Elon Musk i kult radoholičara

 

 Guliver/Getty Images

Nakon što je Elon Musk slavodobitno upotrijebio #thankgoditsmonday na svom Twitteru, ponovno se pokrenula rasprava o tome koliki dio života treba okupirati posao, koliko sati dnevno je dovoljno i je li posao današnjoj generaciji postao lifestyle?

Priznajem, jedna sam od onih koja ne može odvojiti slobodno i radno vrijeme. Ili možda bolje, ne želi. Bila bi jedna megalomanska laž reći da prakticiram well-being i savršen work-life balance te sve ostale klišejizirane strane izraze koji su zapravo gotovo nedostižne mantre i rijetko idu jedan kroz jedan sa stvarnim životom, stvarnim ljudima i stvarnim scenarijima. Spadam u vojsku onih koji žive potpunu predanost poslu, barem do kraja tridesetih godina života, i podređivanje ostalih dijelova života karijeri, jer kako drukčije ići prema naprijed, kako drukčije dovoljno narasti da još netko dođe u tim, da se zaposlenicima i suradnicima poboljšaju uvjeti ili da imamo dovoljno jaku mrežu da budemo platforma za ljude i projekte o kojima se treba čuti? Čarobna vreća iz koje izlaze honorari, plaće i budžeti jest ona ista u koju ja ubacujem svoj rad. Ako ne dajem sve od sebe, a netko drugi tko daje, netko drugi tko ima vezu ili zaleđe, više uči, educira se, pregazit će nas u ovoj kapitalističkoj igri. Zvuči paranoično, ali je tako.

Razumijem što Elon Musk želi reći kad kaže da se svijet nije promijenio na leđima onih koji su radili 40 sati u tjednu, nego onih koji su radili 100 +. Osobno, to bih ekstremistički parafrazirala pa rekla da su promjene došle na leđima onih koji su voljeli i živjeli ono što rade i nisu htjeli niti mogli odvojiti posao od zadovoljstva.

… STAJEŠ TEK KAD SI GOTOV

Jasno mi je da u društvu koje je uređeno na kapitalističko-meritokratskim temeljima, nema vremena za odmor. Pogotovo ako ste na poziciji odgovornosti za više od jedne osobe, to jest sebe, teško možete ne dati posljednju kap znoja za svoj tim i ne daj bože boriti se s mišlju da je možda netko izgubio posao ili šansu napretka jer ste vi donijeli krivu odluku, jer se vi niste dovoljno borili i dali. Jasan mi je “moto” koji se našao pod velikim kritikama – u WeWork coworking kompaniji u vodi s krastavcima piše: “Ne staješ kad si umoran. Staješ tek kad si gotov.” No to sve ne znači da sam ja, predvodnik radoholičarskog kulta, gospodin Musk ili vlasnik kompanije WeWork, Adam Neumann, u pravu.

Možda bi ispravan smjer bio odbijati takav način života, biti svjestan da jedini koji imaju nešto od 100 + sati u tjednu najveći beneficij jesu samo oni koji isto promoviraju. Elon Musk i ostalih 1 % elitnih članova društva. Da, sâm Musk jest došao do onoga gdje je sada radom, zalaganjem i predanošću, ali činjenica jest to da je Elon Musk genijalac, a možda nije najzdravije zavaravati se da su moje šanse, čak i istom količinom zalaganja, jednake onima Elona Muska, to jest, mozgu Elona Muska.

We Work uredi, PR

On, Jobs, Gates, Zuckerberg, Sergej, Larry… imena su koja će ostati zapamćena u povijesnim analima što doprinosima društvu, a što basnoslovnim iznosima na računima. Ostalima koji su im pomogli na tom putu, a koje se želi uvjeriti da je 100 + sati dnevno dobar put, sumnjam da znate imena, kao i da je financijska kompenzacija bila vrijedna odricanja. Ne kažem da bi jedini smisao rada trebala biti milijarda na računu, kao i ime koje će biti poznato sljedeće tri generacije, ali kontinuiran i jednak napor unutar člana kulta radoholičara nema istu kompenzaciju, na primjer, Elonu Musku ili meni. Pomisao da 100 + radnih sati tjedno donosi uspjeh i sreću, može biti istina samo za neke. Rad 100 + donosi neprospavane noći, neviđanje djece, nedruženje s prijateljima, neuživanje u sunčanom danu, ugodnom ručku s roditeljima… ljudima poput mene. Musku donosi ime u povijesnim analima i milijarde u banci.

NAGRADA SAMO RIJETKIMA

#thankgoditsmonday i slični pokreti su samo još jedan način kako oni koji imaju stvarni beneficij od toga uvjeravaju one na čijim leđima se to radi da će i oni biti nagrađeni savršenim životima. Vratit ću se na svoju parafrazu – promjene su došle na leđima onih koji su živjeli ono što rade i nisu htjeli niti mogli odvojiti posao od zadovoljstva. A da biste živjeli ono što radite, trebate imati vremena stati na loptu i promisliti. I, barem ja, nisam naišla na jedan rezultat koji kaže da više od osam sati tjedno donosi dugoročni boljitak i više produktivnosti, baš naprotiv. “Unatoč tome da istraživanja kontinuirano pokazuju kako dugi radni dan ne pomaže niti kreativnosti niti produktivnosti, prekomjerni sati postali su normalna stvar kako bi validirali ekstremna bogatstva u rukama malog kruga techie elite. To je obično izrabljivanje”, rekao je David Heinemeier Hansson, osnivač Basecampa i autor knjige “It Doesn’t Have to Be Crazy at Work” koja se bavi temom kreiranja zdrave poslovne okoline. Međutim, Musk i slični nemaju vremena čekati promjenu duže od pet godina, žele je sutra. Jer posao za 100 sati tjedno možete napraviti i za 40 sati tjedno, samo što ta milijarda neće sjesti toliko brzo. Ako i sjedne, jer onaj drugi će pokušati raditi 120 sati tjedno. Sjetimo se, ne tako davno čudili smo se japanskoj kulturi i njihovim polusatnim “napovima” u futurističkim kapsulama na poslu.

We Work uredi, PR

UTRKA ZA SMISLOM?

Jedno od objašnjenja je to da smo možda sami postali puno gladniji za osjećajem smisla. Kod nas i u svijetu, padajući je trend milenijaca u organiziranim religijama, a čini se da je religiju zamijenilo to da su posao i produktivnost preuzeli spiritualnu dimenziju. Tehnološke industrije su nekako popularizirale ideju da posao nije nešto što radite kako biste došli do onoga što trebate, nego da je posao sve. Pa je tako svaki način, bilo da je to aplikacija ili trend u pospremanju gdje možete uštedjeti koju minutu u danu i dati je u posao postalo ne samo poželjno nego i inherentno dobro za vaš život te ima potpuno pozitivni kontekst. Primjerice, aplikacije za minutne meditacije, energetska pića, petominutne vježbe koje možete raditi u uredu, način prehrane koji će vam poslijepodne dati dodatnu snagu… Aidan Harper, jedan od začetnika europske kampanje četverodnevnog tjedna, kaže da je današnji način rada dehumanizirajući i toksičan: “Stvara se pretpostavka da jedina vrijednost koju imamo kao jedinka jest naša količina produktivnost: naša sposobnost koliko možemo raditi, a ne tko smo kao ljudi i što nas uopće čini ljudima.” Vjerujem da nisam jedina koja je doživjela situaciju da je imala grižnju savjesti ako se opustila za vrijeme slobodnog vremena, umjesto da radi. Nije li to alarm za uzbunu?

POSTOJI LI ŠANSA ZA PROMJENU?

Slične emocije doživjeli su mnogi IT zaposlenici prošle godine koju su obilježili i prosvjedi u tech kompanijama protiv monopolističkog ponašanja, širenja dezinformacija… Samo u studenome više od 20.000 Google zaposlenika protestiralo je protiv svoje kompanije zbog načina kako se odnosi prema seksualnim zlostavljačima. U jednoj drugoj tech kompaniji zaposlenici su spriječili potpisivanje ugovora s Pentagonom kako bi zaustavili razvoj umjetne inteligencije u smjeru pomaganja dronovima da postanu još smrtonosniji. Kako je rekao Heinemeier Hansson: “Sve veći broj protesta dokaz je da su milenijci vrlo jasni oko svojih stavova i ne sumnjam da će uskoro biti pobuna protiv ove radoholičarske kulture. Previše je dostupnih informacija da bi ti mladi i pametni ljudi povjerovali kako će im buljenje u računalo i organiziranje odlazaka na toalet (op. a. referenca na intervju s CEO Yahoo Marissom Meyer, koja je rekla 2016. da se može raditi 130 sat tjedno ako pristupite strateški spavanju i koliko često idete na toalet) donijeti sreću u životu.” Doći ćemo do toga da će svatko od nas morati odlučiti za sebe dive li se ili osuđuju ovakvu predanost poslu. To jest, želite li provoditi život na takav način ili svoju sreću vidite u drugim stvarima.

Treba raditi, treba se dati, treba biti dio promjena jer kako drukčije znati možete li uspjeti ako ne pokušate? Ipak, treba biti i svjestan što i zašto radite. Nije problem raditi 100 + sati ako radite ono što volite i u čemu se pronalazite jer tek tada to ima smisla na svim razinama, od samog osjećaja svakodnevne ispunjenosti, mogućnosti bržeg napretka jer ste uvijek željni dodatnog znanja, a uz volju i rad, nekako sumnjam da neće biti pozitivan efekt i na financijskom polju. Kako je rekao Bernie Kliner, poznati IT konzultant: “Što sam stariji, to više radim kompromise. Odlučio sam ne raditi vikendima, ali to izgleda kao da jedini zabušavam na poslu jer nisam došao u ponedjeljak s hrpom novih ideja. Međutim, odlučio sam da su vikendi ipak samo moji jer život je puno više od posla i ako sutra umrem, sva ta hrpa mojih ideja završit će u košu za smeće. A oglas za moje radno mjesto bit će online prije negoli moja osmrtnica.”

mm
Nives Bokor

Glavna urednica