Male su šanse da još ne znate za Saru Kuburić. OK, veće su šanse da znate za njezino digitalno ime @millennial.therapist, koje sad prati više od milijun ljudi. Možda ste među njima, možda i niste, ali mi smo “uhvatili” Saru između njezinih putovanja, kolumnističkog rada za “USA Today” te intervjua s medijima kao što su “The Guardian”, “Tatler”, “Buzzfeed”, “Yahoo News”, “WELT”, “ABC News”, “Conde Nast”, “Comospolitan” i drugi, za kratki razgovor na temu optimizma, samopoštovanja, malih koraka pomoću kojih možemo rasti svaki dan i suočiti se s trenutačnom (!) hektičnom, nepredvidljivom, anksioznom svakodnevicom prepunom tenzija na svim poljima

Malo tko se neće složiti da je ovaj period u kojem se nalazimo iznimno zahtjevan za našu psihu. Ako niste prirodno vični “ružičastim naočalama”, iziskuje velike napore da posložimo sinapsice u borbeni mode: optimizam. “Optimizam jest odabrati nadu i povjerenje u pozitivnu budućnost ili određeni ishod. Ljudi koji su optimistični su oni koji biraju gledati prepreke, neke zastoje na svome putu ili negativna iskustva samo kao privremene. U svakom slučaju, optimizam treba biti u pratnji realističnih očekivanja, što izgleda drukčije svakome od nas”, kaže mi za početak moja sugovornica, psihologinja i kolumnistica “USA Today” Sara Kuburić, poznatija kao Millennial therapist.

Mentalna higijena kao važna stavka boljitka zajednice

Osobno se smatram osobom koja, možda ne always, ali sigurno češće od prosjeka gleda na bright side of life. No koliko god imala nevjerojatnu sreću u životu da imam posao koji volim, partnera kojeg obožavam, prijatelje koji su mi ekspresni “punjači” pozitivne energije te zdravlje bliskih ljudi i članova obitelji u ovom COVID periodu, i dalje nisam otporna na kolektivnu atmosferu anksioznosti koja je protkana gotovo svakom porom naše svakodnevice. Brojke, mjere, sigurnost poslova, kontradiktorne informacije koje se mijenjaju iz dana u dan… Kako bi rekao moj najdraži glazbenik na planetu, The Boss, Bruce Springsteen: ‘Nobody wins, unless everybody wins.’ Metaforičan, ali jezgrovit opis razloga zašto bez obzira i na možda individualno dobre živote ne možemo pobjeći od onog grča koji dijelimo s ostatkom zajednice. Nasreću, postoji trend rasta brige za mentalnu higijenu. Možda se naizgled čini da se to “podrazumijeva” kad je loše, ali nije tako. Osim što su odlasci na razgovor sa stručnim osobama bili tabu, nisu niti bili dostupni svima. No danas nam je s platformama kao što su Pukotine ili Psihološka pomoć isto ipak postalo dostupnije. Začudo, tek sad, s obzirom na to da ne mogu zamisliti važniju stvar za budućnost i boljitak zajednice od mentalnog zdravlja pojedinaca koji je čine. Uz to, (nazovimo ih besplatne) društvene mreže u moru raznoraznih samoprozvanih self-gurua i psihologa ipak skrivaju i pojedince koji su doista educirani na tom polju, a koji žele podijeliti svoje znanje s drugima. 

Sara Kuburić je terapeut za sve generacije

Jedan od popularnijih feedova postao je onaj moje sugovornice Sare Kuburić, čiji Instagram profil @millenial.therapist broji više od milijun pratitelja. Njezino obrazovanje i reference čine je jednima od onih čiji se profil ne bojimo preporučiti drugima. Prije svega, ona u svom pristupu mentalnom zdravlju ne generalizira te se ne vodi za new age mantrama, već svoje vodiče i smjernice bazira samo na znanstveno utemeljenim saznanjima. Psihologiju je završila na Burman Sveučilištu, savjetodavnu psihologiju na Trinity Western sveučilištu, a trenutačno je na doktoratu u Beču na Sveučilištu Sigmund Fred na temu psihoterapijske znanosti. Njezin pristup i interes za prenijeti svoje znanje o psihologiji prepoznali su mnogi. Tako je trenutačno kolumnistica za “USA Today”, a pojavila se u mnogim medijima kao što su “The Guardian”, “Tatler”, “Buzzfeed”, “Yahoo News”, “WELT”, “ABC News”… Kao osobi koja je toliko involvirana u tom polju, s obje strane, kroz medije i kroz rad sa strankama, moje prvo pitanje bilo je vidi li razliku u pristupu mentalnom zdravlju koje nije samo usko vezano za sve vokalnije zvijezde na tu temu. 

“Naravno, ne mogu govoriti za sve na svijetu, ali kroz svoj rad primijetila sam sve veću otvorenost na temu mentalnog zdravlja. Čini mi se da se borbe s mentalnim zdravljem napokon normaliziraju, ali to ne znači da su destigmatizirane! Još nam nedostaje puno edukacije na tom polju i pristupačnija psihološka pomoć da bismo do toga došli”, kaže mi Sara te dodaje kako na tom putu moramo i paziti da ne potičemo kontinuirano stanje ranjivosti ili učinimo patološkima ljudska ponašanja koja su zapravo normalna. Također, najvažnije od svega, da ne patroniziramo i posramljujemo druge zato što ne “rastu” ili ne “zacjeljuju” dovoljno brzo. 

S tim zamkama dolaze i neke druge. Primjerice, pregršt neprovjerenih informacija na omiljenoj platformi za to – društvenim mrežama. Mjesto gdje svatko može različite informacije, bez gotovo ikakve odgovornosti i znanja o temi, pa tako i onoj koja se tiče mentalnog zdravlja, predstavljati kao istinite. Kao osoba koju na Instagramu prati preko milijun ljudi, očekivano je da Sara društvene mreže ne smatra inherentno lošima. “Problem je u tome što ih koristimo na loš način. One nam daju nevjerojatnu mogućnost za otvorenu edukaciju, podršku, povezanost, ali da bismo ih koristili na pravi način, moramo postaviti granice. Za to je odgovaran svatko od nas za sebe. Naš današnji pristup oblikovat će kako će društvene mreže izgledati jednog dana i kako će ih koristiti generacije koje dolaze iza nas. Moramo prestati očekivati od društvenih mreža da ispune našu potrebu za validacijom ili da budu prostor gdje ćemo izbacivati, to jest procesuirati baš sva naša životna iskustva i dojmove.”

Inače, Sara je rođena u Srbiji, odrasla u Kanadi, a živjela je diljem Europe, na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi, Australiji… Što joj daje još jedan zanimljiv, vrlo široki pogled na optimizam i mentalno zdravlje. Ukratko, vrlo zahvalan gost za naše izdanje Grazije posvećeno optimizimu, pa sam, očekivano, s njome vodila jedan vrlo vrijedan razgovor koji me inspirirao. Nadam se da će i vas.

Iznova se moramo podsjećati na to kako osjećaj sreće ne dolazi s univerzalnim vodičem, ergo ne znači isto za sve. Međutim, imam osjećaj da smo ipak pomalo usvojili kako sve, od privatnog i poslovnog uspjeha do osjećaja ispunjenosti ipak počinje sa samopoštovanjem. Što biste nazvali najvećim preprekama na tom putu, zašto se toliko borimo s ljubavlju prema samima sebi i samopoštovanjem?

Teško je voljeti nekoga koga ne poznaješ. Puno nas nesvjesno je samih sebe, to jest nismo povezani sa samima sobom. Život nas je naučio da prioretiziramo druge u odnosu na sebe. Također smo naučeni tražiti odgovore eksterno – čak se trudimo “outsourcati” ljubav prema samima sebi preko drugih odnosa u našim života. No to tako ne ide. Ne pomaže nam ni to što živimo u kulturi koja ne promovira samopoštovanje već samokritičnost. 

Trenutno nas, pogotovo na društvenim mrežama, okružuje mnogo samoprozvanih “life-coacheva” koji imaju puno toga za reći o “živjeti svoje pravo ja”, o “živjeti sretan život” kao i pregršt svakodnevnih motivacijskih poruka i self-care knjiga koje nam iskaču iz paštete. Kako konzumirati takvu vrstu sadržaja bez padanja u zamku kontra-efekta, da ima negativan utjecaj na naše mentalno zdravlje jer sreću i ispunjenje ipak ne možemo postići tako brzo? Kako znati odabrati sadržaj koji je dobar za nas?

Sve umjereno – čak i motivacijski ili obrazovni sadržaj. Moramo imati na umu da je sav sadržaj na društvenim mrežama proračunato postavljen a da stvarnost postizanja ili doživljavanja bilo čega vrijednog u životu zahtijeva vrijeme i trud. Važno je da imamo realna očekivanja koja odražavaju naše putovanje. Imamo odgovornost prema sebi samima, postaviti granice oko toga koga slijedimo i kako biramo sadržaj koji konzumiramo. Jedan od načina kako razlučiti koga poslušati jest promatrati kako se osjećate zbog određenog sadržaja. Ako se osjećate lošije o sebi nakon što konzumirate određeni sadržaj, možda je vrijeme da revalorizirati trebate li se ponovno tome izložiti. Produbljuje li taj sadržaj vaš uvid o sebi i okolini ili vrši pritisak na vas postavljajući nerealna očekivanja?

Optimizam. Tako velika i važna riječ, ali malo nas to zna stvarno definirati ili još važnije, uspješno prakticirati svaki dan. Kako biste opisali optimizam? Što bismo trebali očekivati od sebe u tom kontekstu u svakodnevnom životu? 

Optimizam jest odabrati nadu i povjerenje u pozitivnu budućnost ili određeni ishod. Ljudi koji su optimistični su oni koji biraju gledati prepreke, neke zastoje na svome putu ili negativna iskustva samo kao privremene. U svakom slučaju, optimizam treba biti u pratnji realističnih očekivanja, a to izgleda drukčije svakome od nas. 

Koji bi po Vama bili savjeti, vježbe i neki svakodnevni koraci rada na ljubavi prema samima sebi i samopoštovanju?

  • Razgovarajte sami sa sobom s razumijevanjem, obazrivošću i brižnošću.
  • Postavite vlastite granice i držite ih se.
  • Održavajte obećanja koja ste si dali.
  • Upoznajte se kroz vođenje dnevnika, promišljanjem o tome tko ste i zašto ste nešto napravili, zašto ste na neki način reagirali.
  • Okružite se ljudima koji vas vole – to može put razvijanja ljubavi prema samome sebi učiniti ipak nešto lakšim. 

Ljudi s kojima se okružimo jesu velik dio našeg mentalnog zdravlja, ali i rasta, zar ne? Kako prepoznati razliku između ljudi koji svojom različitošću stimuliraju naš rast te ljudi koji nas svojom različitošću ne izazivaju na pozitivan način, nego su jednostavno “toksični” za naše mentalno zdravlje i razvoj? 

Mislim da je manje stvar u tome koliko se osjećamo ugodno u nečijem društvu, nego više do toga da se okružimo ljudima koji su također posvećeni rastu. Takvi pojedinci mogu nas inspirirati i podržavati naše osobno putovanje. Postavite si sljedeća pitanja za ljude s kojima ste okruženi u svome životu: ‘Radi li i ova osoba na svome rastu i razvoju?’, ‘Želim li biti više poput te osobe?’, ‘Motivira li me ta osoba ili omalovažava?’, ‘Izaziva li me, ali i dalje poštuje moje granice?’, ‘Izaziva li me, ali i dalje poštuje?’, ‘Kako se osjećam u blizini te osobe?’.

Danas se puno priča o burnoutu i kako smo mi kao generacija poprilično iscrpljeni i anksiozni jer je ekonomski sustav u kojem se nalazimo uništio našu work-life ravnotežu. Ali s druge strane, ako ćemo biti iskreni sami prema sebi – ne postoji lak način za postizanje svojih snova. Osoba koja je odrasla u prosječnim ili ispodprosječnim uvjetima, uistinu treba uložiti puno rada i truda da bi preskočila nekoliko stepenica na onim ljestvama uspjeha. Kako možemo znati da je taj intenzivan trud i rad vrijedan toga i da se moramo tjerati raditi izvan svojih limita, a kako znati kad to nije dobro za znas? Znam da je to vrlo individualno, ali što bi rekla da bi bili veliki znakovi za STOP na tom putu? 

Prije svega, moramo istražiti i saznati koja je naša definicija uspjeha i zašto je on važan za nas. Ne mislim da bismo se trebali “gurati” izvan svojih limita, ali svakako izvan svoje zone komfora! Uspjeh i preživljavanje ne bi trebalo biti isto! Put prema uspjehu ne bi trebao utjecati na naše mentalno zdravlje. Jednom kad utječe, to je onda crvena zastavica. Uz nju, ovo su također jako važni “STOP” znakovi da vam predstoji burnout: ne pronalazite motivaciju ili smisao u svome poslu, sve što radite čini se kao žrtva, fokusirate se samo na negativno, izolirate se, osjećate se nesretno, apatično, mentalno i fizički iscrpljeno. Balans privatnog i poslovnog izgledat će drukčije za svakog, ali pronaći ono što vas čini zadovoljnim – e to je ključ!

Jednom sam pročitala rečenicu na ovu temu koja mi je zauvijek ostala urezana: “Well-being nije destinacija, već putovanje.” Što bi preporučila kao neke male korake na našem svakodnevnom putovanju? 

Slažem se, mentalno zdravlje, baš kao i fizičko jest kontinuirano putovanje i rad. Prvu stvar koju bih preporučila jest ta da ljudi prakticiraju produbiti samosvijest i da obraćaju pozornost na znakove koje im pokazuju i psiha i tijelo. Ako smo svjesniji sami sebe, lakše ćemo identificirati svoje potrebe i iskustva pa ih shodno tome brže i točnije adresirati. Možda ono što trebamo za svoje mentalno stanje jest promjena, pa je biti inlajnan sa samim sobom ključ. Za početak, pitajte se ova tri pitanja svaki dan: ‘Kako se osjećam trenutačno?’, ‘Što trebam?’, ‘Što mi moje tijelo govori danas?’.

Mislite li da postoji neko univerzalno pravilo koje se može preslikati na svaku osobu, državu i zajednicu? 

Odgovor na to što nas čini sretnima i do koje razine je sigurno biti optimističan nešto je što svatko od nas odlučuje za sebe. Univerzalno pravilo jest da nema univerzalnog pravila – svatko od nas ima pravo postaviti smjernice koje vrijede za njega. A zatim ih i promijeniti po potrebi.