Najviše hrvatski vrh Sinjal visine je 1831 m i nalazi se na Dinari. Ako ste se ikad razmišljali o tome trebate li se odvažiti na ovo putovanje, fotografkinja Mirjana Pjevac kaže – “svakako!” i donosi vam svoje iskustvo, korak po korak kako biste mogli sigurno doći do jednih od najljepših pogleda na našim prostorima

Mirjana je dvadesetsedmogodišnja fotografkinja iz Vinkovaca koja je diplomirala na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku na smjeru Likovne umjetnosti. Ljubav prema fotografiji otkrila je početkom srednje škole, a ubrzo je dobila i svoj prvi fotoaparat te od tada nije “prestala dosađivati ljudima s fotografiranjem”. Počela je fotografirajući detalje, prirodu, kućne ljubimce te je kasnije počela fotografirati portrete svojih prijatelja i poznanika. Kako kaže, teži k tome da u fotografijama uvijek ima prisutnu emociju, spontanost, igre svjetlosti i sjene, obraćajući pažnju na detalje i trenutke.

“Volim reći kako su moje fotografije zapravo mape prostora i trenutaka u kojima se nalazim i kroz koje prolazim te kojima se rado i vraćam, zato na Instagramu i stoji naziv maps of light. Putovanja bez fotoaparata ne mogu zamisliti, jednom smo prilikom raspravljali što ako je u nekoj zemlji zabranjeno fotografirati, a pruži ti se prilika da odeš tamo, sjećam se kako sam samo revoltirano odgovorila „nema šanse“. Ponekad pomislim kako više ni ne znam gledati svijet ako nije kroz fotoaparat.” Nama je to posebno drago, na primjer zato što je svoj put na najviši hrvatski vrh ovjekovječila kroz svoj objektiv kako bismo mi mogli dobiti divnu foto priču koja će vas možda navesti da se i sami odvažiti na ovakakv jedan pothvat!

O etapama puta…

Put smo započeli u Osijeku, putovali smo preko BiH te granicu prešli u blizini Knina. Plan prvog dana bio je odmah nakon puta osvojiti najviši vrh u Hrvatskoj, Sinjal 1831m. Došavši u Knin, napravili smo pauzu za ručak te dogovorili detalje kretanja jer nas je prvo čekao put od izlaza iz Knina preko makadama do planinarskog doma od kojega smo krenuli s planinarenjem. Sam put do planinarskog doma vodio je makadamskom cestom. Put je prekrasan, popraćen predivnim pejzažima, ali izuzetno kamenit i grub.

Prošli smo taj dio autom i sa sigurnošću mogu reći ako vam je barem malo stalo do auta ne želite proći tom cestom barem ne svojim osobnim vozilom. Definitivno razmislite o terenskom vozilu. 

Kod planinarskog doma pripremili smo se za pješačenje, provjerili imamo li sve potrebno kod sebe te polako krenuli. Put smo započeli kroz visoku bukovu šumu po makadamskoj cesti te smo se nakon pola sata hoda našli ispred dolina koje su oduzimale dah. U tom je trenutku zaista sve ostalo postalo nebitno, vrhovi i doline prepune divljeg cvijeća bile su posvuda oko nas. Malo je reći kako sam uživala, nisam znala kamo bih prije pogledala te smo svako malo zastajali kako bismo samo stali, udahnuli i postali svjesni trenutka u kojem jesmo.  Planinarski put kojim smo se kretali je PD Brezovac » Duler » Samar » Vrh Dinara (Sinjal) o kojemu više možete pročitati na službenim stranicama. Treći dan čekao nas je uspon na najviši vrh Dinare – Troglav.

“Vrh Dinare koji je smješten na 1913 metara dobio je ime po staroslavenskom bogu Triglavu (ili Troglavu) – vladaru neba, zemlje i podzemlja. Triglav je u slavenskoj mitologiji bio sin Svantevidov i otac Belobogu i Črnobogu, a oni su pak bili dio loze koji je stvorio sve ostale bogove. Troglava osim na Dinari možemo naći i u Sloveniji, a zove se Triglav.

To često davanje imena upućuje samo da je našim precima taj bog bio iznimno važan kad su najskrovitije kutke i najnegostoljubivije vrhove planina zvali po njemu”, riječi su kolege Mislava koji je istražio svaku povijesnu činjenicu o prostorima po kojima smo se kretali te nas time zabavljao cijelim putem. 

Iz mjesta u kojemu smo bili smješteni vozili smo se do sela Ježević i zaseoka Sutina gdje smo se parkirali i krenuli u svladavanje 1671 metra visinske razlike. Prva dva sata hoda kretali smo se kroz strme i guste šume hrasta, bukve i kleke, da bi se konačno uzdigli na poziciju s koje puca pogled na Peručko jezero i Svilaju. Konačno, kad smo izašli iz šume, pred nama se stvorila strma livada duž koje se uspinjao zmijolik put s mnoštvom zavoja i prirodnih stepenica. Vjetar je u uz sunce postajao sve jači i jači i sve do podnožja vrha Velike Divjakuše, služilo nas je vrijeme. Čim smo ušli u središnji dio visoravni, vrijeme se iznenada promijenilo, a mi smo nastavili prema planinarskom domu “Pume” gdje smo napravili kratku pauzu te nastavili uspon ne razmišljajući o stajanju.

Posljednji uspon uz vjetar koji je na mahove postajao bura. Kada smo napokon stigli na vrh, osjećala sam strah i iznenađenje, u životu nisam osjetila takav vjetar niti sam pomislila da ću uopće biti sposobna za nešto ovakvo. Nevjerojatno sam ponosna na cijelu ekipu! Napravili smo kratku pauzu skriveni između stijena na vrhu, malo se umirili, pojeli nešto te se uputili prema dolje. Više informacija o samom usponu na Troglav imate na službenim stranicama

O trajanju puta..

Cijelo putovanje je trajalo 4 dana, od kojih smo dva dana planinarili, dok smo jedan cijeli dan proveli u Šibeniku i okolici grada. Prvog dana uspon smo započeli u popodnevnim satima te nam je trebalo oko 3h za uspon od planinarskog doma do vrha Sinjal u jednom smjeru. Dok smo drugi uspon započeli u ranim jutarnjim satima znajući koliko je uspon teži i duži od prvog. Za drugi uspon, odnosno za uspon na Troglav nam je od Sutine do Troglava s dodatnim usponom na jedan manji vrh (Divljakuša) trebalo oko 6.15 h, a od toga smo 3. 50 h hodali, ukupno 11. 3km prošli u jednom smjeru. Od dodatnih lokacija smo posjetili Šibenik, Šetnicu u kanalu sv Ante te na povratku kući sa putovanja smo posjetili izvor Cetine. 

O dodatnim lokacijama…

Drugi dan putovanja pratilo nas je zaista grozno vrijeme. Prvi plan je bio otići do Nacionalnog parka Krka no nevrijeme nas je spriječilo u toj ideji, nažalost nije bilo moguće šetati parkom zbog jake kiše i grmljavine. Popodne smo onda ipak odlučili provesti u Šibeniku u nadi da će nas dočekati sunčano vrijeme. Kada smo stigli u sunčani Šibenik društvo se razišlo sukladno sa svojim željama i planovima za taj dan. Moja je ideja bila naravno kupanje u moru te nakon toga fotografiranje i istraživanje malenih šibenskih ulica i simpatičnih kutaka grada. Nakon šetnje šibenskim ulicama zalazak smo odlučili dočekati na Šetnici u kanalu Sv Ante, koja je zaista predivna, posebno obojana toplim narančastim tonovima. Tople preporuke za obe lokacije te naravno i za Nacionalni park Krka. 

O smještaju…

Odsjeli smo u  malenom simpatičnom mjestu Vrlika koje je smješteno u blizini Peručkog jezera. Smještaj nam je bio “Kuća za odmor Varoš” kod simpatičnog starijeg bračnog para koji je iznajmljivao cijeli gornji kat svoje kuće. Kat se sastojao od više spavaćih soba, kuhinje sa dnevnim boravkom, kupaonice te velikog balkona.  Ako se dobro sjećam, spavanje nas je izašlo oko 220 kn po osobi za tri noćenja. 

O zahtjevnosti…  

Smatram kako sam put i pješačenje na prvi vrh Sinjal nije toliko teško i zaista netko sa barem malo kondicije i volje može doći do gore. Put do vrha je toliko bajkovit da se zaboravi i na ono malo umora koji se možda pojavi na trenutke. Najviše nam je problema pred kraj stvarao vjetar i poprilično kamenit uspon pred vrh, no uspješno smo ga savladali. Dok je drugi uspon bio težak i zahtjevan zbog lošeg, vjetrovitog i hladnog vremena koje nas je pratilo kroz cijeli uspon te je trajao poprilično duže od prvog uspona. Sve u svemu rekla bih da je prvi uspon odličan za osobe koje već imaju dobre kondicijske sposobnosti te jaku volju i želju, drugi je već malo teži i potrebno je kondicijski biti spremniji za njega.

O dojmu… 

Meni osobno su ti trenuci na vrhu bili presudni u nekim mojim razmišljanjima, zastala sam i zaista samo postojala u trenutku. Nevjerojatno je koliko su misli tada čiste i mirne. Svjesnost sebe, onoga što si sposoban učiniti je nevjerojatna. Tako smo maleni u usporedbi s prirodom, a toliko smo snažni. Definitivno je taj uspon na nas sve ostavio terapeutski učinak. Put do Sinjala kako sam i rekla je bajkovit i na trenutke nerealan, pejsaži koji su se otvarali pred nama su izgledali kao scene iz filmova, smatram kako i najravnodušnija osoba ne bi mogla pobjeći od nevjerojatnog osjećaja sreće i zadovoljstva. 

Flash!

Na svom profilu @maps.of.light Mirjana nastoji spojiti kako posao tako i sve ostale aspekte života u kojima uživa i koje fotografira. Kaže kako se ne može svrstati u određeni stil, ne voli kategoriziranje jer ima osjećaj kako je ograničava. Kod fotografije voli široki spektar kreativnih mogućnosti koji ona pruža, slobodu izražavanja i tu predivnu mogućnost da određeni trenutci, osjećaji, prostori ostanu zauvijek zapisani, da nas podsjete na određena vremena, pobude u nama osjećaje koji nas vrate u te trenutke i mjesta..