Nastavljamo s ljetnim ciklusom tekstova u kojem predstavljamo hrvatske likovne umjetnice različitih generacija iz različitih dijelova Hrvatske koje djeluju u različitim umjetničkim područjima i ovom prilikom selimo u Zagreb kako bi vam predstavili Matildu Müller. Matilda je svestrana likovna umjetnica koja je diplomirala slikarstvo na visokoškolskom četverogodišnjem umjetničkom studiju Arthouse – College of Visual Arts u Ljubljani, a završila je i dizajn grafičkih proizvoda na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Do sada je izlagala na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi, a zainteresirana javnost je nedavno mogla vidjeti njezine radove i u sklopu međunarodne grupne izložbe “Essence” u galeriji “Monat” u Madridu. Ova vrijedna i aktivna umjetnica predstavit će se i francuskoj publici u rujnu ove godine na Art Fairu u Parizu
Kada si spoznala da je umjetnost tvoja unutarnja potreba?
Potreba za umjetnošću u širem smislu (muzika, crteži, pisanje, video, slikanje, fotografija, ples itd.) je bila prisutna od malih nogu. Danas, kada retrospektivno pogledam – s njom sam, zapravo i ne znajući – živjela.
U djetinjstvu i tijekom srednje škole nisam shvaćala koliko je to ozbiljno i da je umjetnost ogroman dio mene. Nakon osnovne škole (i osnovne glazbene škole) i srednje jezične gimnazije već je bilo potpuno jasno da ću upisati fakultet koji će se naslanjati na moje otiske, zapise i šaranja po bilježnicama, tuđim knjigama, zidovima i balkonima.
Kako sam rasla, umjetnost me pratila u stopu i konstantno sam je nosila sa sobom, no nisam se s njom opterećivala, dapače, jednom sam čak i pokušala pobjeći od nje, misleći da nisam dovoljno dobra. Naime, nakon završenog grafičkog dizajna na Grafičkom fakultetu u Zagrebu i nekoliko godina rada u struci, željna znanja i nečeg novog – upisala sam magisterij UMK – upravljanje marketinškom komunikacijom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nije bilo loše, naučila sam neke nove vještine, ali pred kraj je postalo jasno da moj bijeg nije imao smisla. Nastavila sam s radom u struci i upisala slikarstvo, koje sam i diplomirala na College of Visual Arts u Ljubljani. Artikulirala sam svoju unutarnju potrebu da se izražavam u području koje se naziva umjetničko i tek sam na početku.
Izražavaš se u različitim likovnim tehnikama i tematskim područjima i to doslovce od figuracije do apstrakcije. Postoji li tehnika i motiv koje najviše osjećaš kao svoje?
Još uvijek ih tražim. Bolje bi bilo reći – istražujem. A možda ovo istraživanje ostane dio mene do kraja, tko će znati? Volim raznolikost i tehnika i motiva. Lijepo si primijetila kako plovim između apstrakcije i figuracije i hvala ti na tome. Figuraciju više volim (u)komponirati na suvremeni način, jer u tom svijetu i živimo. No, svakako mi je draže izražavati se ekspresivno i suvremeno.
Kada pogledam unatrag, gledajući motive, bavila sam se i prirodom, simbolima i riječima, dok kroz apstrakciju istražujem liniju, boje, oblike, prostor i odnose među njima. Tako da možda ovo potonje ima mali primat. Ali zapravo, uopće se ne bih određivala. Ne volim ladice, premda na kraju ispadne da smo svi dio neke…
Što primarno izražavaš/komuniciraš kroz svoja djela?
Svoje i tuđe osjećaje i misli, djela, riječi, mirise, sjećanja, želje…
Je li izazovno biti žena umjetnica u Hrvatskoj? Kako uspijevaš uskladiti privatni i profesionalni život?
I “samo” biti umjetnik je pravi izazov, a tek žena i majka koja radi – e to je već pravi planinarski pothvat. Uskladiti privatni i profesionalni život je dosta zahtjevno, pogotovo još ako si, kao ja, majka jednoga divnog krhkog bića. Tako da dok obavim majčinske, poslovne i privatne obveze, vremena za umjetnost ne ostane onoliko koliko bih željela.
Većinom se umjetnošću, fizički, bavim preko noći iako ju kontinuirano živim kroz svaku misao. Od 22 sata pa do cca 2 ujutro je moje vrijeme u kojem stvaram, makar ga pokušavam prebaciti u normalniji termin, ali još uvijek ne ide. Suprug mi uskače koliko može i ovim putem mu se zahvaljujem kao i mojoj obitelji, no većinu hendlamo sami. Malo spavam i nemoj nikome reći, ali ja ti zapravo posjedujem mnoštvo posebnih moći.
Kako bi opisala svoj dosadašnji opus i djelovanje – kako izgleda tvoj umjetnički svijet?
Uh, teško je pričati o sebi. Ne znam je li to uopće potrebno jer djela uvijek pokažu više od riječi…
Mislim da je umjetnost oslobođenje – sloboda koju posjeduje umjetnik bilo koje vrste. Kao vožnja makadamom kroz gustu šumu. Biciklom. Makneš stopala s pedala i sjuriš se niz stazu. Sretan, s vjetrom u kosi… A može biti i meditacija, molitva… svakako jedan nadljudski osjećaj, barem meni.
I moj svijet je takav. U njemu sam slobodna i svoja, nemam granica.
Upravo taj osjećaj slobode, biti potpuno svoj i ono što jesi, izraziti sebe i druge kroz sebe nit je koja povezuje sve nas koji se bavimo umjetnošću.
A sada da se vratim na pitanje, mislim da je moj dosadašnji opus upravo to – sloboda i izraz, odraz.
Dosadno je, ali što drugo reći nego da kada stvaram, polazim od sebe, svojih misli i osjećaja, života koji živim ili želim, polazim od onoga što vidim kod drugih i to sve prenosim na određeni materijal. Ponekad pomislim da, unatoč teškim trenutcima, prikazujem nešto pozitivno, sreću i da tako pružam nadu. Romantiziram… No, naravno da u mojim radovima ima svega, i sreće i tuge, svega onoga što život jest.
Moj svijet je sanjiv, romantičan, sjetan, melankoličan i veseo, katkad sjajan katkad s malo manje sjaja, ali svakako mislim da unatoč tome što je i zahtjevan, da je istovremeno itekako čaroban…
