3. Bijenale industrijske umjetnosti: Ravno u Sunce koji se održava sve do 21. studenog na čak 14 lokacija u 6 gradova, a o kojem ste mogli čitati i kod nas, upoznao nas je s radovima nekih novih ali i nekih dobro poznatih lica, poput umjetnice Hane Miletić
Hana Miletić je jedna od umjetnika i umjetnica čiji predstavljeni rad na bijenaleu je brzo zapeo za oko mnogima. S obzirom na to da je većini nas zajednička svojevrsna nostalgija za vremenima kada je hrvatska industrija ulijevala sigurnost, domaće tvornice zapošljavale tisuće ljudi, a u isto vrijeme bile simbol kvalitete u svijetu, ne čudi da je Hanin rad Materials vrlo brzo postao jedan od onih o kojima se najviše šuška. Znamo da je nama bio u isto vrijeme moćan, važan i emotivan. Ovaj rad većeg formata u tehnici tekstila, temelji se na fotografiji trenutačnog popravka prozora bivše zgrade Modne trikotaže. “Novonastalim radom Materials tragam za proizvođačima skoro potpuno propale tekstilne industrije bivše Jugoslavije. Rođena sam u razdoblju kada je ta industrija na ovim prostorima bila prosperitetna. Putem ovog rada pokušavam se vratiti trenutku društvenog i osobnog poremećaja, te ujedno odati počast Modnoj trikotaži Arena iz Pule.” kaže nam Hana koju smo zamolili za nekoliko riječi o njezinom radu, inspiraciji i aspiracijama u kontekstu sudjelovanja na 3. Bijenaleu industrijske umjetnosti.
Hana je navedenu fotografiju na kojoj se temelji ovaj rad snimila tijekom posjeta bivšoj tvornici. “Zgrada je bila napuštena i čekala prenamjenu nakon višegodišnjeg procesa privatizacije, stečaja i likvidacije. Prevela sam materijale tog popravka u tkanine putem ručnog tkanja – moje uobičajene tehnika i metode rada, te pletenja – potpuno nove tehnike koju sam savladala za realizaciju ovog rada. Odlučila sam se za ovu kombinaciju nakon brojnih razgovora s bivšim radnicama Arene tijekom kojih sam saznala više o radu trikotaže i o tehnikama koje su one koristile. Osim tkanog i pletenog tekstila rad sadrži i odjevne predmete marke Arena koje su mi donirale nekolicina Puljanki.”
Općenito, u svojoj umjetničkoj praksi, Hana Miletić razmišlja o pitanjima reprezentacije i društvene reprodukcije povezujući medije fotografije i tkanja. Radove u tehnici tkanog tekstila umjetnica modelira prema svojim fotografijama koje dokumentiraju popravke u javnom prostoru.
Postupak tkanja, koji zahtijeva znatno vrijeme i predanost, Hana koristi kao način da se suprotstavi određenim ekonomskim i socijalnim uvjetima rada, poput ubrzanja, standardizacije i transparentnosti.
Kaže kako radi stalno ali da se pri tome ne pridržava određene satnice, što nas nije čudilo nakon što je s nama podijelila kako inspiraciju najčešće pronalazi u “…jednostavnoj svakodnevici, šetajući javnom prostoru, u društvenim situacijama, ali i u kućnom prostoru, npr. kuhajući ljuske luka da iz njih izvučem žutonarančastu boju.”
Njezin umjetnički rad i tehniku teško da možemo nazvati uobičajenim, a put do toga nije bio najjednostavniji- “Prije 10 godina sam se bavila uličnom fotografijom, što mi je išlo od ruke, no nisam se osjećala ugodno s tom praksom uzimanja javnih vizura tek tako; a prije pet godina sam naučila tehniku ručnog tkanja – zanat koji je dio mog obiteljskog nasljeđa.” objašnjava nam Hana svoju umjetničku evoluciju te nastavlja “Iako sam se u tkanje upustila bez konceptualnih namjera ubrzo sam počela prevoditi vlastite fotografije popravaka i transformacija javnog prostora, i to najčešće pomoću jednostavnih materijala kao što su to plastične vreće i selotejp, u tkanine.”
Ti “trenutni popravci” u javnom prostoru su interes koji se iznova ponavlja u njezinoj praksi.“Prije pet godina razvila sam metodu rada koju u principu stalno ponavljam: fotografiram popravak koji pronađem u javnom prostoru te onda taj popravak prevodim u tkaninu na tkalačkom stanu. Fotografiju dakle tretiram kao model ili tzv. „karton”, termin koji aludira na tradiciju proizvodnje tapiserija u 17. i 18. stoljeću putem kopija umjetničkih slika na čvrstom papiru, odnosno kartonu. Prije nego što počnem tkati tražim konac u bojama i teksturama koje naliče na popravak. Često sama bojim konac s prirodnim pigmentima kako bih dobila traženu boju.” daje nam Hana uvid u svoj proces stvaranja.
Što se tiče uzora, Hana kaže da ih nema u pravom smislu te riječi. “Postoje određena djela koja smatram posebno senzibilnim i/ili pametnim i koja zato često konzultiram. Ta djela najčešće pronalazim u umjetnosti koja nije likovna. Kao primjer mogu navesti esej The Carrier Bag Theory of Fiction. U ovom tekstu spisateljica Le Guin redefinira tehnologiju kao kulturnu torbu, u obliku mekanog, tkanog recipijenta koji okuplja i koji se koristi za sakupljanje sjemena, voća i priča, između ostalih, a ne u obliku oružja dominacije kao što su to npr. kamen ili koplje.”
Za interes prema umjetnosti, Hana kaže da postoji od malena, te da se do neke mjere podržavao u njezinoj obitelji.
“Prva sjećanja na kreativnu aktivnost, kroz dječju igru doduše, su crteži koje me je moja majka stimulirala da izrađujem na komadima tkanine. Te tkanine bismo potom zajedno izvezle šarenim koncima i pretvorile u jastučnice i kuhinjske krpe. Prvi umjetnički alat je dakle bio ručni, feminizirani rad.”
Umjetnošću se počela baviti iz spoznaje da je to jedino što je stvarno zanima i čime se može i želi baviti cijeli život. “Karijera, ako tako možemo nazvati moju umjetničku putanju do sada, je došla s vremenom, kroz iskustvo rada u ateljeu, sudjelovanja na izložbama, itd.” Taj put odveo je Hanu do današnje pozicije u mnogočemu realizirane umjetnice: 2014-15. godini bila je rezidentica Akademije Jan van Eyck u Maastrichtu, a 2019. godine u Thread, kulturnom centru zaklade Josef i Anni Albers u Senegalu. 2017. godine sudjelovala je na 13. Sharjah bijenalu, a 2018. godine Centar za suvremenu umjetnost WIELS u Bruxellesu predstavio je njezinu prvu veliku institucionalnu samostalnu izložbu. Prošle godine imala je samostalne izložbe u galerijama Apoteka, Vodnjan; LambdaLambdaLambda, Priština; La Maison de Rendez-vous, Bruxelles i The approach, London, da bi nedavno sudjelovala na skupnim izložbama u muzeju suvremene umjetnosti S.M.A.K., Ghent ; TextielMuseum, Tilburg; Metro Pictures, New York i Kunsthalle Wien.
Fotografije: Bea Borgers, Hana Miletić, Noel Mirković
