Sa Stašom Doblanović Randall koja stoji iza hrvatskog brenda Staša Design te Markom Ilijevom i Sašom Stevićem koji stoje iza srpskog brenda Mates, razgovarali smo o inkluzivnosti regionalnih modnih brendova u kampanjama, revijama i radu općenito
Najveće modne kuće diljem svijeta objavljuju manifeste i detaljne godišnje izvještaje o inkluzivnosti, pišu javne isprike ako se slučajno poskliznu pa ih zajednica prozove, pojedinci nerijetko daju ili dobivaju otkaze u tim situacijama. Inkluzivnost je u svijetu mode na Zapadu oduvijek važna tema, no u posljednjih nekoliko godina ona se napokon učvršćuje kroz službene dokumente i budno oko cancel kulture predvođene Diet Pradom. Danas tako više ne možete vidjeti reviju koju nose isključivo bijeli modeli sićušnih tijela, no problemi na nekim razinama i dalje postoje.
Recentno je kuća Bottega Veneta kritizirana jer su kao nasljednika svog bijelog kreativnog direktora Daniela Leeja odabrali još jednog bijelog muškarca, Matthieua Blazyja. Dolce&Gabbana iz sezone u sezonu padaju zbog rasističkih kampanji ili privatnih komentara koje na društvenim mrežama piše uglavnom Stefano Gabbana, ali nekim čudom i dalje nisu otkazani. I Anna Wintour kritizirana je zbog rasizma. New York Times objavio je veliki članak o tome kako je velika urednica zakasnila s inkluzivnošću navodeći kao primjer njezinog rasizma jedan mail koji je poslala zaposlenicima, a u kojem pita zaposlenike čini li im se jedan editorijal previše “pickaninny”. To je izraz koji se u SAD-u kroz povijest koristio kao pogrdan naziv za djecu Afroamerikanaca.
Rasizam i diskriminacija po bilo kojoj osnovi u svijetu mode u inozemstvu više ne prolazi nezapaženo. A kakva je situacija u našoj regiji? Cancel kultura u Hrvatskoj je daleko od onoga što je danas u SAD-u te rasizam, seksizam i druge vrste diskriminacija nerijetko prođu bez kritike, a kamoli kakvih ozbiljnijih posljedica. O inkluzivnosti kao takvoj, barem kad su u pitanju modni brendovi, se još uvijek ne govori mnogo niti postoje jasna pravila ili javne odluke brendova o tome na koji način se brinu o inkluziji svih rasa, rodova i tjelesnih oblika.
Ipak, neki se pomak tu i tamo dogodi. Ogi Antunac koristila je plus size modele, Ivan Alduk modele azijskog podrijetla, Staša Doblanović Randall radila je tzv. modest odjeću za žene islamske vjere koje pokrivaju tijelo, a srpski brend Mates u posljednjoj je kampanji angažirao Rušku Jakić čime su odlučili prkositi kulturi ageisma. O tome kako oni pristupaju problemu te kada će se početi događati veća promjena po tom pitanju u našoj regiji, razgovarali smo sa Stašom Doblanović Randall te Markom Ilijevom i Sašom Stevićem iz brenda Mates.
Stašom Doblanović Randall
O inkluzivnoj modi se već jako puno godina govori u nekim većim razvijenijim zemljama. Iako ovdje nismo još toliko upoznati s time, meni je inkluzivnost vrlo poznata i naučila sam mnogo o tome dok sam živjela u Londonu. Ja se zaista trudim od samih početaka da moje kolekcije i moji odjevni predmeti budu za svakoga tko se u njima osjeća dobro i ugodno. Vrlo je teško govoriti o raznolikosti i inkluzivnosti u našoj regiji, a još je teže usporediti to sa situacijom u Londonu u kojem sam do nedavno živjela. London je multikulturalni, multietnički i sociološki vrlo raznolik grad, bilo po pitanju rase, religije, roda, seksualnosti, dobi, kulture itd. Kod nas je većina tih društvenih odrednica još uvijek vrlo škakljiva tema ili uopće nije prisutna u javnosti. Iz tog razloga, mislim da je nezahvalno uspoređivati inkluzivnost u našoj regiji s ostalim zapadnim zemljama, kao i pričati o prisutnosti iste u našoj modnoj industriji.
U svojim kolekcijama prijašnjih godina uvijek sam pokušavala poslati neku poruku, tako i te 2019. godine. Tada sam radila kolekciju s prijateljicom Mariam koja je muslimanske vjeroispovijesti i nosi hidžab. U tom sam procesu zapravo shvatila da postoji ozbiljan problem kod žena koje žele prekriti određeni dio tijela. Pod time mislim na sve one koji tijelo pokrivaju zbog svojih religijskih uvjerenja, ali i na sve druge koji žele pokriti neki dio tijela kako bi odrazili određenu estetiku. S tom sam kolekcijom zapravo prvi put nastupala u Hrvatskoj. Definitivno mi je bio cilj upoznati publiku s inkluzivnošću i konceptom uključivanja nečeg novog”u nešto što bi zapravo trebalo biti sasvim normalno i uzimati se u obzir.
Teško mi je prognozirati promjene po pitanju inkluzivnosti kod nas i našoj modnoj industriji koja je zapravo odraz društva. Svakako mislim da je potrebno educirati i upoznati današnju mladež o pojmovima i praksama raznovrsnosti i inkluzivnosti, te zajedno kao društvo raditi na konceptu prihvaćanja, u svakom smislu.
Mates
Marko Ilijev
Mislim da se takve stvari u našoj regiji i dalje smatraju vrlo šokantnima. Širenjem i napredovanjem modnih brendova i mladih autora na ovim prostorima dolazi i do pomicanja granica kada je u pitanju inkluzija. Zapravo nisam ni u jednom trenutku mislio na godine u slučaju izbora Ruške Jakić za našu posljednju kampanju, i samim tim, inkluzivnost u tom smislu. Ruška je bila naš izbor na osnovu svega što stoji iza te sjajne žene, energije i želje za životom. A, kada je riječ o godinama, tu zaista u mojoj glavi nema mjesta za neku upitnost kada, što i tko može nositi, a to smo i potvrdili ovim primjerom kampanje.
Mi smo i na samom kraju 2020. u kampanji za “ASCOOLASMATES” odlučili slaviti ljubav uz modele koji su na našoj sceni i dalje vrlo nekonvencionalni, odnosno bračni par čije smo iskustvo i bezuvjetnu ljubav imali želju podijeliti kao primjer i to je ono na što smo se fokusirali.
Dosta brendova radi ili razmišlja kako uključiti što veću različitost u kampanje. Izdvojio bih jedan lijep primjer gdje je Nevena Ivanović koja stoji iza brenda Neodesign dizajnirala skin, odnosno navlake za proteze za ljude s invaliditetom. Sjajno, važno i inspirativno! Daljnja promjena će, kao i uvijek ovisiti o slobodi i hrabrosti ljudi koji čine modnu scenu naše regije.
Saša Stević
Rekao bih da se sve više vodi računa o tome. Iskreno, drago mi je zbog toga što zaista mislim da je autentičnost nešto što obuhvaća različitosti i slavi ih kao jedinstvene i posebne. Već neko vrijeme me pomalo plaši sivilo mase, svojevrsni trendovi u pogledu estetike i odsustvo različitosti, pa me samim tim ovakve stvari raduju. Vjerujem da će svemu trebati vremena, ali strpljiv sam i srcem želim sudjelovati u tome.
Zaista vjerujem da je ovo bila jedna kampanja značajna na mnogo nivoa. Moda je samo jedan od segmenata slojevite pozadine u njenom sadržaju. Pored toga što je Ruška jedna avangardna ličnost, ista kakva je bila od prvog dana kada ju je javnost upoznala do danas, ona je i netko tko je zaista pisao povijest mode na našim prostorima. Držim do toga da je svaka žena lijepa neovisno od time koliko ima godina i Ruška je netko tko to apsolutno opravdava svojim stavovima o ljepoti, koji se nisu mijenjali nikada. Možda to nije samo pitanje žene nego svih nas – zaista osjećamo li se zaista tako da bismo svako jutro sebi uz osmijeh mogli reći “dobro jutro, lutko”. I na kraju krajeva, postoje li ikakvi postulati i pravila koji će nas spriječiti da se zabavljamo, da uživamo i igramo se kako u modi, tako i u životu.
Zaista su me obradovale modne agencije, a i modni brendovi u Hrvatskoj i Sloveniji kada sam vidio na koji način pristupaju modelima, tjednima mode i revijama. Rekao bih da je prisutnije jedno kulturološko i estetsko šarenilo koje mi zaista grije srce. Gledajući neke arhivske video zapise i fotografije iz perioda Jugoslavije rekao bih da je to onomad zaista bilo prisutno i zapravo poželjno, što nekako i ima smisla s obzirom na to da je tada osnova bila u jednostavnosti i ljepoti življenja.
Vjerujem da ćemo i kao promatrači i kao svojevrsni stvaraoci imati podjednako veliki zadatak da u tome sudjelujemo i da doprinesemo. Naravno, nitko ne treba raditi ništa na silu niti samo zbog radi marketinga, takve stvari se zaista mijenjaju i ostvaruju kao i sve, kada dolaze iz srca.
