“Vrijeme je novac” uvriježena je izjava 21. stoljeća, refleksija ekonomije vremena kojom danas svakodnevno navigiramo. Svaka minuta našeg dana po ovoj bi filozofiji trebala biti mudro iskorištena, a produktivnost je ključna vrlina koja se iz poslovnog života prelijeva u privatni. Temeljni su ovo principi takozvanog the age of haste, odnosno doba žurbe o kojem je pisao južnokorejski filozof Byung-Chul Han u svojoj knjizi “The Scent of Time”. Živimo u, kako ga on zove, društvu postignuća u kojem više nije da samo vanjski faktori traže od nas da budemo produktivni nego se i samovoljno iscrpljujemo u potrazi za stalnom produktivnošću.
Ona se može ogledati u količini zadataka koje si namećemo, dodatnih side hustleova kojima nastojimo dosegnuti osjećaj sigurnosti, pa i samoj količini dogovora, notifikacija, poruka i sitnih svakodnevnih zadataka bez kojih nismo “uspješno” odradili dan. Pretjerana stimulacija sindrom je 21. stoljeća i više ne polazi samo iz digitalnog svemira kojem je nemoguće uteći, nego smo je internalizirali i transformirali u naše pogonsko gorivo.
Longstorming kao radikalan otpor produktivnosti
Nedavno smo pisali o sensory overloadu, odnosno osjećaju da su nam sva osjetila pretjerano stimulirana uslijed pretjerano užurbanog životnog ritma. Kao antidot ovom scenariju, profesor antropologije i istraživač Vincent Ialenti opisuje naviku longstorminga kojom se motiviramo da, umjesto na neprekidnu to-do listu, misli fokusiramo na prošlost i budućnost. Vjerujemo da zvuči kao košmar za sve overthinkere, no Ialenti srećom misli na prošlost veću od nas samih, onu povezanu s prirodom.
Objašnjava da se ogroman dio pojedinaca osjeća kao da su na pokretnoj traci 21. stoljeća na kojoj sati prolaze sve brže, zbog čega neprestano osjećamo pritisak i dojam utrke s vremenom i životom. Pita se možemo li formirati novi odnos s protokom vremena, a naviku koja pomaže da razvijemo novu perspektivu vidi u praksi zvanoj longstorming. Započinje pričom o istraživanjima koja su pokazala kako se naš mozak, ponašanja i stavovi mijenjaju kad smo izloženi impresivnim i inspirirajućim prizorima iz prirode.
Kako ga prakticirati
Provođenje vremena u spektakularnim krajolicima mijenja način na koji razmišljamo o svijetu što pokazuju istraživanja psihologa Dachera Keltnera. Imamo veću tendenciju biti manje egocentrični, altruističniji i svjesniji svoje pozicije u svijetu. No što kad boravak u prirodi spojimo s konkretnim načinom promišljanja koji se ne fokusira na brza rješenja aktualnih privatnih problema ili kratkoročno brainstormanje novih poslovnih ideja? Longstorming znači prebacivanje fokusa na prošlost i budućnost u ogromnim vremenskim razmjerima – riječ je o vježbi koja podrazumijeva da, dok smo u prirodi, promišljamo duge procese kojima je nastalo naše okruženje. Longstorming potiče fokus na promišljanje prirodnih procesa kojima je trenutačno okruženje nastalo, kakve su ga društvene okolnosti oblikovale i kako će to isto mjesto izgledati za tisuću godina. Nije nužno nalaziti se u nepreglednim prirodnim ljepotama da bismo se upustili u longstorming, dovoljna je i šetnja kvartovskim parkom, a na mikroprimjeru to može značiti fokus na jedan segment u našem prirodnom okruženju na koji prebacujemo potpuni fokus – na biljkama, drveću, stijenama, ovisno o tome gdje ste. Longstorming je u tom pogledu svjesno razmišljanje, deep thinking kako ga Ialenti zove, koji nas može izvući iz brzog i površnog načina života. Tjera nas da usporimo i misli maknemo iz svakodnevnog kaosa. Osim toga, daje nam širu perspektivu prolaska vremena i života te samim time i širu sliku naše pozicije u svijetu.
Moć longstorminga zapravo je u tome da se drastično opire ekonomiji vremena, dopušta nam da se zaigramo, izmaštamo, vizualiziramo, a da pritom niti jedna minuta nije utrošena na produktivnost, nego na čistu znatiželju i smirenje.
Foto: Pexels
