Rad na daljinu, briga o djeci, nesigurni rokovi, nestabilan posao… Sve su to razlozi koji uzrokuju stres i tjeskobu, a posljednjih godinu dana taj je osjećaj postao kolektivan. Jesmo li postali “burnout generacija” i kako se othrvati ovoj nakupljenoj gomili nesigurnosti koja nema kuda poći?

Work-life balans kao koncept poznat nam je svima. Važno je raditi učinkovito, no imati vremena i želje za aktivnim provođenjem slobodnog vremena. Bitno je biti odmoran, ljubazan, uredan, uzeti godišnji, brinuti se o svome mentalnom zdravlju, družiti se s prijateljima. Donedavno je ispušni ventil kao nužan mjehurić libele koja potvrđuje tu ravnotežu bio odlazak na kavu ili u šetnju uz razgovor o svakodnevnim stresovima na poslu, bilo s kolegama ili partnerima, no posljednjih godinu dana, svatko tko je uopće imao (kakav-takav, a kamo još i stabilan!) posao, više se nije mogao oglasiti. Iz razloga jer si sretan što radiš, zato što su mnogi oko tebe izgubili posao ili zato što si nisi stigao jer si se morao više truditi kako bi se koliko-toliko sve vratilo na staro. U svom tom nekom zadovoljstvu jer smo financijski sigurniji i imamo krov nad glavom, i zbog nedostatka zagrljaja, putovanja i kava, posao je, uz obitelj, (p)ostao jedino što imamo. Onaj ispušni ventil se začepio te se počeo nagomilavati nevidljivi stres, pretvorivši nas u burnout generaciju.

Najviše 12 sati dnevno, znalo je biti i 14 sati. Bilo je i perioda kad sam radila samo 10 sati dnevno, i to sam smatrala dobrim danima. Prekovremeni nisu bili plaćeni i ružno se gledalo na ljude koji nisu ostajali dulje, a u uredu je bila takva atmosfera da su se ljudi natjecali tko dulje ostaje i na neki način hvalili time što rade do kasno navečer. Ili čak do jutra. Taj prvi posao ostavio je traga na mene i uvijek mi je u podsvijesti misao da osam sati nije dovoljno“, kaže mi Anita, koja radi u odvjetništvu, kako je sve izgledalo prije pandemije i koja je samo jedan od milijun primjera da je burnout bio stvaran i u g.p.p. (godinama prije pandemije). Za pojedine se profesije odavno podrazumijeva da će se raditi prekovremeni i da je takav tip predanosti tvrtki svojevrsno ulaganje u budućnost (osim kad je puko iskorištavanje uz prazna obećanja). No dok se predpandemijski koncept prekovremenih eventualno nagrađivao višom plaćom ili boljom pozicijom, ovaj pandemijski bio je krik za opstanak. 

Od boosta do depresije u dva kratka koraka

Početak pandemije odzvonio je poput alarma. Projekti su se ugasili, prodaja smanjila, narudžbe stopirale. Sve to dovelo nas je do veće želje za radom, kreativnim načinima da sve vratimo u pogon, bili smo visoko motivirani i angažirani. Snažno vodstvo, nekoliko rečenica podrške tipa možemo sve pobijediti“, pa čak i neki određen, nikad prije doživljen izazov da se zadovolje potrebe klijenata, a i zaposlenika. Kako mi priča Sandra koja radi u jednoj PR agenciji: 

Svoj sam posao počela doživljavati kao da otvaram vlastitu tvrtku jer sve je postalo prazna ploča nakon što su klijenti sve stopirali i otvorile su se tolike nove mogućnosti za povrat klijenata koje se prije možda ne bismo usudili ponuditi. No pravila više nije bilo i šprance po kojima smo dotad radili mogli smo doslovno baciti u smeće. Moram iskreno reći da mi je tih prvih mjeseci pandemije na poslu bilo uzbudljivo kao nikad prije i osjećala sam konačno sve ono što sam mislila da je taj posao, iznova sam ga zavoljela.”

Upravo je taj prvotni boost bio hell in disguise – jer, u redu, prebacili smo u petu brzinu i održavali taj ritam neko vrijeme, očekujući da će pandemija otići do ljeta. No, yo-yo efekt koji nas pogađa mjesecima počeo nas je iscrpljivati. Visoka motiviranost pretvorila se u svojevrsnu stagnaciju nakon što smo uvidjeli da i dalje svakodnevno gledamo iste vijesti različitih naslova. Broj umrlih“, Stiže cjepivo“, Ne stiže cjepivo“, Otvaraju se restorani“, Zatvaraju se restorani“, izmorili su ljude. Kada tome pridodamo istraživanje američke analitičke tvrtke Gallup, koji je u svome izvještaju Paradoks za dobrobit i angažman iz 2020. godine napisao da poslovni kolektivi izgaraju simultano, a mi smo, po prvi put, svi imali slične uvjete rada – zar smo svi zajednički, kao generacija, doživjeli jedan golemi, koordinirani burnout?

Burnout na poslu - GiF ilustracija

Gallupov paradoksalni dio bio je taj da su poslodavci očekivali kako će se angažman zaposlenika srušiti kao rezultat napetosti i neizvjesnosti koje su došle s pandemijom. Zapravo se dogodilo upravo suprotno. Barem na neko vrijeme, kao i u Sandrinom slučaju, angažman je porastao – dosegnuvši novi maksimum od 40 posto (i 41 posto za radnike koji su radili od doma!) tijekom lipnja i srpnja prošle godine. U međuvremenu je to silno, nazovimo ga blagostanje potonulo jer su briga i stres učinili svoje, a i zato što ne možete stalno raditi u petoj brzini, pogotovo ako vam je pogon egzistencijalni strah.

Kad tome pridodamo činjenicu da su ljudi odlazili na posao tako da su ustajali iz kreveta i sjedali za stol u kuhinji, izgubili su i svakodnevne nesvjesne razbibrige koje su im, makar i na pola sata, micale posao iz glave. Točno se sjećam dana kad me negdje u devetom mjesecu tip polio jer je automobilom prešao preko lokve. Poludjela sam, i onda postala presretna jer je to bilo prvi put u par mjeseci da mi se dogodio neki stresan trenutak koji nije bio vezan za posao. Tad sam se prvi put i zabrinula za sebe“, priča mi Sandra. Ubrzo sam shvatila i da sam svoj posao uvela u sve svoje pore i da samo radim, i živim za svoj posao, te da ništa drugo ni nemam. Pomislila sam kako moram promijeniti posao, raditi nešto što ni ne volim, samo da odradim to i da odem doma, da se vratim samoj sebi. Onda sam shvatila i da bih se par dana zaboravila istuširati jer samo guglam kako poboljšati svoje ponude klijentima, i onda sam odlučila zatražiti frendicu broj njezine psihoterapeutkinje.” 

Problem mentalnog zdravlja kao generacijski problem

Da Sandra u tome nije usamljena potvrđuje nam mag. psyh. Dajana Krupić iz Norvela, psihološkog centra za savjetovanje, edukaciju i istraživanje.

Sve više osoba javlja se da bi potražilo pomoć. Ne mogu reći da je to zbog sagorijevanja na poslu, oni to detektiraju kao jedan od problema. Mi u praksi imamo klijente koji se javljaju zbog  pojačane anksioznosti ili depresije. Kod nekih je moguć dio problema i  sagorijevanje; npr. javljaju nam se i majke koje ne rade, nego su doma s djecom, studenti, učenici, profesori, voditelji timova, visoko odgovorne osobe…

“Da bismo razumjeli koncept sagorijevanja na poslu, moramo razumjeti što je sve potrebno za psihološku dobrobit, objašnjava Krupić. Potrebno nam je da radimo, da ispunjavamo potrebne obveze na koje smo pristali, da imamo periode odmora i zabave. Ako posao postaje prioritet i svede se na to da radimo po cijele dane, lako dođe do toga da odmor i zabava izostanu. Uz to su jako važni i socijalizacija i bliskost, podrška okoline. Korona je dovela do toga da ljudi rade više i bez godišnjih  jer često mijenjaju kolege (zbog izolacija i bolesti). Neki su razvili strah od zaraze, neki su imali koronu i oporavak im je bio dugotrajan, mnogi bi željeli, ali ne mogu dati otkaz jer nisu sigurni hoće li će naći drugi posao, mnogi rade cijeli dan pod maskama… Sve su to stresori, kako nam kaže Dajana, koji utječu na nas i mogu biti razlog upadanja u depresiju ili razvijanja anskioznosti. 

Burnout na poslu - GiF ilustracija

Iako se o mentalnom zdravlju sve više progovara i očito sve više ljudi traži potrebnu pomoć, to nije dovoljno – važno je detektirati ovaj generacijski problem i prevenirati ga, a ne na njega stavljati zavoj. Većina poslodavaca tome, doduše, još ne smatra važnim doskočiti jer se još uvijek bore za opstanak i nepostojeći povratak na staro“, a mentalno zdravlje zaposlenika, poput plaćenog sata kod psihologa ili omogućavanje slobodnih dana za očuvanje mentalnog zdravlja još je uvijek jednorog u korporativnom svijetu.

Ma joj, daj molim te, kad sam rekao šefici, a radim od doma, da mi je sat sa psihologom u 11 sati, dakle usred radnog vremena, održala mi je cijelu lekciju. Uopće ne razumije da me stres na poslu zapravo doveo do toga da trebam ići redovito na psihoterapiju, za koju izdvajam pozamašan iznos“, rekao mi je prijatelj Martin nakon pitanja imaju li nadređeni više razumijevanja za njegovo mentalno zdravlje od početka pandemije i jesu li otvorili prostor da se svatko tko se bori s izgaranjem na poslu ili nekim drugim oblikom stresa može izraziti. Psihoterapeutkinja Zrinka Rička-Žauhar, univ. spec. psych., upravo savjetuje i zaposlenicima i poslodavcima da je nužno raditi na očuvanju zdravlja.

Mislim da nam je svima u interesu da možemo raditi uz sačuvanu kvalitetu zdravlja i da je to u interesu i jednima i drugima. Najskuplje je izgubiti vlastito zdravlje.”

“To vrijedi za zaposlenika, a najskuplje je za poslodavca da su zaposlenici na dugotrajnim bolovanjima. Psihološku pomoć važno je sagledati u kontekstu prevencije kvalitete svoga zdravlja, pa bih se usudila  reći, bolje je provjeriti prije nego doći prekasno. Ono što bi mogli biti prvi znakovi su svakako iscrpljenost, nevoljkost, zasićenost poslom (neki imaju razvijen osjećaj gađenja prema poslu), pa u tom smislu mogu doći razgovorom izmijeniti osjećaje, doživljaje i ideje te s terapeutom zajednički tražiti načine kako izaći iz osjećaja burnouta/sagorijevanja.

Sve to mogu predvidjeti i poslodavci ako primijete da netko više nije toliko učinkovit, no i radnici bi trebali osjećati da mogu iskreno reći kako im je pomoć potrebna. Najviše samima sebi jer tabu mentalnog zdravlja, iako je sad poprimio nesnosne manifestacije diljem svijeta, i dalje ponosno i tvrdoglavo postoji u mnogim okruženjima. No mora postati sasvim jasno da sagorijevanje nije nešto što možemo prespavati, pa čak niti riješiti kratkim izletom. Kao zdrav pojedinac, pridonosimo puno više zdravoj zajednici, bila ona privatna ili poslovna. Kada do burnouta dođe, ranu treba zacijeliti, a ne preko nje nataknuti flaster – jer dok smo govorili da je važno preživjeti 2020., zaboravili smo da je važno i ostati u jednome komadu te smo potpuno bili nesvjesni što to točno znači. Nadamo se da smo sada ipak, zajedno, više naučili.