Danas više nego ikad svjedočimo činjenici da su prehrambene navike i odabir namirnica koje unosimo u organizam predmet neiscrpnih rasprava, kako struke tako i svih onih koji vode računa o zdravoj prehrani. Posebnu pozornost u toj priči svakako zauzima položaj šećera kao jedne od najkontroverznijih namirnica u ljudskoj prehrani. To je svakako jednim dijelom i iz razloga što šećer, osim ovisnosti, izaziva brojne zdravstvene tegobe poput bolesti krvožilnog sustava, pretilosti, šećerne bolesti, pojave akni i slično.
Znamo da je šećer dio slatkiša, slastica i slatkih napitaka, ali isto tako priznajemo i da osim toga znamo vrlo malo o tome gdje ga sve još možemo pronaći. Vrlo često se dogodi da konzumiramo namirnicu misleći kako znamo od kojih nutrijenata se sastoji, no proučavanje prehrane i nije tako lak zadatak kako se na prvu čini. Dobar primjer za to je kruh. Sasvim sigurno velika većina ljudi zna da je kruh namirnica koja vrvi “zloglasnim” ugljikohidratima, a nema pojma o tome da se uz njih u kruhu nalazi i šećer. On je također dio i konzerviranih riba i raznih suhomesnatih proizvoda, kao i mnogih umaka za salate, pahuljica koje odabiremo za doručak i slično. Proizvođači proizvoda koji sadrže velik udio šećera posljednjih godina često su na meti kritika zbog toga što se ljudima plasira nešto što nije uopće zdravo, pa kako im ne bi pala prodaja, posežu za raznim varkama kojima pokušavaju uljepšati cijelu priču. Tako na deklaracijama proizvoda u dućanima nailazimo na razne nazive iza kojih se skriva upravo šećer, a da mi o tome pojma nemamo.
Sve to potvrdila nam je i mag. nutricionizma Zrinka Šmuljić: “Prema Pravilniku o šećeru i ostalim saharidima pod pojmom šećera podrazumijeva se disaharid saharoza koji se dobiva po odgovarajućem tehnološkom postupku iz šećerne repe ili šećerne trske, a opisano je čak 19 vrsta različitih vrsta šećera. U industrijskim proizvodima najčešći oblici dodanog šećera jesu saharoza (stolni ili bijeli šećer), i visokofruktozni kukuruzni sirupi ili glukozno-fruktozni sirupi, što predstavlja mješavinu glukoze i fruktoze u izmijenjenim omjerima u odnosu na saharozu, gdje je taj omjer 50 : 50. Zamjene za šećer jesu razne vrste sirupa (poput javorovog ili agavinog sirupa), šećerni alkoholi (maltitol, laktitol, ksilitol ili brezin šećer, eritritol), šećer kokosovog cvijeta, stevija, umjetna sladila poput acesulfama K, aspartama, saharina, a njihova uporaba propisana je pravilnicima. Danas najznačajniji doprinos unosu šećera, pogotovo kod adolescenata, daju zaslađeni bezalkoholni napici, sirupi i energetski napici. Mliječni proizvodi sadrže prirodno prisutan šećer laktozu, a često sadrže i dodane šećere, pogotovo voćni jogurti.“
Šećer se dobiva iz različitih izvora, poput kukuruznog slada, ječmenog slada, grožđa, šećerne trske i drugih, a sukladno tome postoje i različite vrste. Nutricionistkinja Šmuljić navodi da ih potrošači najčešće razlikuju na nekoliko načina: prema boji i podrijetlu, odnosno “je li riječ o prirodnim (saharoza, stevija, med, melasa, šećerni alkoholi, agavin i javorov sirup) ili umjetnim sladilima (saharin, acesulfam K, aspartam). “
Smeđi šećer – zdrava zamjena bijelom ili zamka?
Kad potrošači osvijeste koliko je šećer zapravo štetan, često pribjegavaju zamjenama koje im se nude na tržištu, a najviše se priklanjaju smeđem šećeru. Mnogi nisu sigurni u načine kako ta vrsta šećera u biti nastaje i po čemu je to zdraviji oblik zaslađivanja namirnica koje se svakodnevno koriste u pripravljanju jela i napitaka, a istina leži u činjenici da se proizvode na vrlo sličan način. Najveću razliku možemo vidjeti u tekućem nusproizvodu, melasi. Melasa predstavlja sirup tamnije boje koja smeđem šećeru i dodaje specifičnu boju te sadrži vrlo malo vitamina i minerala, i na sebe veže vodu. Upravo zbog te vode, energetska vrijednost smeđeg šećera niža je nego ona koju sadrži bijeli šećer, stoga se pribjegava zaključcima da je smeđi šećer zdraviji, no istina je zapravo takva da je to jako mala, gotovo zanemariva razlika.
Većina nas konzumira slastice i zašećerene napitke na dnevnoj bazi i živi u iluziji da je to jedino slatko što unosimo u organizam. Istina je apsolutno drukčija i pomalo zastrašujuća kad osvijestimo koje količine šećera unosimo u organizam a da toga nismo uopće svjesni. Razgovarali smo i s Lukom Marasovićem, nutricionistom i vlasnikom FHast Nutritiona, koji nam je otkrio da preporučeni dnevni unos šećera ovisi isključivo o individualnim potrebama pojedinca, odnosno o životnom stilu pojedine osobe. “Čak 50 posto energije u organizmu potječe od ugljikohidrata. Mozak koji čini dva posto naše tjelesne mase dnevno troši 25 posto šećera iz krvi za svoj rad. Ako unosimo previše ugljikohidrata hranom, oni se skladište u jetri i mišićima, no mišićni glikogen ne može se koristiti za povećanje šećera u krvi i stoga ostaje u mišićima. S druge strane, onaj u jetri ostaje uskladišten do granice od 60-80 g, nakon čega se otpušta u krv i taloži u obliku masnog tkiva. Unos slobodnih šećera s obzirom na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) trebalo bi ograničiti na maksimalnih 10 posto ukupnog energetskog unosa“, istaknuo je Luka.
Kako obuzdati potrebu za šećerom?
U razgovoru sa Zrinkom Šmuljić, mag. nutricionizma, orijentirali smo se i na pitanja načina obuzdavanja čežnje za slatkim s obzirom na to da je i znanstveno dokazano kako šećer izaziva ovisnost. “Konzumirajući hranu koja sadrži puno jednostavnog šećera (saharoze), dolazi do proizvodnje psihoaktivnih tvari koje se luče i kod uživanja u narkoticima. Konzumacija šećera utječe na naše raspoloženje stvarajući osjećaj ugode, što dovodi do ponovne želje za slatkom hranom. Osjećaj zadovoljstva nakon konzumacije slatke hrane predstavlja evolucijsku prilagodbu jer je slatka hrana (poput zrelog voća i meda bogatih fruktozom i glukozom) i hrana bogata energijom, ali i vitaminima i mineralnim tvarima. Putem osjeta okusa, evolucija je ljude poticala na to da traže energiju kako bi stvorili zalihe (u obliku masnog tkiva) i preživjeli u razdobljima oskudice. U današnje vrijeme, kad konzumiramo puno više rafiniranog šećera kroz industrijske proizvode, osjet slatkoće predstavlja jedan od najsnažnijih senzorskih zadovoljstava, a potražnja za slatkim nadilazi metaboličke potrebe. Važno je istaknuti da ne postoji fiziološka potreba za konzumacijom niti jednog jedinog grama dodanog šećera. Stoga, prije negoli posegnemo za slatkim namirnicama, trebamo razmisliti je li to stvarno potreba, ili posežemo za slatkišima iz navike ili dosade. Da bismo obuzdali potrebu za slatkim, moramo imati na umu kako ćemo za hranom koja je bogata energijom češće posezati ako pregladnimo, stoga bismo naš dnevni unos hrane trebali rasporediti kroz više manjih obroka u danu (5-6) kako bi se održavala razina šećera u krvi.”
Dakle, šećer je nešto što se nalazi na svačijem tanjuru i to na dnevnoj bazi, bilo da smo toga svjesni ili nismo. Stoga je uistinu od krucijalne važnosti početi raditi na osvješćivanju u kojim količinama ga doista unosimo u vlastiti organizam, čitati deklaracije, obrazovati se po tom pitanju. Svijest o štetnosti šećera je prvi korak ka zdravijem i kvalitetnijem životu. I Luka i Zrinka složili su se u jednome: kolače, kekse i slatke grickalice svakako je poželjno zamijeniti zdravijim verzijama slatkiša poput voća, cijeđenih sokova, sušenog nekandiranog voća i orašastih plodova te, naravno, pratiti količinu unosa slatkog.
Fotografija. Unsplash
