Boris Veličan je hedonist u duši a magistar produkcije po struci. Uz ostalo, “pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora.” Dovoljno zanimljivo da ga pitamo kako provodi vrijeme kada mora biti na mjestu i dovoljno uvjerljivo da je osoba koju treba pitati kako putovati kada ne možemo putovati?
Boris je napisao četiri knjige, od kojih mu je posljednja bila “Stakleni grad” koja je svojevrsni homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i četrdesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja „Potraga za Staklenim gradom“. Prije su bile “Meni je svaki dan nedjelja” u kojoj je prikazao svoje pješačenje od Petrograda do Pariza, zatim “Odavde do tralala” u kojoj prenosi svoje putovanje Putem svile te “Doma je lijepo, ali svudgdje je najljepše” koja prikazuje njegov tromjesečni žuljeviti pothvat: pješačenje od Zagreba preko Velebita, pa trajektom do Ancone, onda opet preko Italije i Sicilije do Tunisa i simboličke dine usred Sahare koja označava kraj puta. Kako hedonist ovoliko nemirnog duha sada provodi vrijeme?
“Prvo putovanje napravio sam prije dvadeset godina u vrijeme kada su se fotografije radile na dijapozitivima, informacije o destinacijama skupljale po knjižnicama, a o internetu i webu čitalo se u rubrikama „zanimljivosti“ na zadnjoj strani dnevnih novina koje su ljudi još uvijek kupovali na kioscima. U to vrijeme, kada je svijet još uvijek bio velik, putnik bi otputovao na nekoliko mjeseci i nije ga bilo. Pokoja razglednica i jedan telefonski razgovor. Bilo mi je lijepo i uživao sam u svakoj destinaciji o kojoj nisam imao pojma jer nisam želio imati pojma. Nakon toga moj je svijet postao veliko selo u kojem nitko više ne putuje, samo mijenja pozadine za društvene profile…
Izolacija zbog korone uhvatila me između dva putovanja u Senegal gdje s kolegom Alanom Stankovićem snimam dokumentarni film o migrantu Lamine Sarru. Kad su se granice zatvorile, Alanu i meni su kanule suze na oči zbog honorara koji smo trebali imati prije ljeta, a Lamineu je kanula suza jer je njegovu opasnu misiju ilegalnog migriranja u Europu spriječio neprijatelj koji je toliko mali da mu ne možeš ni šamar opaliti.
Izolaciju sam započeo s kćerkom Marlom nesvjesno čekajući potrese. Srećom, zgrada u kojoj živim u Markuševcu napravljena je kao bunker i stara tek koju godinu pa nismo imali oštećenja uslijed vraga koji nas je potresao. Dnevna rutina bila je sljedeća: ustajanje, šetnja psa Jacka u šumi iza zgrade, doručak, njezina on line škola vs. izmišljeni poslovi kojima sam hinio da nešto radim, ručak, odmor, šetnja psa, večera, odmor. Povremeno bih dostavom naručio namirnice iz supermarketa. Dva mjeseca nosili smo trenirke. Ustvari, uopće nije bilo loše. Marla je nastavila školu i dalje s odličnim rezultatom (i da, bili smo na kauču s kakaom i kavom u ruci baš kako je ministrica Divjak tvrdila), ja sam započeo rad na novoj knjizi s temom Aljaske, grane su se zazelenjele, sivilo početka izolacije izblijedjelo. Ako na jesen opet bude neka pandemija na koju nismo kao Šveđani stekli otpornost, mi smo spremni jer:
ČITAO SAM PUTOPISE:
DODIR ORIJENTA (Juraj Bubalo)
DUNAVSKI BLUES (Hrvoje Ivančić)
PUTOVANJE PO ISTOČNOJ EUROPI (Gabriel Garcia Marquez)
KATMANDU (Stevan Pešić)
GLEDAO SAM:
PLAVI PLANET (HRT) – srijeda navečer je rezervirana za BBC dragulj
AUTO MARKET (HRT) – subotom jer volim automobile
PEAKY BLINDERS (Netflix) – sve sezone birminghamskih kriminalaca s početka prošlog stoljeća odgledane
LAST DANCE (Netflix) – svatko tko voli NBA košarku trebao bi pogledati
UGASIO SAM:
FACEBOOK – jer me ne zanima svačije mišljenje o svemu, jer su hejteri kategorija koja mi je nedokučiva
INSTAGRAM – jer ne vjerujem da su svi uvijek sretni i lijepi, jer me ne zanima izgled tuđih tanjura i jer mi je Fontana di Trevi ljepša bez nje s torbicom i no filter dijagnozom
PLANIRAO SAM:
Uglavnom stvari koje ne želim jer je još Lennon rekao da je život ono što se događa dok radimo planove.
