Nakon fenomenalnog uspjeha „Danskog odgoja djece“, jedna od autorica te knjige upoznaje nas s važnošću slobodne igre u dječjem razvoju
Htjeli mi to ili ne, svaka knjiga kojoj je središnji argument važnost igre i zabave bit će kritika modernoga načina života i društva koji su usmjereni na stjecanje – novca, ugleda, moći. U zapadnim društvima djeca se već od malih nogu odgajaju za uspjeh, a to je posebice izraženo kod Amerikanaca. No igra je nužna za zdravo odrastanje i ne smije se zaobići jer su posljedica odrasli ljudi kojima nedostaje osjećaj smisla i samopouzdanja.
Iben Dissing Sandahl, suautorica spomenutog „Danskog odgoja djece“, knjige koja je prošlu godinu završila na vrhu ljestvica najprodavanijih naslova, napisala je knjigu o odgoju koja je usmjerena na igru i načine kojima igra potiče mentalno i fizičko zdravlje te otpornost djece, razvijajući u njima putem samopouzdanje, tolerantnost i kreativnost.
Čitatelji njezine prve knjige mogli su se uvjeriti u vrijednost danskoga pristupa odgoju, a vjerujemo da će tom novom knjigom Iben samo učvrstiti svoj status stručnjakinje u području sveobuhvatnoga zdravlja obitelji i roditeljstva. Osim golemog iskustva u narativnoj psihoterapiji, Iben je obiteljska savjetnica, učiteljica i govornica te majka dviju kćeri.
U „Igri na danski način“ argumentirano se govori o slobodnoj igri kao temeljnome čimbeniku odgoja, čimbeniku koji ima vjerojatno čak i važniju funkciju za daljnji život od učenja koje se nerijetko stavlja na prvo mjesto. Mnogi će roditelji tvrditi da se njihova djeca itekako dovoljno igraju – čak i previše – ali uvid u svakodnevicu obitelji uglavnom pokazuje suprotno; učenje i „korisne“ aktivnosti zaokupljaju pozornost i vrijeme daleko više od nestrukturirane igre. To nikako ne treba shvatiti kao kritiku roditelja jer je vanjski pritisak na njih golem te nesvjesno djeluju u tome smjeru.
Autorica kroz knjigu provlači rezultate brojnih istraživanja koja potvrđuju njezin pristup. Također nam govori kako se djeca odgajaju u Danskoj, koja slovi za zemlju s najvećim brojem sretnih ljudi. Taj podatak već je dovoljno jak argument koji će razumnoga roditelja potaknuti na istraživanje. Jer sretna djeca odrastaju u takve ljude.
Autorica smatra da se u igri djeca uče nečemu puno vrjednijim od lako mjerljivih vještina. Razvija se mašta, osjećaj slobode, kreativnost, emocionalne i društvene vještine, osjećaj za granice i vlastitu sposobnost nošenja sa raznim situacijama i stresom. U igri se razvija otpornost koja znači ljudsku sposobnost suočavanja s teškoćama, njihovim savladavanjem te izlaskom iz zahtjevnih situacija osnaženima i čak preobraženima.
Igra je, dakle, ključna za cjelovit razvoj djeteta, suprotno od usmjerenih aktivnosti koje razvijaju sam dijelove. Igra je toliko nagonska i toliko prirodno dolazi djeci da je uvijek treba shvaćati kao nužan dio ljudskog života koji se ne smije ukidati s namjerom da se „što više nauči“ i da se „ne gubi dragocjeno vrijeme“.
Ibenina knjiga inspirativna je, puna kvalitetnih objašnjenja, ali i bogata savjetima kako stvoriti ugođaj koji će potaknuti upravo takvu igru koje će se pojedinci u budućnosti rado sjetiti te iz tih iskustava crpiti snagu i nadahnuće u odraslom životu. (Egmont, 99,00 kn)
