Jedemo kada smo sretni, jedemo kada smo tužni, jedemo kada smo ljuti, jedemo iz dosade… Jeste li znali da je stres jedna od najčešća emocija koja nas potiče da jedemo čak i više no inače?
Najveći problem kod stresa je upravo taj da ga ponekad nismo niti svjesni. Tempo života je sam po sebi poprilično stresan i čini nam se da smo na to čak i navikli. No, upravo svjedočimo da nam život donosi i stalno nove stresne situacije na koje nismo i ne možemo biti spremni. Svi ti stresovi, kako god se mi s njima nosili, ostavljaju posljedice na organizam, psihičke i fizičke. Posežemo li još u tim situacijama za hranom, tako dostupnom „tješiteljicom“, zatvaramo jedan začarani krug. Kasnim prepoznavanjem, negiranjem ili odugovlačenjem suočavanja s pravim problemima, njihovim uzrocima, dolazi do debljine, potom i pretilosti koja pak vodi nezadovoljstvu, zdravstvenim problemima te najčešće depresiji koju poželimo iznova izliječiti hranom i tako unedogled.
Psihičko stanje se često preslikava u prehrambene navike. Poznata američka psihijatrica dr. Doreen Virtue vrlo je jednostavno rekla: „Svi gledaju u trbuh, a problem je u glavi!“
Bili mi toga svjesni ili ne, postoji povratna veza između naših emocija i hrane koju jedemo. S jedne strane poznajemo fizičku glad koja se javlja postupno i kad je takva glad u pitanju otvoreni ste za sve opcije, nije vam toliko bitno što jedete, možete duže čekati do obroka te prestajete jesti kad osjetite da ste siti, a stanje sitosti i punoće koje se javlja nakon toga djeluje kao određeni vid sedativa i stvara osjećaj smirenosti i zadovoljstva. Za razliku od nje, emocionalna glad dolazi naglo, jede vam se nešto konkretno, primjerice komad pizze, sladoled, čokolada. Emocionalna glad stvara osjećaj kako glad trebate zadovoljiti odmah, čak i kada ste siti, potiče da jedete još i više, da bi na kraju često bila popraćena osjećajem krivnje. Uglavnom je riječ o hrani koja nije zdrava, niti nutritivno zadovoljava potrebe organizma (poput slatkiša, čipsa, grickalica, kolača), koja dugoročno uz sjedilački način života može pridonijeti povećanju tjelesne težine, nekoj vrsti nutritivne deficijencije, problematične kože i slično. Budući da ste u većini slučajeva svjesna da hrana koju ste pojeli nije dobra za zdravlje, a niti za fizički izgled, nakon prejedanja nastaje veliki osjećaj krivnje, koji se potom ublažava s još više “utješne hrane” i tako ulazimo u začarani krug: osjećam se loše – jedem – osjećam se loše. Već je poznato da su Hrvati poprilično visoko na ljestvici najdebljih u Europi. Prema velikom istraživanju Agencije za hranu, Hrvati jedu previše bjelančevina, ugljikohidrata i masti, muškarci više vole svinjsko meso, žene piletinu, a na samom smo začelju EU u konzumaciji ribe. Žene češće konzumiraju čokoladu od muškaraca, ali im je jednima i drugima ispred čokolade burek sa sirom!
Neka istraživanja čak pokazuju da padom ekonomskog standarda, raste broj unesenih kalorija. No, treba li to zaista tako i biti? Mislim je da veliku ulogu u odabiru hrane koju jedemo igraju osobne navike, volja i želja za promjenama, snaga za izlazak iz osobne zone komfora.
Stjecajem okolnosti u kojima se svi na svijetu trenutno zajedno nalazimo, mijenjamo naše stavove. Prisiljeni boraviti i raditi u svoja četiri zida, baš sada je vrijeme da napravimo neke pomake na bolje, steknemo nove, zdravije navike planiranja prehrane. Počeli smo više cijeniti male proizvođače, domaće OPGove, kada je dostupna dostava na kućna vrata. Zašto ne iskoristiti priliku, naručiti košaricu punu svježih namirnica i prilagođavati tjedni jelovnik tome što imamo, umjesto stalnog kupovanja namirnica za jela koja su brzo gotova ili nepotrebno jednolična? Ne kupujete i ne kuhate stihijski, nego isplanirate par dana u naprijed. Nema dnevnih izleta u dućan i impulzivne kupovine.
Osim dobrobiti za zdravlje, začudit ćete se koliko novca štedite kad unaprijed odredite koliko mesa, ribe, jaja, voća, povrća će vam trebati u jednom tjednu. Jednom kad znate što vam sve treba od namirnica, kupovina je jednostavnija, a uštedit ćete i na vremenu.
Podsjećam vas da će sve ovo proći, naši životi će se polako vraćati u neku novu normalu. Razmislite želite li u taj novi život kročiti isti, ili ćete se, baš kao i svijet oko nas, mijenjati i nastojati to činiti na bolje. I za kraj, procijenjeno je kako se u hrvatskoj po glavi stanovnika godišnje baca oko 70 kilograma hrane. Činjenica oko koje se svi moramo zamisliti.
