Je li body neutrality mogući final frontier potrage za ljepotom?

Dok još uvijek živimo u eri napora u smjeru body positivityja, pa se tako društvene mreže sve više pune fotografijama strija, celulita, nofilter i no make-up fotografija, ima i onih koji govore da ni to nije dovoljno jer bilo kakav fokus na fizički izgled će nas neminovno ponovno vratiti na staro. Rješenje – body neutrality. No je li tako nešto uistinu i moguće?

Prema “najpouzdanijem američkom online rječniku” Merriam-Webster ljepota je “skup kvaliteta koji osigurava zadovoljstvo osjetila ili ugodno uzvisuje um i duh”. Prema istom rječniku, sinonimi za ljepotu su estetika i privlačnost, dok su antonimi grotesknost, odvratnost i jednostavnost. Stranica hrvatske Wikipedije dodaje i kako jedinstveno objašnjenje ljepote ne postoji, pa pokušaji njezinog definiranja samo “dolijevaju ulje na vatru” njezine zagonetnosti.  Nepostojećem konsenzusu usprkos, otkad je svijeta kakvog poznajemo, ta neopipljiva, još uvijek nedefinirana ljepota uzrok je kojekakvih peripetija, što u ljudskom društvu, što u ljudskom umu.

Usprkos nepostojanju jednog vrhovnog tijela koje bi iz godine u godinu treskom svoje palice o drveno postolje odredilo što će se smatrati lijepim, a što manje lijepim, milijuni ljudi diljem svijeta pate jer skup njihovih (fizičkih) kvaliteta “ne uzvisuje um i duh” promatrača.

Tko je onda taj koji svim tim ljudima, svima nama, diktira kako trebamo izgledati? Tko odobrava što je “ugodno”, što je “groteskno”, što se treba skrivati, a što otkrivati, tko se mora “popraviti”, a tko ima zajamčen uspjeh u svijetu koji cijeni skladnu vanjštinu? Odgovor, naravno, leži u nama samima, u ljudima, i to djelomično u našim iskonskim postavkama, a većim dijelom u društvenom i kulturološkom kontekstu. A na “piku” potonjih posebno se nalaze žene.

Potraga za savršenim

Gotovo da ne postoji nešto što je tijekom cijele povijesti čovječanstva bilo podložnije promjenama, definicijama i mišljenjima od (ideala) ženske ljepote. Dok su se muškarci manje-više ocjenjivali prema svojoj moći i ambiciji, ponajprije umne razine, žena se kroz povijest gledala kroz njezinu vanjštinu, u patrijarhalnom društvu promatranu kroz prizmu muške požude.

Sve od paleolitika, kad su figurice Venere slavile zaokruženo žensko tijelo s izraženim dojkama, oblika kruške, jedra su se tijela veličala još duboko u 18. stoljeće. Premda puno prirodniji nego danas, ovi su ideali tijekom vremena i uplitanjem sve više industrija, koje su u taštini i nepisanim društvenim pravilima “nanjušile” profit, doveli i do prvih upitno realnih standarda – vrlo naglašenih oblina, koje su žene svih oblika i veličina željele zadovoljiti pod svaku cijenu.

Notorni korzeti tako su dobili svoj trenutak, obećavajući poželjan oblik pješčanog sata, a nošenje istih poistovjećivalo se s ljepotom koja je trebala osigurati kvalitetnog supruga, odnosno lagodniji život.

Korzet su u 19. stoljeću nosile žene iz svih slojeva društva, a činjenica da su oni u mnogim slučajevima bili prave sprave za mučenje koje su uzrokovale nesvjestice, probleme s probavom, pa čak i deformirana rebra ili atrofiju mišića smatralo se tek žrtvom koja se mora podnijeti u službi ljepote, odnosno boljeg života koji je ona osiguravala. Korzeti su u zapadnome svijetu bili društveno prihvaćeni, pa čak i zahtijevani, sve do trenutka u kojem se slika poželjnog tijela počela mijenjati.

Na red je došla “Gibson Girl”, a potom i flapper trend oko 1920., kad su nešto manja kilaža i dječačka građa odjednom ispunili stranice ženskih časopisa. Diktiranje idealnih proporcija nastavilo se i kroz naizgled liberalnije 60-e i 70-e, kad je mršavo i vrlo mlado žensko tijelo bilo na samom tronu poželjnosti. U istom je periodu, prema studiji objavljenoj u medicinskom časopisu “Current Psychiatry Reports”, ponovno (nakon 1920. godine) zabilježen porast ozbiljnih slučajeva anoreksije.

No, samo je promjena stalna, baš kao i ljudska težnja ljepoti, pa je tako i ovu eru zamijenila ona supermodela 80-ih i 90-ih, atletski građenih, snažnih no savršeno isklesanih tijela, nakon kojih je svojih pet minuta dočekala Kate Moss sa svojim notornim heroin chicom, puneći modne piste i stranice časopisa, oblikujući jednu novu generaciju djevojaka koja je svoju ljepotu i svoju vrijednost još jednom, kao i mnoge prije nje, definirala veličinom svoga struka i praznim prostorom između unutarnjih strana svojih bedara. 

Da nismo puno naučili pokazuje i nešto recentnija 2013., era belfieja – selfieja savršeno oble i naglašene stražnjice. Kao i u svakom periodu dosad, i u ovom novijem određeni je izgled postajao sve zastupljeniji u medijima te sve popularniji u celebrity redovima, a jedino što se promijenilo bilo je zaštitno lice trenda, pa je nakon “Gibson djevojke”, pin-up Marilyn Monroe ili Kate Moss izgled Kim Kardashian stigao u centar pažnje. Oblik pješčanog sata vratio se na velika vrata, no ovog je puta bio sve samo ne prirodan. Struk je u ovom periodu postao nerealno malen u odnosu na stražnjicu i grudi, zbog čega je Američko udruženje za estetsku plastičnu kirurgiju u 2013. zabilježilo porast korekcija stražnjice za 58 posto u odnosu na godinu prije. Brazilian Butt Lift, zahvat kojim se mast iz područja bedara ubrizgava u stražnjicu, ženama diljem svijeta omogućio je guzu nalik onoj Jen Selter, a time i savršen belfie koji će potencijalno rezultirati obožavanjem njihovog lika na Instagramu.

Konture lica Kim Kardashian postajale su sve izraženije, djevojke diljem svijeta počele su trošiti sve više make-upa kako bi postigle jagodice oštrije od kuhinjskog noža, fileri su se u usne počeli stavljati puno prije 18. rođendana, a i botoks je počeo ispunjavati nepostojeće bore na čelima tinejdžerica.

Era Instagram filtara i aplikacija koje u sekundi peglaju lica i sužavaju struk je stigla, a estetski su kirurzi ovog puta, umjesto fotografije Cindy Crawford, kao primjer željenog izgleda dobivali lice mlade djevojke prekriveno upravo digitalnim Instagram filtrom – ispeglano do razine animiranog lika, velikih očiju zaokruženih trepavicama koje bi mogle otpuhnuti protivnika, majušnog prćastog nosa i unificiranih, nabubrenih usana.

Novi ideal ljepote je, fotografiju po fotografiju, članak po članak, scroll po scroll, stvoren, potvrdivši još jednom kako je u trendovima koji se neprestano izmjenjuju jedina konstanta pandemija nezadovoljstva izgledom jer savršenstvo ne možemo postići nikad, a osobito onda kad se svakih nekoliko godina definicija savršenog promijeni. Jedino što se već desetljećima, pa i stoljećima ne mijenja jesu upravo neutažive ljudske težnje za istim, manjak samopouzdanja, kritičkog promišljanja o onome što se servira, ali i, ako smijemo konstatirati, sâm korijen ovog ljudskog problema – potpuni fokus isključivo na materijalno, opipljivo, fizičko. 

Body positivity kao nada?

Ipak, u svom tom kaosu plastičnog, nakon 2010. godine počinje se nazirati tračak nade. Svojevrsni je bunt počeo jačati te se srednji prst u raznim oblicima počeo pokazivati tiraniji mainstream ideala. Individualnost i prihvaćanje ljepote raznolikosti na neki su način stigli u paru s društvenim mrežama koje su barem malo demokratizirale područje ljepote, s otvorenošću generacije Z, pa čak i sa sve većim interesom milenijaca za duhovnošću mimo vjerskih institucija.

Prave su se žene, sa svojim različitim oblicima, celulitom, strijama i proširenim porama, napokon odlučile prestati skrivati te su svoje “mane” ponosno gurnule u prvi plan, umorne od pokušaja zadovoljavanja standarda, utrljavanja anticelulitnih krema i zamatanja u folije koje obećavaju isti istopiti brže nego što možemo “riješiti” jedan komad pizze. Premda datira još iz 60-ih godina prošlog stoljeća, body positivity pokret službeno je stigao u manstream, a time i na radar brendova koji su počeli sramežljivo eksperimentirati s inkluzivnošću.

Nažalost, premda su vrata drukčijem, realnom i raznovrsnom odškrinuta, i body positivity je postavio određena ograničenja svoj toj slobodi, odmaknuvši se od svoje početne ideje. I njega su, kako to biva kad se “nanjuši” profitabilna niša, transformirali u pokret koji je više toksičan u svojoj pozitivnosti nego što je oslobađajuć, i koji je i dalje svoj “nišan” držao isključivo na fizičkom izgledu. Usprkos prvotnim nastojanjima, plus-size je ponovno stao na određenoj veličini traperica, neke su se boje kože nastavile promovirati više nego druge, a o invalidnosti ili transeksualnosti da i ne govorimo. Zdrava je ideja još jednom otišla u krivom smjeru – eksploataciju. 

Postoji li epilog?

I što sad? Nakon svih tih korzeta, mazanja lica živom ne bi li se obraščići ljupko zarumenjeli, gutanja toaletnog papira u backstagevima modnih revija kako bi se ušutkali ti dosadni želuci i izbjegavanja sjedenja po mjesec dana kako umeci u našim stražnjicama ne bi nezgodno “otplutali” na naša bedra, ponovno smo se, kao, vratili zdravijem razumu, no ono što smo dobili zapravo je opetovano isključivanje svega što se ne uklapa u tu našu, sada ipak malo proširenu i inkluzivniju ideju lijepoga.

A ljepota je, kako objašnjava Ljiljana Škrinjarić, dr. med., spec. psihijatar, psihoterapeut, kategorija kojoj sva bića, pa i ona ljudska, prirodno teže. “Priroda se pobrinula za taj fenomen izgleda jer i u prirodi je tako posloženo. Primjerice, u slučaju fazana, muški fazan je prekrasan i on se šepuri, dok ženka nije tako upečatljiva. Težnja za dobrim izgledom je ono iskonsko u nama jer uvijek prvo vidimo nekoga, no kasnije, naravno, presude osobnost i kvalitete čovjeka.

Svi ljudi jako žele biti prihvaćeni, što ih naposljetku “raznese” na sve strane i često “izgube pamet”, to jest logiku. Svi lako “podlegnu” utjecajima, trendovima, a moć reklama je nepobitna. I dok su muškarci možda uspjeli stoljećima održati pomisao da oni manipuliraju ženama, istina je drukčija.

Žene su danas te koje jedna drugu procjenjuju, žene su te koje su kritične… Žene same sebe doživljavaju kako se doživljavaju, najčešće prepune mana, a industrija svakako ne pomaže. Žene su potpale pod različite utjecaje i one se lako u tome izgube. Kad bi danas žene bile dobre prema ženama, onda to ne bi tako izgledalo.” Nakon svega, postavlja se pitanje možemo li se u budućnosti odmaknuti od svih tih “okova”, težnji, ograničenja, nezadovoljstava, samokritičnosti? Možemo li body positivity eventualno gledati kao pripremu za nešto još slobodnije? Možemo li iz te tašte težnje za ljepotom maknuti ego, a s njime i ono površno i materijalno? Postoji li mogućnost da želimo tijelo u službi zdravlja, a ne samo ljepote? Što bi se dogodilo kad bismo svoj identitet odmaknuli od fizičkog, od svog tijela? Kad bismo samo malo detaljnije proučili sve ono što stoljećima komuniciraju oni nešto više i šire svijesti? Možemo li barem pokušati na masovnoj razini usvojiti ideju o tjelesnoj neutralnosti, odnosno body neutrality, koja se posljednjih godina provlači mimo masovnih ideja kao svojevrsni nasljednik body positivityja? 

Budućnost ili trend?

Pojam koji se u internetskom prostoru počeo pojavljivati 2015. zapravo predstavlja nešto što su oni već spomenuti, prosvjetljeniji primjerci među nama, tvrdili stoljećima, kao i ono što bi u današnjim okvirima moglo predstavljati najlogičniji slijed događaja i prijeko potreban napredak u ljudskoj evoluciji.

Body neutrality počiva na stavu da mi nismo samo naše tijelo, nego smo puno više od njega; da naš fizički izgled ne mora uvjetovati naše osjećaje te da svoja tijela trebamo početi cijeniti zbog onoga što ona mogu, a ne kako izgledaju. U usporedbi s body positivity pokretom koji promovira misao da u svakom trenutku moramo voljeti svoje tijelo, sa svim njegovim “manama” (što je gotovo nemoguće), body neutrality objašnjava kako opsesija našim odrazom u ogledalu vodi samo u stanje nezadovoljstva.

Kako stoji u knjizi “Beyond Beautiful” autorice Anuschke Rees, tjelesna neutralnost želi promijeniti vrijednost ljepote u društvu, dok tjelesna pozitivnost želi mijenjati definiciju ljepote. Imajući na umu kako smo potonje kroz povijest uistinu puno puta bezuspješno pokušavali, završavajući samo na novom terenu ideala, body neutrality čini se korakom u logičnom smjeru. Naučimo li napokon, nakon stotina i stotina godina, da naša vrijednost ne počiva u materijalim i fizičkim oblicima te da zbog vezanja isključivo za iste kao društvo ne možemo evoluirati, a kamoli iskoristiti sav svoj potencijal, ne samo da bismo napokon mogli posložiti ljestvicu svojih kolektivnih vrijednosti nego bismo i napokon mogli uključiti sve dosad marginalizirane te razmišljati o tom boljem svijetu o kojem trenutačno samo pričamo.  No, jesmo li kao ljudska vrsta za to sposobni, ili ipak podsvjesno volimo tu igru koju kolektivno igramo? “Znati nešto i doista napraviti nešto po tom pitanju je potpuno drukčija stvar. Ljudi jako puno toga znaju, no nas zapravo vode u životu emocije. Svi užasno žele biti prihvaćeni i onda se pamet često pogubi. Da, svatko će znati ispričati neku rečenicu, ali na kraju će malo tko uistinu nešto i napraviti, promijeniti.

Kad vidimo da postajemo nesretni zbog manjka nečega, ako nećemo izaći jer nemamo frizuru ili jer smo dobili dva kilograma… Kad postanemo toliko opterećeni s nekim stvarima da nam to utječe na život, vrijeme je da dobro razmislimo. Uvijek je sreća u sredini.

Masa uvijek slijedi trendove, a vrlo mali broj ljudi uspije pronaći tu neku sredinu, i kod sebe i kod drugih. Zapravo je sve što proživljavamo ili ne proživljavamo naš izbor u životu koliko god bi se netko mogao naljutiti na tu tvrdnju. Činjenica je da “ne mogu” postoji samo u našim glavama i nigdje druge”, završava dr. Škrinjarić. 

 

 

mm
Matea Martek

lifestyle novinarka