U sklopu nove mjesečne rubrike u kojoj vam predstavljamo domaće talente kojima predstoje velike stvari, a koji smo započeli s Tribute Brandom u našem Next Generation izdanju Grazije, donosimo priču o mladoj Mateji Bosek i njenom brendu “MODYSSEY”
Nakon Pava Vukovića koji živi i radi u Berlinu te Donovana Pavlekovića, ovoga puta selimo se u kozmopolitski New York gdje je Mateja započela svoju perspektivnu dizajnersku karijeru.
A upravo se multikulturalnost, kao fenomen koji posebno vežemo uz “Veliku jabuku”, reflektira u njenoj modnoj filozofiji.
S obzirom da si završila Školu za modu i dizajn, a potom i Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, moglo bi se reći da si od ranih dana imala jasan profesionalni fokus.
Kada se kristalizirala ideja da se želiš baviti modnim dizajnom? Jesu li neki dizajneri posebno utjecali na razvoj tvojih afiniteta prema modi, kao i na formiranje tvog estetskog izričaja?
Još od osnovne škole voljela sam se likovno izražavati i znala sam da želim upisati srednju školu umjetničkog usmjerenja. Uvijek mi je bila zanimljiva moda, odjeća, stvaranje odjeće, a ideja za modnim dizajnom nekako je došla spontano. Modu smo u to vrijeme pratili u časopisima i povremeno na televiziji. U toj ranoj fazi jako sam voljela Gabrielle Chanel, vjerujem kao i velika većina. Sviđala mi se njezina osobnost, estetika i inovacije u svijetu mode. Oduvijek sam više naginjala ženama u modi, kao što su Elsa Schiaparelli, Mary Quant ili Vivienne Westwood koja me uvijek iznova oduševljava, kao i Rei Kawakubo.
Nakon što si diplomirala 2018. godine, dobila si praksu u New Yorku, i to u Study New York Re:Source Library koja se bazira na održivoj modi, nakon čega si počela raditi za G-III Apparel Group kao asistent dizajner.
Kako si se odlučila za ovaj veliki korak? Jesi li prvotno razmišljala o Europi ili si se vidjela isključivo u “Velikoj jabuci”?
Je li odlazak u inozemstvo bio potaknut razmišljanjem da je lakše živjeti od modnog dizajna “vani” nego u Hrvatskoj?
Nakon što sam upisala studij u Zagrebu, želja mi je bila da barem na nekoliko mjeseci odradim praksu u inozemstvu. Prvotno sam razmišljala o Europi, iako mi je New York oduvijek bio prva želja.
Praksu sam željela odraditi u inozemstvu kako bih što više naučila, stekla nova iskustva, upoznala nove kulture. Zapravo smatram da bi prakse trebale biti obavezne, ali s obzirom da u Hrvatskoj baš i nemamo prilike za to, fakulteti bi trebali pomoći studentima da se povežu s modnim kućama u inozemstvu.
Smatram da se u inozemstvu definitivno može bolje živjeti od modnog dizajna i općenito od poslova u modi. Kod nas neke grane još uvijek nisu razvijene ili su nedovoljno razvijene. To su primjerice – merchandiser, sales associate, public relations specialist, inventory planner, account manager, retail buyer…
Naziv teme tvog diplomskog rada bio je “Modni dizajn u kontekstu migracija i globalizacijskih kretanja”, u okviru kojeg si kreirala kolekciju “Rebellious Silence” kao slike društva koje prisilno iseljava iz zadanih nacionalno-teritorijalnih okvira u potrazi za boljim politiĉkim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim uvjetima života.
Odakle interes za problematikom migracije u kontekstu mode?
Inspiraciju za svoje modne kolekcije uvijek tražim oko sebe – u društvu, politici, umjetnosti. Volim propitivati problematiku aktualnih tema, a tijekom perioda u kojem sam započela diplomsku kolekciju izbila je migracijska i izbjeglička kriza u Europi.
Kroz aspekt odijevanja počela sam razmišljati o tome kako će funkcionirati dvije različite kulture na istom teritoriju, odnosno tradicionalni istok i moderni zapad. U svojoj kolekciji željela sam stoga prikazati na koji način se može zadržati identitet, a prilagoditi novom/modernom teritoriju.
Osnovna ideja kolekcije je korištenje tradicionalne haljine islamske kulture na moderan način, kao metodu (de)konstrukcije kulturnih identiteta – prikazanih u ukupno sedam odjevnih kombinacija. U svom radu posebno naglašavaš simboliku zatvarača koji imitiraju granice i zidove s kojima se kao nomad putnik susreće na svom putovanju, ali ujedno predstavljaju i svojevrsnu zaštitu, budući da se migrante nerijetko percipira kao nepoželjne doseljenike.
Uzevši u obzir globalizacijske tendencije i fenomen migracije, može li se odjeća još uvijek promatrati kao jedna od glavnih determinanti nacionalnog i društvenog identiteta?
Da, svakako. Iako se odjeća s vremenom modernizirala, vrlo često se po stilu odijevanja može prepoznati kojoj „zajednici“ netko pripada. To se baš jako može vidjeti u New Yorku.
New York je grad imigranta, vjerojatno jedini grad na svijetu u kojem možete naći sve nacionalnosti svijeta. No ono što je meni osobno najviše zanimljivo jest da, iako većina ljudi živi veoma kozmopolitski, ljudi koji potječu iz bogatih kultura najčešće žive istim načinom života kao što su živjeli u svojim zemljama. Odijevaju se tradicionalno, služe se uglavnom svojim jezikom, jedu „svoju“ hranu i na taj način odgajaju i vlastitu djecu.
Smatram da je veoma važno prilagoditi se novoj sredini, ali treba njegovati kulturni i nacionalni identitet koji čini raznolikost svijeta.
Smatraš li da bi ovaj aspekt multikulturalnosti, koji dominira “Rebellious Silence” kolekcijom, trebao biti vidljiviji u svjetskoj modi?
Apsolutno. Mislim da se čovjek kao čovjek treba razvijati i modernizirati, ali gubitkom kulture gubimo društvo. Trebalo bi čuvati kulturnu baštinu i razvijati ju, odnosno modernizirati – od tkanina, uzoraka, materijala, boja.
Modernost nas je oslobodila od tradicije, ali nas je učinila robovima novog imperativa koji nalaže da trebamo biti apsolutno moderni.
U zagrebačkoj Green Room Galeriji, 2019. godine predstavila si kolekciju naziva “Odyssey.M.162”, kao utopijsko rješenje i alternativu postojećem stanju na Zemlji, čime temu migracija širiš i na ekološka pitanja. Kolekcija od pet outfita nadahnuta je specifičnim pejzažom Marsa te predstavlja fuziju između prirode i tehnologije, pri čemu eksperimentiraš kako se robusni materijali prilagođeni za ekstremne uvjete mogu koristiti u street modi.
Koliko dugo si radila na ovoj kolekciji? Pretpostavljam da je priprema kolekcije iziskivala podrobniji istraživački rad?
U estetskom smislu, kolekcija me odmah asocirala na vintage Balenciaga krojeve prepoznatljive po svojoj geometrijskoj predimenzioniranosti koje joj daju “skulpturalnu” vibru.
Koji umjetnički utjecaji se manifestiraju u ovoj kolekciji?
Na „Odyssey.M.162“ kolekciji radila sam nekih šest ili sedam mjeseci, od razrade koncepta do izrade odjevnih predmeta. S obzirom da sam tada prvi puta u svom radu koristila tehniku sitotiska, istraživala sam kako prilagoditi tehniku na atipične materijale za tu vrstu tehnike, s time da sam i sve odjevne predmete otisnula ručno.
Svakako je skulpturalna vibra naglašena, najviše iz razloga jer sam htjela da krojevi ne budu standardiziranog tipa, odnosno da budu „marsovski“, ali nosivi.
Christopher Balenciaga je pritom vječna inspiracija, ali su mi zapravo bili veoma zanimljivi radovi André Courrege, Paco Rabanne, Pierre Cardin iz 60-ih godina prošloga stoljeća, takozvani „Space-age“, geometrijske siluete i uvođenje novih materijala.
Početkom prosinca ove godine, na međunarodnom umjetničkom skupu održanom na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu – “Moda i gastarbeit – globalizacijski fenomen ili hrvatska stvarnost”, predstavila si svoj brend “MODYSSEY”.
S obzirom da se odjeća brenda dizajnira u New Yorku, ali proizvodi u Hrvatskoj, koliko je bilo teško pokrenuti cijelu priču koja se bazira na slow fashion filozofiji?
MODYSSEY je brend održive odjeće te stoga ima najveći fokus na kvaliteti izrade odjevnih predmeta; organske/prirodne materijale i etičku proizvodnju. Brend je baziran u New Yorku, ali meni je izuzetno važno da se odjeća proizvodi u Hrvatskoj. Ponajprije zbog kvalitete, ali i zbog promocije Hrvatske kao takve.
Proces izrade prve kolekcije bio je definitivno jako izazovan. Najteži dio je bila izrada krojeva i probnih modela jer je cijeli proces bio virtualan, odvijao se preko emailova i video poziva. Uz to je i vremenska razlika od 6 sati dodatno otežala proces, pa tako često odgovaram na mailove usred noći.
U procesu sam učenja i vjerujem da će sa svakom sljedećom kolekcijom postati lakše.
Kolekcija brenda “Shape of Broken Identity” odražava tvoja osobna iskustva prilagođavanja na novu sredinu po dolasku u kozmopolitski New York, te se ujedno nastavlja i na temu migracije kroz korištenje etno-printeva i reinterpretaciju tradicionalnih uzoraka kroz prizmu suvremene mode – uz naglašenu ženstvenost.
Budući da su u tijeku završne pripreme za novu kolekciju, otkrij nam koja je glavna ideja u pozadini druge “MODYSSEY” kolekcije? Možemo li očekivati neke statement komade poput jakne u “Odyssey.M.162” kolekciji?
Kolekcije će svakako biti povezane, kao i svaka sljedeća. Volim povezivati teme, a i mislim da se na taj način najbolje gradi identitet. Smatram kako je to najbitnije – imati vlastit identitet jer jedino tako će vas ljudi prepoznati/zapamtiti.
U kojem smjeru se dalje vidiš u budućnosti? Želiš li dalje raditi na razvoju vlastitog brenda ili imaš ambicije postati dizajnericom u nekoj renomiranoj modnoj kući? Je li povratak u Hrvatsku uopće opcija?
Sve opcije su otvorene. Mislim da je iznimna čast biti lider nekog dizajnerskog tima i njegovati nečiju povijest i stvarati nove trendove. Volim učiti i razvijati se u renomiranim modnim kućama, ali svakako istodobno želim graditi svoj brend. Trenutno ne razmišljam o preseljenju u Hrvatskoj jer sam zapravo tek „počela“ u New Yorku.
A daljnji razvoj Matejine modne priče i novu kolekciju njenog brenda koja je trenutno u završnoj fazi, možete pratiti na modysseystudio.com.
Foto:
Darija Cikač (Odyssey.M.162)
Denis Butorac (Rebellious Silence)
Melissa Berrios (Shape of Broken Identity)
Mateja Bosek, privatna arhiva
