U rubrici Scroll-break svaki tjedan izdvajamo pet stvari koje možete konzumirati umjesto beskonačnog bauljanja društvenim mrežama
Biramo eseje, kratke priče, video-eseje, podcaste, članke i slične formate u bespućima interneta koji će vam, za razliku od doomscrollanja, otvoriti neke nove teme, vrijedne promišljanja i dijeljenja s drugima.
Pogledajte sadržaje koje smo vam preporučili prošli tjedan, a u nastavku otkrijte pet stvari koje možete čitati, gledati ili slušati odmah.
When Music Is Torture
Tekst Anne Helen Petersen na Substacku otvara zanimljivu prizmu na glazbu bez koje većina nas ne može zamisliti dan. O njoj se najčešće piše romantizirajući je kao nešto oslobađajuće, što svakako jest, no Petersen govori o glazbi kao sredstvu kontrole u rukama sustava. Kroz razne primjere, poglavito kroz uporabu glazbe u zatvorima i ispitivanjima, autorica pokazuje kako se ono što glazbu čini ugodnom – ritam, ponavljanje i emocionalni naboj – može preokrenuti u nešto što osobu destabilizira. Petersen time ilustrira da su granice između užitka i nelagode u glazbi vrlo tanke i da ovise o kontekstu u kojem se ona koristi. Esej prikazuje do koje razine glazba može biti i duboko politična, ali i kako se može koristiti kao izravan utjecaj na fizičko stanje – kako djeluje na živčani sustav, pamćenje, ritam disanja, emocije i što to znači u kontekstu korištenja za kontrolu. Esej pročitajte ovdje.
Everything Is Hyperpolitical
The Point magazine izlazi tri puta godišnje u svom fizičkom izdanju, a ponajviše se fokusira na teme iz područja kulture i filozofije. Moguće je pretplatiti se na njihov online format, a upravo smo tamo pronašli esej Antona Jägera. U tekstu “Everything Is Hyperpolitical” piše o zanimljivom povijesnom putu koji je politika prošla kad govorimo o njoj iz prizme svakodnevice. Jäger zapravo objašnjava kako smo došli do trenutka u kojem se čini da je sve političko – od postojanja na društvenim mrežama, preko serija i filmova, pa do svakodnevnih odluka koje donosimo u danu. Kreće od 20. stoljeća koje zove razdobljem masovne politike, kad su ljudi bili dugoročno vezani uz kolektive koji su imali političku konotaciju, poput radničkih partija ili pak crkava. Nakon toga uvodi nas u razdoblje 80-ih i 90-ih, kad se politika prebacuje u ruke tehnokrata, a prosječni građani fokusiraju na privatan život (kroz iluziju da privatno nije političko), potrošnju i individualne identitete. Uz financijsku krizu 2008. i nove društvene pokrete koji su redefinirali političke zajednice iz temelja, poput Brexita, ulazimo u fazu koju Jäger naziva hiperpolitikom: ona kroz uzlet digitalne komunikacije postaje uvijek prisutna, no ta političnost se sada mijenja – temelji se na eksplicitnim protestima, viralnim kampanjama i brzim valovima mobilizacije. Jäger istražuje kolike posljedice ta nova hiperpolitičnost ima. Zanimljiv esej pročitajte ovdje.
The Alt-Right Playbook: How to Radicalize a Normie
Video-esej Iana Danskina izašao je još 2019. godine, no svjetska događanja iznova ga stavljaju u fokus i što vrijeme više prolazi, to relevantniji postaje. Danskin u eseju govori o tome kako alt-right, ekstremno desničarske zajednice, poglavito nastale na internetu, regrutiraju ljude postupno, kroz niz naizgled bezopasnih koraka. Ideja je da se radikalizacija ne događa kroz jedan veliki moment, nego kroz postupnu promjenu okvira razmišljanja. Počinje se benignim sadržajima poput politički obojenih memova ili nekorektnih šala, a potom, uz značajnu ulogu algoritama na mrežama, ljude se vodi prema sve ekstremnijim sadržajima. Ideologija se pritom maskira u emocionalne okidače, tako da velik dio ljudi ni ne percipira da su dio ikakvog političkog procesa, nego obične debating kulture na internetu. Posebno su zanimljivi komentari ispod Danskinovog videa, u kojima su mnoge osobe upravo kroz video shvatile da su i same bile na putu radikalizacije koje nisu bile ni svjesne. Video-esej pogledajte ovdje.
Happy Together
Wong Kar-wai jedan je od najvažnijih suvremenih kineskih redatelja, a ovu je titulu utvrdio filmovima poput “In the Mood for Love” i “Fallen Angels”. “Happy Together” bio je film koji ga je svrstao među najvažnije svjetske redatelje i za koji je osvojio nagradu za najboljeg redatelja na Filmskom festivalu u Cannesu. Melankolična drama prati odnos dvojice muškaraca koji iz Hong Konga odlaze u Buenos Aires kako bi pokušali započeti život ispočetka, no oni sami, kao i njihov odnos, daleko od doma, počinju pucati pod pritiskom izolacije. Dok jedan pokušava održati rutinu i preživjeti uz razne poslove, drugi se prepušta turbulentnom životu. U sve se upliće i treća osoba, mladi Tajvanac koji Faiju pokazuje mogućnost nečeg drukčijeg, stabilnijeg i manje destruktivnog odnosa. Film govori o toksičnoj privrženosti i nemogućnosti novog početka, ali poseban je zbog vizualnog jezika koji Wong Kar-waija ističe na filmskoj sceni.
Beef, druga sezona
I prva je sezona serije “Beef” bila osvježenje Netflixove ponude prije nekoliko godina. Izuzetno napeta i nabijena sociološkim i klasnim razlikama, iznjedrila je sjajne izvedbe Ali Wong i Stevena Yeuna. Druga je sezona uspješno nastavila ovu dinamiku, no s potpuno drugom pričom u kojoj neke od glavnih uloga izvode Oscar Isaac i Carey Mulligan. “Beef” je ovaj put fokusiran na odnos četvero ljudi – jednog starijeg bračnog para i jednog mlađeg. Nastavak prati ljubav kroz generacijsku prizmu, a priča se otvara kad mladi Austin i Ashley slučajno posvjedoče uznemirujućoj svađi svog šefa Josha i njegove supruge Lindsay. Postavlja se pitanje trebamo li tražiti “pravu” osobu, što to uopće znači i koji je pravi odgovor ovisno o društvenom kontekstu u kojem živimo. Više o seriji pročitajte ovdje.
Foto: Dupe Photos, Pexels, IMDb
