Treća i posljednja sezona tv serije “After Life” ne odstupa puno od prve dvije, nastavljajući tamo gdje je stala: s mučnim razmišljanjem o tuzi i sposobnost nastavljanju života. Ili ne. Serija se s novom sezonom razvila i nije slijedila ustaljene, do sada provjereno uspješne obrasce tako da nekih likova više niti nema, a samim time i „njihovih priča“. Jer kako je Ricky Gervais u jednom talk showu rekao, razvoj priče tih likova više nije bio potreban i zašto forsirati? Stav koji bi mnogi autori trebali poslušati
Treća sezona daje zaključak priče o Tonyju Johnsonu (Ricky Gervais), depresivnom, suicidalnom udovcu, kojeg smo vidjeli kako pada u depresiju nakon što je izgubio ljubav svog života, svoju ženu Lisu (Kerry Godliman), nakon njezine borbe s rakom. Naime, on se s tugom tijekom prve dvije sezone nosi tako da mu je lakše biti kreten prema svima oko sebe, prema svim ljudima koje inače i voli, s kojima se druži, s kolegama s kojima radi, članovima obitelji… Svima. Radije će obruši na sve one oko njega kako bi naizgled osvetio Lisinu smrt, umjesto da se stvarno pomiri s tragedijom i pokuša pronaći mir.
U trećoj sezoni Rickyjev lik Tony i dalje se svakodnevno bori s depresijom, tugom zbog gubitka supruge, i dalje gleda njihove zajedničke i obiteljske videe, no ovog puta s nekako lakšim osjećajem tuge. Jer, vrijeme čini svoje, i njegova tuga je prešla u svoju prirodnu, sljedeću fazu. Njegov posao novinara za lokalne besplatne novine i dalje ga vodi do najbizarnijih situacija gdje upoznaje razne ljude koji imaju najčudnije hobije, no isto tako upoznavajući ih on čini i neka mala dobra djela, a koja njima mnogo, mnogo znače. Iako vjerujem da je većina zagrižene publike i fanova odbingeala seriju, ostatku publike neću kvariti doživljaj „spoilanjem“, samo ću istaknuti jedan trag – zdjela za kekse! Te dvije scene koje uključuju gospođu koju on intervjuira za članak i njezinu zdjelu za kekse je zapravo lajtmotiv cijele serije – čini dobro usprkos svemu, isplati se.
Vrijeme koje Tony provodi učeći o tuđim životima zamagljuje njegovu sposobnost da pronađe mir u svom vlastitom te čak i odnos s prijateljicom i simpatijom koju je upoznao u domu za starije i nemoćne kada mu je otac tamo bio na brizi, odlazi u nekom drugom, ali na kraju pozitivnom smjeru. Cijelim putem svjedočimo tom njegovom nemiru, beznadnosti i bljeskovima sreće u najčudnijim trenucima, osjećaju s kojim se velika većina koja je izgubila voljenu osobu i koja ne vidi smisla života bez nje, može poistovjetiti.
Odnosi koji je u ovoj sezoni najviše istražen je njegov odnos sa šogorom Mattom (glumi ga Tom Basden), jednim od rijetkih Tonyjevih spasitelja, koji umjesto da i sam žaluje, brine se oko Tonyja, njegovih stanja, raspoloženja i života općenito. Neke od najkomičnijih scena su upravo s njih dvoje: gledajući njihovu dinamiku, odnos, natjecanje, utjehu i na kraju bratsku ljubav, saznajemo da su njih dvojica ne samo karakterna pola u seriji, već su one dvije životne krajnosti, krajnosti između tuge i sreće.
Uz sve likove u seriji, ovog puta sam možda najviše „osjetila“ Kath koju glumi Diane Morgan. Razina njezine usamljenosti je – opipljiva. I skoro pa stvarna. Toliko je dobro prikazala taj grozan osjećaj, osjećaj koji sve više i više ljudi prožima, posebno sada, uz sve silne restrikcije i lockdownove koje nam je u stvarnosti pandemija nametnula.
Što sezona odmiče prema svojem kraju radnja je sve prigušenija i velikih trenutaka nema. Niti zapleti nisu uredno raspleteni u svakom slučaju. Stvari ne sjedaju na svoje mjesto, niti odjednom, niti je to proces. Kao i prve dvije sezone, proces u kojem Tony ponovno pronalazi svoju ljudskost je postupan proces. I to je sve u redu, jer je serija prilično realan prikaz razvoja tuge. Ili barem kako ju osjećamo.
Šest epizoda, kao što su mnogi primijetili, ponavljaju mnoge prethodne teme koje smo vidjeli u prethodnim sezonama. Čak se parafraziraju rečenice iz druge sezone o tome kako bi Tony trebao pokušati pronaći sreću – jer je to ono što je Lisa željela.
No treća sezona serije „After Life“ i dalje je emocijama puna, dirljiva završnica Tonyjeve priče. Kao što je glumica Anne Penelope Wilton, Tonyjeva suputnica na klupi na ovom putovanju tuge, kazala u prvoj sezoni: “Dobri ljudi rade stvari za druge ljude. To je to. Kraj.” Ništa više i ništa manje. I moramo se složiti. Ako još uvijek razmišljate zašto gledati seriju; pogledajte ju jer je tužna, smiješna, nezgodna, nema „happy end“ i zbog toga je jako, jako dobra. A Ricky Gervais je televizijski bog.
