Svakodnevna privatna i poslovna rutina zahtijeva značajnu razinu mentalnog napora – od sitnih logističkih odluka koje moramo donijeti tijekom dana, preko produktivnosti u uredskom okruženju, pa sve do emotivnog investiranja u obiteljskom ili privatnom životu. Kad ionako nezanemarivom mentalnom naporu dodamo stimulanse poput sveprisutnih ekrana, svjetlosnih reklama, umjetno produciranih zvukova ili buke u prometnoj gužvi, lako dolazi do takozvanog senzornog preopterećenja
Suvremeno je društvo hiperpovezano kroz online kanale komunikacije, a tempo se ponekad čini neprestano ubrzanim do maksimuma. Usporiti, otići u prirodu i isključiti se postaje luksuz, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 359 milijuna ljudi u svijetu osjetilo je tjeskobne poremećaje. Čak i kad se čini da je situacija na poslu ili u privatnom životu nešto staloženija, potencijalno osjećate razdražljivost i iritabilnost kojoj na prvu ne možete pronaći logičan uzrok.
Što se događa kad nam je svega previše
Sensory overload, odnosno senzorno preopterećenje, čest je simptom povezan s tjeskobom. Radi se o stanju u kojem je živčani sustav “bombardiran” raznim stimulansima koji mogu biti vizualni, slušni, taktilni ili olfaktivni. Sva su osjetila ili neko od njih jednostavno preopterećena, što može uzrokovati osjećaj emotivne labilnosti. Možda se možete prepoznati u jednoj od situacija – kad vam je buka u shopping centrima preintenzivna, svjetla vas izuzetno umaraju i ne možete ih izdržati ili počinjete osjećati tjeskobu u gužvama i imate potrebu pobjeći. Mozak nam u ovim situacijama postaje preplavljen s previše osjetilnih inputa odjednom, kako tvrde stručnjaci.
Ne mora značiti da će vas simptomi pratiti tijekom cijelog dana, štoviše, oni rijetko ostaju prisutni na dulji period. Češći je scenarij da se pojave za vrijeme samog trigerirajućeg iskustva, a mogu varirati od razine blage neugode do straha ili panike. Najčešće se radi o ekstremnoj iritabilnosti, nelagodi, snažnoj potrebi da se “pobjegne” u prostoriju s manje podražaja ili odmah ukloni ono što izaziva preopterećenje. Mogući su i tantrumi, odnosno nemogućnost reguliranja emocija, ili pak nemogućnost da se opustimo.
Ako smo tjeskobni, sensory overload potencijalno će biti češći jer je tijelo u stanju stresa, zbog čega je posebno perceptivno na razne senzacije. Kroničan stres može stvoriti zamor, a u takvom smo stanju iscrpljenosti skloni osjećati se kao da su i najmanji podražaji preintenzivni. Posebice na to utječe manjak sna ili insomnija, zbog čega je živčani sustav ionako oslabljen.
Tips&tricks: Kako si pomoći u trenucima preopterećenja
Najbolji način za smiriti senzorno opterećenje jest stvoriti mirno okruženje koje će djelovati kao mali bijeg od stimulacije. Primjerice, prigušite svjetlost, sasvim isključite glazbu ili se sklonite od izvora buke, a bilo bi idealno i da je prostor raščišćen kako biste maknuli vizualni clutter. U trenucima opterećenja mogu vam pomoći tehnike smirenja poput dubokog udisaja kroz nos i izdisaja na usta te kratki bodyscan. Radi se o metodi u kojoj skenirate vlastito tijelo od nožnih prstiju do glave i svjesno otpuštate tenziju tamo gdje je detektirate. Kao prva pomoć pomaže i svjesna observacija, odnosno tehnika kroz koju se fokusirate samo na jednu stvar u svom okruženju – to može biti zvuk, fizički objekt ili ugodna tekstura. Da biste ograničili podražaje, pripazite na konzumaciju sadržaja kroz ekrane i izolirajte se od društvenih mreža, televizije pa i radija.
Najbolje što možemo napraviti za sebe jest shvatiti senzorno preopterećenje kao poziv na veću pažnju prema sebi. U tom smislu self-care, odnosno briga za mentalno zdravlje “na duge staze” i fizičko stanje, postaje nezaobilazna. Među prvim strategijama koje možete iskoristiti su ubacivanje fizičke aktivnosti koja ne opterećuje i ne dovodi nas u prostore, poput teretane, u kojoj smo ponovno izloženi buci i umjetnim svjetlima. Iako će za svakoga najbolja aktivnost biti drukčija, sugeriraju se aktivnosti poput šetnje, trčanja, joge, odnosno onih koje se izvode u mirnijem okruženju, a idealno u prirodi. Tehnike relaksacije vrijedi uvrstiti u svakodnevicu, a ne samo kao alat za prvu pomoć u smirenju, dok je ključno obratiti pozornost i na kvalitetu, a ne samo količinu sna. Najvažnije je prepoznati trenutak u kojem vrijedi potražiti psihoterapijsku, odnosno stručnu pomoć kojom ćete se usmjeriti na pravi uzrok osjećaja tjeskobe jer upravo je to ultimativan čin nježnosti i self-carea koji možete napraviti.
Foto: Instagram/@hannaschonberg, Pexels
