijednosti prirodne baštine te potrebe da se ona zaštiti i vrednuje, kako globalno tako i na pojedinačnom lokalitetu jedine hrvatske pustinje.

Dijalog između onoga što je stvorila priroda i onoga što je izradila naša tehnološka civilizacija naglašava se prostornim kadriranjima u kombinaciji s digitalno-analognim instalacijama. Primjerice, u tematskoj cjelini “Nastanak pijesaka” to je inscenacija pećinskih stalaktita u prostoru koji lebde nad VR stanicama. U tom “holodecku” posjetitelj osjeća efekte paleoklime putem grijača i strujanja zraka dok kroz VR naočale svjedoči lednom dobu.

Prostorija cjeline “Život pijesaka” sadrži robotski vrt, čiji centralni smještaj evocira ognjište i izvor života. Vrt je oblikovan kao metalni ostakljeni monolit konzerviranog i kontroliranog isječka pustinje čije živo biljno stanište čuvaju instrukcije procesora koje kontroliraju životne uvjete – ultraljubičasto svjetlo i razinu vlage – pri čemu se stabljike biljaka isprepliću s gumenim crijevima u suživotu prirode i tehnologije. Nakon upoznavanja s fenomenom pijesaka u posljednjoj prostoriji postava “Čovjek i pijesak” posjetitelja se uvodi u neposredan kontakt s pustinjskim pijeskom koji se (ne)očekivano pojavljuje pod nogama posjetitelja.

Spomenuti oblikovni efekti podređeni su usmjeravanju interesa posjetitelja na činjenicu da je ljudska priroda neraskidivo povezana s planetom Zemljom, odnosno, još šire: sa svemirom. Dramaturškim narativom i kadriranjem promatrane teme od totala do detalja postiže se finalna spoznaja da “lokalno” jest “kozmičko” — što u svom završnom prostornom kadru virtualnog dodira čovjeka i leptira djeluje katarzično. Postav je naposljetku priča o nama samima, baštinicima ovog planeta, ispričana iz zamišljene kozmičke perspektive ekstraterestrijalnog repozitorija sjećanja na povijest života na Zemlji.

Fotografije: Bosnić+Dorotić