Već dugo pratimo rad zanimljivog benda Don’t Go koji stvara melankolične i nježne melodije te pitke stihove, a nedavno su objavili svoj prvi album odličnog eksperimentalnog electro-pop zvuka koji je inspiriran idejom prolaznosti. Popričali smo s ovim imaginativnim dvojcem
Oni su Nina i Alexander, glazbeni duo, bračni par, Hrvatica iz Zagreba i Austrijanac iz Graza koji su se sada već daleke 2013. nastanili u Beču. Nina piše tekstove, pjeva, svira klavir i sintesajzere, dok je Alexander zadužen za bubnjeve, gitaru i elektroniku. U životu se glazbom bave na stotinu načina, a uz nju najviše i jednoipolgodišnjom kćerkicom Almom. Nedavno su lansirali album “Jasmine” pa smo ih pitali koješta o njihovim počecima, ljubavi prema glazbi i što im je najviše na playlisti.
Je li glazba utkana i u druge sfere vaših života, što radite kad niste u bendu?
Ja dajem satove pjevanja, klavira, solfeggia i teorije glazbe te pjevam u jazz sastavu The Juke Swing Band. Alexander je dugogodišnji učitelj bubnjeva, radi kao producent za jedan bečki ansambl suvremene glazbe, drži radionice o glazbenoj pedagogiji te svira u bendu MELA.
Kako ste se uopće počeli baviti glazbom?
Ja sam u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi svirala klavir, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala muzikologiju. Cijelo to vrijeme mi je pjevanje bilo velika ljubav i obožavala sam pjevati u zborovima, ali tek sam se za vrijeme studija usudila početi pisati vlastite pjesme. Alexander je počeo svirati bubnjeve sa sedam godina i također pohađao glazbenu školu, a već s 13 godina je počeo svirati u bendovima koji su svirali autorske stvari. Negdje u to vrijeme je počeo svirati i gitaru. I on je zatim studirao muzikologiju.
Kako ste se životno spojili? Kad ste shvatili da ćete se i glazbeno povezati?
Alexander i ja upoznali smo se u Grazu za vrijeme moje studentske razmjene, na jednom muzikološkom simpoziju gdje je Alexander držao izlaganje o bootlezima.
U jednom trenutku pustio je isječak iz pjesme “Elderly Woman Behind the Counter in a Small Town” Pearl Jama. Potpuno prekršivši pravila ponašanja za vrijeme takvog jednog ozbiljnog izlaganja, ja sam nakon prvog takta iz publike oduševljeno uzviknula čitav naslov pjesme (Pearl Jam su mi jedan od dražih bendova). On me zabezeknuto pogledao. I eto nas danas tu gdje jesmo, trinaest godina kasnije.
Glazba nas je spajala od samog početka našeg poznanstva, imali smo sličan glazbeni ukus i slično smo razmišljali o glazbi. Kada smo nakon gotovo dvije godine veze na daljinu konačno počeli živjeti zajedno, postalo je jasno da bi imalo smisla pokušati i zajednički stvarati vlastitu glazbu.
Kako biste opisali svoj glazbeni stil i koliko vam je dugo trebalo da ga pronađete? Jeste li i prije bili u nekim bendovima?
Naša glazba mogla bi se opisati kao pop sklon eksperimentu. Istovremeno je kontemplativna i plesna, minimalistička, ali i nabijena emocijama. Često se bazira na loopovima, manjim glazbenim fragmentima koji se ponavljaju, bilo u vokalima, klaviru ili gitari, što je s jedne strane stilska odluka i hommage glazbenom minimalizmu, a s druge strane praktično rješenje kada vas je u bendu samo dvoje, želite što bogatiji zvuk, a bubnjar je istovremeno i gitarist.
Već od samog početka radili smo s loopovima, no s vremenom nam je stil postajao nekako mračniji i odvažniji. Volimo kontraste, spajati neočekivane elemente. Rezultat su ponekad pop pjesme sa strofama i refrenom, a ponekad pak pjesme apstraktnije, linearne kvalitete, poput “So in Love” koja sadrži i retrogradnu snimku vokala.
Dok sam živjela u Zagrebu, s prijateljicom Leom Đido Božak imala sam lo-fi-pop duo ChocoJazz s kojim smo, između ostaloga, surađivale s Cocom Mosquitom iz Jinxa, osvojile nagradu za najbolju scensku glazbu na 22. Marulićevim danima za predstavu “Šarengrad” (Teatar &TD), te 2013. izdale album.
Alexander posebno ističe indie-pop bend Naos u kojem je svirao dok je živio u Grazu. On se inače također bio pridružio ChocoJazzu kao bubnjar na live nastupima na Terraneu i na našoj koncertnoj promociji albuma u Atriju Teatra &TD, uz Branimira Božaka na basu. Lea, Alexander i ja smo također zajedno radili i glazbu za jednu predstavu litvanskog projekta Psilicone Theatre koju smo predstavili na Ganz novom festivalu i koja nas je bila odvela i na dva gostovanja u Litvu. Tako da smo Alexander i ja zapravo zajedno skladali i nastupali i prije nego što smo osnovali Don’t Go.
Kako izgleda jedna vaša proba, svirate li kod kuće?
Jedan kutak u stanu opremili smo glazbenim instrumentima i električnim bubnjevima, pa probe uglavnom imamo tamo, sa slušalicama na ušima. Iako, iskreno rečeno, probu u klasičnom smislu već dugo nismo imali. Rad na albumu nam je bila glavna preokupacija zadnje dvije i pol godine, a to je potpuno drukčiji proces od pisanja pjesama ili priprema za nastupe. On se poklopio i s mojom trudnoćom, i ranim majčinstvom, a zatim i pandemijom i nedostatkom koncerata. Nakon što smo sve snimili, preslušavali smo bezbrojne verzije mikseva, pravili bilješke, komunicirali s našom producenticom, sve to često kasno navečer dok nam je dijete spavalo. Ali uskoro planiramo i neke uzbudljive promjene u našem live setupu, što znači da ćemo vrlo brzo opet zajedno muzicirati, i tome se neizmjerno veselimo!
Koje glazbenike slušate, a koji su vam trenutno na playlisti?
Najslušanija stvar u zadnje vrijeme na mom Spotifyu je “Best White Noise for Baby Sleep”. Šalim se. Jako volim Radiohead, o njima sam pisala i diplomski koji možete pročitati ovdje, sve što oni naprave bude sjajno. Isto tako mi je odlična Kimbra, zbog nje sam se prvi put prihvatila loopera. U zadnje vrijeme mi se najviše sluša neo soul i r’n’b, Hiatus Kaiyote, Solange, Ari Lennox. No, ono što mi je definitivno najviše pomoglo da preživim zimu i ne znam ni sama koji po redu više lockdown jest Beyonce i njezin soundtrack za novu verziju animiranog filma “Kralj lavova”, ovaj put se uopće ne šalim. Alexander ističe da u zadnje vrijeme često sluša Madlibov najnoviji album “Sound Ancestors” (više prvu polovicu nego drugu, ali to mu je i više nego dovoljno jer ipak je to Madlib, kaže). Album “Promises” Floating Pointsa, Pharoah Sandersa i Londonskog simfonijskog orkestra mu služi kao motivacija za vrijeme kasnonoćnog rada za računalom. A na repeatu mu je i Radianov album “On Darn Silent Off” iz 2016. Osim toga, naša kćerkica je otkrila našu eklektičnu kolekciju singlica, pa sad stoput dnevno inzistira da na gramofonu pustimo “Don’t Worry, Be Happy”. Začudo, to nas uopće ne živcira, prihvatili smo tu pjesmu u međuvremenu kao svojevrsnu mantru.
Možete nam nešto više reći o svom vrlo zanimljivom novom albumu? Koja ideja leži iza njega, gdje ste snimali? Gdje se može nabaviti?
Album smo snimali, producirali i miksali u Beču zajedno s austrijskom producenticom Sophie Lindinger, koja je na međunarodnoj indie sceni poznata po projektima Leyya i My Ugly Clementine (s potonjim je nedavno osvojila IMPALA nagradu za najbolji europski indie album 2020., nagradu koju su prethodnih godina odnijela velika imena poput Adele i The XX). Naslovljen je “Jasmine”, po zadnjoj pjesmi na albumu, koja je, kao i cijeli album, inspirirana budističkom filozofijom i idejom prolaznosti odnosno promjenjivosti, te je svojevrsna meditacija i poziv na prepuštanje tokovima života.
Tekstovi govore o melankoliji i strahovima s jedne, te nadi, samoosnaživanju i suosjećanju s druge strane.
Prvi singl s albuma koji smo objavili još 2019. bila je pjesma “Maybe We’re Just Getting Younger”, a prošle godine uslijedile su “What If” te “Think Less”. Ova potonja završava s free jazz solažom saksofona. Volimo takve neočekivane momente u glazbi i kombinaciju elektronike i analognih instrumenata. Tu je i “Poput svile”, jedna vrlo nježna stvar, jedina na albumu na hrvatskom jeziku. A zanimljivo je i to da se na albumu (“Prelude”) nalazi i kućna snimka naše tada četveromjesečne kćeri kako prvi put svira akustičnu gitaru. I to zvuči fantastično, ako ne vjerujete, poslušajte sami! Naslovnicu albuma krasi djelo austrijske umjetnice Olene Newkryte koje savršeno vizualizira kontraste koji su prisutni i u samoj našoj glazbi. Ona je ručnim skenerom skenirala vlastiti krevet, dio po dio, i fragmente spojila u cjelinu poput apstraktnog fotokolaža. Istovremeno se na uvećanim dijelovima može divno razaznati delikatna tekstura tkanine. Album je izašao 30. travnja i može se čuti i kupiti preko Bandcampa našeg labela Seayou Records (dostupan je u digitalnom obliku i na vinilu). Vinil se može kupiti i preko Amazona, a album je, naravno, dostupan i na svim streaming servisima.
Kad možemo očekivati sljedeći spot, ili nastup u Zagrebu?
Najnoviji singl “Deep” izašao je prije mjesec dana, s predivnim ručno crtanim i animiranim videom austrijske umjetnice Nane Tylo. To je već četvrti singl kojeg smo do sada izbacili s albuma, ali možda se odlučimo uskoro izbaciti još jedan, zašto ne! Jako nam nedostaju nastupi uživo, nadamo se da će situacija s pandemijom uskoro omogućiti potpuno bezbrižne koncerte, kako u Austriji, tako i u Hrvatskoj. Voljeli bismo najkasnije najesen doći odsvirati koncert u Zagrebu!
Mi se jako veselimo čuti album uživo na nekoj ljetnoj terasi, a vi Don’t Go svakako pročekirajte na njihovom Instagramu, službenoj stranici i na Facebooku.
Foto: cover Hanna Fasching; MMM photography, Gabriel Hyden, Valentina Cetin, album cover
