Splićanka Glorija Lizde definitivno je jedna od naših najzanimljivijih mladih fotografkinja. Njen prepoznatljivi umjetnički senzibilitet bazira se na hibridnoj formi između inscenirane i dokumentarne fotografije kojom intrigantno evocira te reinterpretira prošlost polazeći od vlastite intimne perspektive – pritom vizualno preispitujući na koji način ona utječe na artikulaciju naše sadašnjosti.
S obzirom na to da je u splitskom Domu mladih trenutno otvorena njena izložba “Postojanje: Mitovi o ženskosti” koju možete posjetiti do 2. studenoga 2021. godine, uhvatili smo Gloriju za razgovor o njenoj fotografskoj estetici, dosadašnjim izložbama, relevantnim društvenim temama o kojima progovara u svom radu, kao i njenim aspiracijama te budućim projektima.
Nakon završenog studija Filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, prebacila si se na diplomski studij Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Iako su film i fotografija neraskidivo povezani (a ujedno si radila kao direktorica fotografije na filmu redateljice Andrijane Mirne Marin “One su tu”), kako si se odlučila na ovaj prijelaz u domenu fotografije?
Je li ljubav prema fotografiji oduvijek bila prisutna ili si je otkrila baveći se filmom?
Fotografija je došla prije filma, s nekih 14 godina kada sam prvi put dobila nekakav ozbiljniji fotoaparat. Studirajući na Filmu i videu upoznala sam i zavoljela filmove te i danas većinu inspiracije crpim upravo iz filmske umjetnosti. Mislim da me iskustvo studiranja na takvom jednom hibridnom i pomalo eksperimentalnom smjeru obogatilo jer sam se upoznala s drugim umjetnostima poput performansa, videa, instalacije i slično, a naposljetku sam se vratila fotografiji te upisala diplomski studij.
Režirala sam nekoliko studentskih filmova, a poslije sam na filmu nastavila raditi u drugim ulogama kao direktorica fotografije, snimateljica ili fotografkinja, a trenutno radim na domaćim produkcijama i koprodukcijama kao still fotografkinja.
Film često vidim kao odmor od fotografije jer je dinamika rada potpuno drugačija.
Fotografija je vrlo samotan posao i moram priznati da me upravo ta samoća iznova vraća fotografiji, dok je film nekako kolaborativan i tvoj rad pridonosi cjelini, a nemaš uvijek ni potpunu kontrolu nad njim.
Volim ritam rada u fotografiji, taj proces i vrijeme koje si možeš dozvoliti, dok su filmska snimanja jako intenzivna i podrazumijevaju provođenje mnogo vremena s istim ljudima što zna biti vrlo stresno. Zadnjih nekoliko mjeseci opet sam razmišljala o režiranju jer bih voljela u boljim uvjetima i s ovim znanjem ponovno snimiti jedan svoj studentski film, no to je samo neka ideja koja nije još u planu.
Prilikom razgovora o fotografiji, postaje neizbježno referirati se na efemernu narav fotografija na društvenim mrežama kojima dokumentiramo svakodnevna iskustva, kroz pomnu stilizaciju naših života u svrhu što bolje prezentacije istog. Stoga je nedvojbeno da su društvene mreže transformirale fotografiju kao medij te praktično dovele do “inflacije” fotografa.
Prema tvom mišljenju, koliko je danas kvaliteta fotografije uopće relevantna? Kako prepoznati dobru fotografiju?
Društvene mreže sve više diktiraju fotografske trendove posebice ako govorimo o komercijalnoj fotografiji kao npr. fotografijama hrane, nakita, produkta ili lifestyle portreta, pri čemu upravo influenceri prednjače u toj vrsti fotografskog pristupa.
Ipak, za nekakve profesionalne poslove uvijek će se dati prednost fotografima koji se znaju prilagoditi klijentu ili koji mogu ostvariti visok tehnički nivo kvalitete. U moru fotografija i vizualnih sadržaja kojima smo svakodnevno okruženi teško je govoriti o dobrim fotografijama jer ih zapravo ima jako puno. Međutim, čini mi se da im često nedostaje sadržaj i da se svode samo na estetiku – možda i zato tako brzo scrollamo.
Trebali bismo se podsjetiti da je svrha fotografije na društvenim mrežama da podijelimo svoj život, kao nekakav online album najzanimljivih trenutaka kojima je estetska vrijednost sekundarna.
Kada govorimo o pojmu „dobre” fotografije, na um mi pada John Baldessari i njegov rad „Wrong” koji u suštini govori kako se ne bi trebali prilagođavati pravilima fotografiranja jer je svaka fotografija nekakav osobni izričaj i tako bi trebala biti tumačena. Stoga, u njegovom stilu, možemo reći kako nema pogrešnih odgovora i nema loših fotografija.
U izložbi “Prostor sjećanja” iz 2016. godine, dokumentiraš stan u kojem si privremeno živjela u Zagrebu, a koji je obilježio jedan period tvog života. To me podsjetilo na američku autoricu Susan Sontag i njenu vizionarsku izjavu (O fotografiji, 1977.) da su fotografije postale način na koji zarobljavamo stvarnost koju ne možemo posjedovati. Kako bi ti interpretirala ovu izjavu? Što za tebe predstavlja fotografija na osobnoj i profesionalnoj razini?
Moje osobne i profesionalne fotografije nastavljaju se jedne na druge budući da svi moji radovi polaze iz osobnog, privatnog, intimnog.
Fotografiram ono što želim pamtiti i time to pokušavam posjedovati. Ponekad se radi o svakodnevnim trenucima, a ponekad te trenutke ponavljam jer ponavljanjem produžujem njihovo trajanje, imam veću kontrolu nad njima kao što je slučaj u mom radu F20.5.
„Prostor sjećanja” bavi se osjećajem prolaznosti i sviješću o promjenama koje se odvijaju oko mene, stoga sam fotografirala stvari u stanu kako bi ih na neki način zadržala i naposljetku posjedovala to sjećanje u formi fotografije. Fotografski aparat se ponekad ponaša poput koprene kroz koju možemo neizravno promatrati stvarnost i tako se baviti situacijama i stvarima koje bi u izravnom susretu, bez fotoaparata, bile možda teže, ružnije, neugodnije…
Fotografiranje je, na neki način, upravljanje vremenom jer fotografija omogućava da produžimo trajanje nekog trenutka, da se sjetimo osjećaja kada smo fotografirali. Medij fotografije ima tu privlačnu mogućnost da te transportira i tako prevlada vrijeme i prostor. Pri tome ne mislim nužno na sretne trenutke. Dapače, fotografiju doživljavam posebno korisnom zato što dopušta da se s odmakom vraćamo tužnim i teškim sjećanjima ako nam je to potrebno, kao i da ta sjećanja transformiramo suočavajući se s njima.
Nastavno na izložbu “F20.5” i recentnu seriju fotografija “Neustrašiva mladost” u okviru pop-up izložbe u Galeriji Spot održane u lipnju ove godine, a u kojoj se baviš autobiografijom svog djeda Hasana u kojoj se on prisjeća Drugog svjetskog rata – uspostavljanje dijaloga s obiteljskom prošlosti važna je tema tvojih projekata koja definira i tvoj umjetnički senzibilitet.
Kojim riječima bi opisala vlastitu estetiku u umjetničkom radu?
Estetika koja slijedi moj rad uvijek je vezana uz režiranu fotografiju odnosno nekakve inscenacije jer me zanima graditi nove situacije koristeći se kostimima, scenografijom i slično. Vrlo mi je privlačna ta granica između inscenirane i dokumentarne fotografije – volim kombinirati oboje u radu jer mi se čini da to vjerno predočava način na koji se sjećamo, što ujedno i tematski najviše obilježava moj rad.
Zanima me uspostaviti dijalog s prošlošću jer ona zapravo nikada nije prošlost, uvijek na neki način obilježava sadašnjost.
Trenutno se bavim obiteljskom prošlošću kroz arhiv, a u budućnosti se planiram baviti i pojmom kolektivnog sjećanja te postmemorije koja se odnosi na intergeneracijsko prenošenje sjećanja.
U radovima se uglavnom fokusiram na odrastanje i način na koji genetika, odgoj i memorija utječu na formiranje identiteta te kako se to odražava u odrasloj dobi. Volim za početnu točku imati neki arhiv ili smjernicu što je u seriji F20.5 bio popis očevih halucinacija, u Neustrašivoj mladosti djedova knjiga. Dakle, neka okosnica rada uvijek je utemeljena u stvarnosti i onda na to nadograđujem neko svoje viđenje situacije kroz insceniranu fotografiju.
Spomenuta serija fotografija “F20.5” tvoja je medijski najeksponiranija izložba, a prikazuje sjećanja na razdoblje kada je tvoj otac bolovao od shizofrenije (stoga se i sam naziv izložba referira na njegovu medicinsku dijagnozu) – u kojoj rekreiraš njegove vizualne halucinacije i prikazuješ utjecaj ove bolesti na pojedinca, ali i na odnose unutar obitelji budući da u ovo okružje postavljaš i svoje dvije sestre.
Budući da time introspektivno preispituješ vlastiti identitet te rekonstruiraš prošlost kroz terapeutski objektiv fotoaparata, u kojoj mjeri je ova izložba imala na tebe katarzični učinak u emocionalnom smislu?
Koliko je fotografija u tom smislu slična psihoanalizi? Jesu li neki teoretičari imali poseban utjecaj na tvoju vizualnu artikulaciju vlastitih emocionalnih stanja kroz nošenje s ovom intimnom obiteljskom traumom tijekom istraživačkog rada i planiranje izložbe?
Radeći na seriji fotografija F20.5 nisam razmišljala o njenom terapijskom učinku tako da se nisam svjesno bavila s tim. Htjela sam napraviti rad o svom odrastanju, a tek nakon izlaganja rada u javnom prostoru shvatila sam da je rad imao i nekog utjecaja na privatni život – utoliko što mnoge tematizirane situacije nisu više bile tabu već smo o njima otvorenije pričali. Svakako je pomoglo što sam rad pripremala oko dvije do tri godine i u tih tridesetak insceniranih situacija odnosno fotografiranja, puno sam pričala sa sestrama i upravo je fotografija bila ta koja nam je omogućila da se posredno dotaknemo te teme.
Moram također reći da jedna serija fotografija ne može imati terapijski učinak koji se možda priželjkuje, no dobra je početna točka za neki daljnji rad na sebi i obiteljskim odnosima.
Tijekom rada na ovom projektu upoznala sam se s pojmom fototerapije koji podrazumijeva korištenje nekih tehnika iz psihoanalize u fotografiji. Poseban utjecaj na moj rad imao je fotografski opus Jo Spence koja se bavila upravo fototerapijom još 70-ih godina na način da se prerušavala u vlastitu majku i fotografirala. Također se dokumentirala kada je oboljela od raka dojke i to je vrlo potresna serija fotografija. Spence je često održavala radionice fototerapije i jako mi je zanimljiv njen pristup koji ne stavlja u prvi plan estetiku fotografije ni tehniku, već sam sadržaj.
Ideja je uvijek bila da se rekreira nekakva situacija iz djetinjstva ili da se portretiraš kao neka osoba s kojom želiš stupiti u dijalog. Izuzetno zanimljive stvari mogu se izroditi iz toga jer se staviš u tuđe cipele, a fotografija se tu onda ponaša kao neko sredstvo s kojim se potvrđuješ – budući da klikom fotoaparata preuzimaš kontrolu nad nečim što je možda bilo traumatično ili nejasno.
U usporedbi s fizičkim zdravljem, teme mentalnog zdravlja mnogo su manje zastupljene u medijima i umjetnosti, pri čemu njihovo prikazivanje uglavnom ima negativne konotacije te pridonosi stigmatizaciji mentalnih bolesti.
Kakve su bile reakcije iz tvoje okoline na ovu izložbu koja nas podsjeća na važnost adresiranja mentalnih bolesti i mentalne higijene, pogotovo u vremenu u kojem sve više mladih ljudi pati od depresije ili anksioznosti?
Drago mi je da koristimo ovu priliku da govorimo o tom sve većem problemu jer mnogi ljudi oko mene, a i ja sama, sve teže podnosimo ovaj način života i svi se osjećamo sami u svemu tome.
Rad F20.5 naučio me da puno ljudi iz moje okoline ima u svojoj obitelji nekog tko boluje od shizofrenije i sličnih mentalnih stanja, a iznenadilo me što su mi prilazili prijatelji koje godinama poznajem, a čiji roditelj, brat ili sestra boluju od nekog oblika mentalne bolesti, a da o tome nikad nismo razgovarali.
Moram priznati da mi je vrlo teško uopće koristiti riječ bolest jer se već uz nju veže ogromna stigma i negativan naboj. Mnogo ljudi ne zna da se shizofrenija najčešće pojavljuje kod jako mladih ljudi, u ranim 20-ima, što je i slučaj s depresijom, anksioznošću i nizom drugih stanja. Morali bismo se zapitati zašto je to tako i koji su to kanali kojima trebamo djelovati da bismo to adresirali jer možemo govoriti o epidemiji.
Prije svega nam nedostaju alati za nošenje s raznim mentalnim stanjima i oboljenjima, a često i obitelji oboljelih nedostaje potrebna podrška i zapravo im nitko ne zna reći što raditi i kako pomoći članu obitelji koji prolazi kroz to.
Nakon što je F20.5 bio toliko izlagan u javnom prostoru i sama sam se počela sve više zanimati za teme mentalnog zdravlja tako da bih voljela kroz neki budući rad progovoriti o anksioznosti – stanju koje je, izgleda, sasvim normalno ako pogledamo u kakvom svijetu živimo.
U izložbi “Postajanje: Mitovi o ženskosti”, prvotno prikazane na festivalu Organ vida prošle godine, propituješ pojam žene i ženskosti temeljen na mitovima i općenito vjerovanja o ženama. Idejno polazište izložbe je maksima Simone de Beauvoir – “Žena se ne rađa. Ženom se postaje” koja daje naglasak na ženu kao društveni konstrukt.
Budući da je pritom jedno od glavnih pitanja – “Kada se najviše osjećaš kao žena?” koje postavljaš svojim subjektima, smatraš li da si u procesu rada na ovoj seriji fotografija uspjela na njega barem djelomično odgovoriti?
Koliko je bilo zahtjevno fotografski pristupiti i interpretirati kompleksnu multidimenzionalnu temu ženskog identiteta?
Ideja iza pitanja „Kada se najviše osjećaš kao žena?” je preispitati kako žene doživljavaju same sebe. Odgovori koje sam dobila na društvenim mrežama kada sam postavila pitanje su različiti – mnoge žene ne razmišljaju o sebi kao o ženi dok ih netko drugi ne podsjeti na to – primjerice, dobacivanjem na ulici ili kada osvijeste koliki dio dana i života im oduzima neplaćeni kućanski rad, dok se druge najviše osjećaju ženom onda kada postanu majke ili kada osjećaju solidarnost s drugim ženama, uspijevaju na poslovnom planu itd.
Ideju za rad dobila sam primjećujući nesrazmjer između onog što nam se kroz medije, društvo i odgoj nameće kao ideal žene i onog osjećaja koji se u meni budi kao ženi koja ne odgovara toj slici; koja nije udata i koja svojevoljno nema djecu, koja ne prihvaća obavljati sav kućanski rad i slično.
Modeli žena s kojima se susrećemo u javnom prostoru vrlo su ograničeni i rijetko vidimo žene koje zastupaju neku drugačiju vrstu ženstvenosti. Fotografija možda nije ni medij koji se može adekvatno baviti ovom temom i dati konkretne odgovore, ali može potaknuti pojedince na razmišljanje.
Poigravanjem sa ženskim arhetipima, simbolima i vjerovanjima nastojala sam stvoriti niz fotografija koje zahtijevaju pažnju od gledatelja i koje na nekonvencionalan način prikazuju žene u dobi kada se od njih očekuje da donesu mnoge važne odluke o vlastitom tijelu i životu.
Nastojala sam ih prikazati snažnima, ponekad i na malo ironičan način igrajući se s nekim društveno konstruiranim ženskim karakteristikama (kao npr. u radu s trepavicama gdje objekt koji služi za uljepšavanje zapravo postaje apsurdan ako ga se izmjesti), ali iznad svega kao žene koje vladaju sobom, svojim tijelom i preuzimaju autonomiju nad svojim izborima.
Svakako da bi se o ovoj temi mogao napraviti puno širi i kompleksniji rad, pogotovo kada bismo govorili o ženskom identitetu recimo poslije 40-e ili 50-e godine o čemu se uopće ne govori u javnom prostoru.
S obzirom na brojne ženske modele koji su se našli iza tvog objektiva, zanima me na koji način percipiraš i doživljavaš ženstvenost?
Kako odrastam u ženu postajem svjesna fluidnosti svoje ženstvenosti jer je taj pojam podložan stalnim promjenama. Zato se nastojim propitivati kako bih osvijestila te promjene, pa mi na um često padaju pitanja koja postavlja Maša Grdešić u radu Cosmopolitika. Kulturalni studiji, feminizam i navodi ženskih časopisa – „Je li to za mene? Jesam li ja takva? Može li to biti dio mene? Bih li mogla biti takva? Bih li htjela biti takva?”
Upravo sam s radom Postajanje htjela izazvati vlastitu percepciju o ženstvenosti pa onda posljedično, možda i tuđu.
Mislim da je ultimativni izraz ženstvenosti zapravo prihvaćanje sebe. Cijeli život se iznova prihvaćamo, žene tim više zbog agresivnih standarda ljepote koji se plasiraju kroz brojne medije i koji sugeriraju poželjan izgled, ponašanje i stav. U takvom okruženju izuzetno je teško prihvatiti sebe i svoje tijelo te izgraditi samopouzdanje koje nam je potrebno za zdravi društveni i emotivni život.
Ženama se često postavljaju očekivanja koja su proturječna i zato se kroz rad Postajanje (istaknuto u predgovoru Petre Šarin) nastojim zapitati što žena očekuje od same sebe? Kakva žena želi biti? Kako ona sebe samu vidi?
Odgovore teško pronalazim jer živimo u patrijarhalnom društvu i ženama još uvijek nije dopušteno razmišljati o sebi kao o onima koje ne trebaju zadovoljiti druge. Zato mislim da još nismo došli u vrijeme posjedovanja odgovora, već trebamo postavljati pitanja kako žene učimo da budu žene i što možemo napraviti da to promijenimo, kakvu odgovornost ima svatko od nas prema sebi, svojim prijateljicama, majkama, sestrama?
Društvene mreže, kao dominantni medij današnjice, nameću potrebu za konstantnim uspoređivanjem s idealiziranim slikama ženskih tijela, ali istovremeno postaju i platforma za slavljenje različitosti i inkluzivne ljepote.
Prema tvom mišljenju, možemo li reći da prijašnji jednoobrazni koncept ljepote evoluira u ljepotu prihvaćanja?
Na društvenim mrežama svjedočimo pozitivnim promjenama i pokretima koji se iz intime nečijeg doma vrlo brzo šire i postaju dominantni svjetski trendovi. Društvene mreže imaju sve veću moć u tom smislu i mnoge javne osobe ju koriste za promoviranje nekih dobrih vrijednosti, od prihvaćanja vlastitog tijela, demistifikacije filtera, razgovora o mentalnom zdravlju, prihvaćanja ideje da žene imaju dlake i slično.
Iako i u tim trendovima često svjedočimo nekoj estetizaciji, na dobrom smo putu da dođemo do veće inkluzivnosti. Borba svakako nije samo ženska, tek trebamo početi pričati i o idealiziranom muškom tijelu te kako na dječake odnosno muškarce utječu takve slike muškosti.
U izložbi “Postajanje” apostrofiraš i temu majčinstva, budući da se majčinstvo još uvijek smatra primarnom ulogom žene te predstavlja očekivani obrazac njenog života, nametnut od strane društva. Navedeno se dodatno potencira kad se radi o ženama radnih 30-godina, s obzirom da ih se konstantno podsjeća na otkucavanje biološkog sata.
Je li iluzorno očekivati da će se majčinstvo ikad prestati promatrati kao ultimativni vid ženskog samoostvarenja?
Mislim da će majčinstvo uvijek biti viđeno kao ženin vrhunac, ali moramo stvoriti mjesta i za drugu ideju da neke žene (i muškarci) ne žele imati djecu ili da majčinstvo nije jedini aspekt života koji nas ispunjava.
Imamo odgovornost jedni prema drugima da se podsjećamo da se u naše vlastite izbore nitko nema pravo miješati, pogotovo naše obitelji koje bi po definiciji trebale biti neko mjesto ljubavi, podržavanja i razumijevanja, a vrlo često upravo s te strane dolazi najveći pritisak. Moramo se odmaknuti od starih modela razmišljanja gdje su prije samo dvije ili tri generacije djeca predstavljala ispunjenje života jer često nije postojala druga prilika za samoostvarenje. Većina žena nije imala poslove i pristup obrazovanju stoga je rađanje i odgajanje bila jedina vrsta kreacije koju je žena mogla imati.
Iz tog razloga razumijem zašto i dalje majčinstvo smatramo smislom života žene, još se nismo odmakli dovoljno od razmišljanja generacija koje su nam prethodile. Teoretičarka i filozofkinja Tijana Okić, prilikom predavanja na kojem sam nedavno bila, istaknula je kako smo mi tek treća ili četvrta generacija žena koja može glasovati, a kada to stavimo u kontekst sveukupnog broja generacija koji nam je prethodio – podsjećamo se kako smo tek na početku ženske borbe.
Još uvijek teško prihvaćamo da se žena može ostvariti kroz neke druge vidove života i da je majčinstvo samo jedan aspekt života, a ne njegov cijeli smisao.
Split je grad koji se ne smatra odviše stimulativnom sredinom za rad mladih umjetnika.
Budući da si studirala u Zagrebu i vratila se u svoj rodni grad, kako komentiraš ovu dominantnu percepciju Splita kao grada ograničene društveno-kulturne scene u kojoj generalno nema mnogo prostora za profesionalni razvoj?
Split je grad koji ima jako puno potencijala, ali uvijek na neki način samog sebe porazi.
S druge strane, mnogi kvalitetni autori u kulturnim industrijama upravo su iz Splita i čini mi se da nose neku svježinu u radu, neopterećenost ishodom, tako da stereotip splitskog mentaliteta ponekad može ići i u prilog.
Teško možemo govoriti o nekoj decentralizaciji kulturno-umjetničke scene jer se i dalje većina boljih i zanimljivih poslova odvija u Zagrebu pa tako i ja sama povremeno putujem u Zagreb. Split nije stimulativan grad u tom smislu i stvari se mnogo sporije kreću, ali ipak odlučujem živjeti tu, imam prijatelje i kolege čiji rad cijenim i volim, pa se međusobno potičemo u kreativnom smislu.
Ovdje je nažalost sve teže pokrenuti jer je i splitska publika teška za nove stvari, pa neke izložbe koje bi u Zagrebu bile izuzetno posjećene ovdje broje posjetitelje na prste jedne ruke, a novi prostori i hub-ovi koji se otvaraju moraju se tri puta više truditi da bi uspjeli. Naravno sve to skupa demotivira i ljudi se odlučuju otići u Zagreb ili u inozemstvo.
Pokrenula si Studio Prizor koji se bavi različitim komercijalnim projektima, pri čemu ti je jedan od klijenata Designer Store Krug s brendovima Chicks on Chic, Dott i Little Wonder, a radila si i modnu kampanju za brend Ten:ten.
Imaš li ambicije možda za daljnje specijaliziranje u domeni modne fotografije?
Kada sam se počela baviti fotografijom željela sam biti upravo u modnoj fotografiji, no s vremenom se to promijenilo pa sam shvatila da se najbolje izražavam kroz autorske radove jer su komercijalni projekti nešto u čemu ne mogu imati količinu slobode koju želim pa im drugačije i pristupam.
Iz tog razloga sam i napravila Studio kako bih sve te projekte objedinila na jednom mjestu. Sve manje fotografiram modu jer ne nailazim na suradnje koje me ispunjavaju i u kojima bih imala slobodu izričaja koja mi je potrebna. S brendovima kao što su Designer Store Krug i Ten:ten uvijek volim raditi jer već duže surađujemo pa se razumijemo – kao i s Tinom Spahijom, dizajnericom s kojom se poznajem od malih nogu i čiji rad cijenim.
Možda se jednom vratim modnoj fotografiji na način da uključim u nju neke ideje i koncepte koje sam razvila u svom umjetničkom radu ili u smislu nekog drugog vida eksperimentiranja s tim medijem.
Na kojim projektima trenutno radiš – je li u pripremi možda nova izložba?
Trenutno radim na projektu koji si spomenula, „Neustrašiva mladost” kroz koji pratim autobiografsku knjigu mog djeda Hasana u kojoj se, između ostalog, prisjeća svog iskustva sudjelovanja u II. Svjetskom ratu.
U nekoj sam srednjoj fazi rada gdje sam uspjela proputovati tih 1800 km i dokumentirati pejzaže o kojima priča u knjizi. Sam odlazak na ta mjesta potaknuo me na promišljanje o našem odnosu, o precima, ali i o opterećenosti i slojevitosti područja na kojem živimo.
Rad se temelji na teoriji postmemorije koja govori da se sjećanja i traume prenose s generacije na generaciju putem priča i ponašanja te naposljetku, sjećanja naših predaka mogu postati i naša vlastita. Kroz iduću godinu ću, nadam se, završiti rad, a razmišljam kako bih ga možda izdala u formi fotografske knjige. Tako da će nove izložbe pričekati dok rad ne bude spreman, a do tada imam nekoliko skupnih izložbi i radionica kojima se veselim.
Mi ćemo stoga sa zanimanjem pratiti rad ove svestrane umjetnice, a ukoliko se želite pobliže upoznati s njenim radom – svakako pogledajte njen foto portfolio na web stranici www.glorijalizde.com.
Foto: Glorija Lizde
