Svatko od nas ima omiljenu knjigu. Neku koja nam je zaliječila srce, neku koja nas je potaknula na razmišljanje, neku koja nas je promijenila kao osobu. Ali što kada bi za time išli svjesno i kada bi nam liječnici bili Brontë, Dostojevski, Hemingway, Camus, Calvino…
Predstoji nam vrijeme godišnjih odmora, a onima koji imaju sreće i izležavanja na plaži, uživanja u toplini sunčevih zraka uz morsku simfoniju: šum valova, cvrčci i miris borova. Zamislite si tu idealnu sliku. Sigurno vam se u ruci nalazi i knjiga. Prepostavljamo ona koju već dulje vrijeme želite pročitati ali nikako ne stižete. Jer imate premalo vremena, jer ste nervozni zbog posla, umorni od svakodnevnih obveza… Kada ju počnete čitati, ne možete se usredotočiti. Navjerojatnije zato što vam je možda ta tematika odgovarala prije dva mjeseca kada ste prvi put odlučili pročitati knjigu, ali sada vam je jednostavno predaleka. Već ste sigurno i sami uočili koliko je bitna kompatibilnost vašeg raspoloženja s knjigom da biste uživali u čitanju. No, jeste li ikad razmišljali o tome da čitanje knjiga može bitno popraviti vaše raspoloženje? Većina vas je to i doživjela. A o tome da vam može pomoći u rješavanju nekih dubljih egzistencijalnih pitanja I nagomilanih negativnih emocija? Točno se time bavi biblioterapija! Kako to izgleda u praksi? Dosta slično klasičnoj psihoterapiji. Biblioterapeutu kažete kako se osjećate, što vas muči, a on vam preporuči knjigu koja će vam pomoći! Neku čija tematika paralelno prati ono što trenutačno prolazite ili u kojoj možete iščitati lekciju.
Emocionalna katarza
Biblioterapeut čak danas više ni nije neobično zanimanje. Prvi put se kao pojam spominje 1916., Ali koncept se može pronaći još u antičkoj grčkoj. Danas i u hrvatskoj možete isprobati ovaj oblik terapije. Ivana Bašić, profesorica hrvatskog jezika I književnosti, dopredsjednica udruge Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, koja provodi radionice interaktivne razvojne biblioterapije, upoznala nas je pobliže s konceptom: “Važan element biblioterapije jest identifikacija, to jest poistovjećivanje s karakterom u priči, emotivno povezivanje s njegovim osobinama, vrijednostima i situacijom u kojoj se nalazi. Ako je postignuta identifikacija, čitatelj u priču počinje projicirati svoja osobna iskustva na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Tijekom ove faze voditelj može postavljati klijentu pitanja koja ga navode da razmišlja o događajima u priči I raznim motivima priče. S dubljim povezivanjem i razumijevanjem priče pojačavaju se emocije čitatelja koji prolazi kroz katarzično iskustvo, iskušavajući osjećaje i misli s kojima bi se inače u stvarnim situacijama možda teško mogao nositi. Zaštićen tekstom koji mu dopušta da govori o svojim mislima i osjećajima, govoreći o karakterima I situacijama prikazanima u priči, čitatelj u sigurnim uvjetima proživljava emocije s kojima bi se u stvarnim životnim situacijama bilo teško nositi. Ova pozicija istovremene distance i uključenosti daje čitatelju priliku da s voditeljem raspravi o situacijama, mogućim rješenjima i promjenama koje nude drukčiju perspektivu određenog problema, što može stvoriti uvide, nakon čega je čitatelj spreman integrirati nove spoznaje u svoje osobno iskustvo. Ovaj fenomen zove se “iluzija distance i istovremene uključenosti”.”
Knjige kao ogledalo
Ukratko, cilj biblioterapije jest produbiti razmišljanje pojedinca kako bi uspio riješiti neki problem koji ga okupira, a može se primijeniti kod mnogih vrsta psihičkih problema: anksioznosti, agorafobije, stresa, alkohola, poremećaja prehrane ili raspoloženja… Također se može koristiti kod razvijanja svijesti pojedinca, povećanja motivacije, razumijevanja ljudskog ponašanja, procjene vlastite osobnosti, aspiracija, kod razvijanja kvalitete razgovora o problemu… Objašnjenje potencijalne uspješnosti takve vrste terapije može se pronaći i u znanstvenim studijama. Još sredinom devedesetih provedeno je istraživanje koje je otkrilo postojanje “zrcalnih neurona”, neurona koji su jednako aktivni kada sami radimo neku radnju ili kada vidimo, čitamo, čujemo da je netko drugi radi. To konkretno istraživanje imalo je za cilj objasniti osjećaj empatije, ali 2011. napravljena je dodatna studija koja se nadogradila na to otkriće s fokusom na učinak čitanja. Analizirajući MRI scan moždanih valova sudionika, otkriveno je da, kada ljudi čitaju o nekom iskustvu, doživljavaju jednake neurološke stimulacije kao da sami prolaze kroz to isto iskustvo. Zato i ne čudi da ako čitamo knjigu u kojoj glavni lik prolazi slične stvari poput nas samih, s njime ćemo proći sve faze navedenog problema koji nas muči I na taj način doživjeti svojevrsno čišćenje. Mnogim bibliofilima ova “nova” vrsta terapije nije nimalo iznenađujuća. Međutim, nije nepoznanica da su najbolji savjeti oni objektivni. Nekad ni sami nismo svjesni koliko se malo poznajemo (kao I da ne rukujemo baš tolikim knjižnim opusom)
