Dvije palače, arhitektonski sklop sačinjen od Providurove i Kneževe palače, nova je važna institucija kulture u Zadru. Ove dvije ljepotice, nakon temeljite obnove, postale su pozitivan primjer simbioze suvremene arhitektonske infrastrukture s povijesnim slojevima postojeće građevine. Hrvatska arhitektonska scena ovime je dobila jedan od najvažnijih projekata u novijoj povijesti, a Zadar najmonumentalniji građevinski sklop u svojoj šarmantnoj staroj jezgri. Arhitektonsku izvrsnost projekta odmah je prepoznala i potvrdila struka – arhitektima Ivi Letilović i Igoru Pedišiću dodijeljene su ovogodišnje najvažnije domaće nagrade za arhitekturu

Današnji impresivni kompleks obnavljan je u fazama: Kneževa palača u razdoblju od 2014. do 2017. godine, dok je obnova Providurove palače kao samostalne uporabne cjeline rađena od 2019. do početka ove godine, da bi u travnju bila otkrivena javnosti. Konačno funkcionalno srastanje građevina u jedno tkivo bit će završeno kroz predviđenu treću fazu.

Fotografija: Filip Brala

Većina prostora u novoj Providurovoj palači namijenjena je izložbeno-galerijskoj djelatnosti koja je svoj život započela velikom retrospektivom zadarskog kipara Ratka Petrića. Osim izložbenih i edukativnih, unutar sklopa nalaze se prostori ogranka Gradske knjižnice Zadar te dvije koncertne dvorane. Arhitektonsku izvrsnost projekta odmah je prepoznala i potvrdila struka – arhitektima Ivi Letilović i Igoru Pedišiću dodijeljene su ovogodišnje najvažnije domaće nagrade za arhitekturu; nagrada “Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštava te nagrada “Vladimir Nazor” Ministarstva kulture i medija RH za najbolje godišnje umjetničko ostvarenje u kategoriji arhitekture i urbanizma. 

Bosnić+Dorotić
Bosnić+Dorotić
Bosnić+Dorotić

Priča o Dvije palače započinje transformacijama još u 13. stoljeću, a krajem 19. stoljeća ujedinjene su u kompleks Namjesništva namijenjen zemaljskoj vladi Dalmacije. Tijekom Drugoga svjetskog rata, nakon savezničkog bombardiranja, gotovo 80 posto zadarskog poluotoka bilo je razrušeno, no Providurova i Kneževa palača među rijetkim su povijesnim strukturama koje su preživjele razaranje i zadržale izvorni ambijent. Nakon Drugoga svjetskog rata, Kneževa palača pretvara se u žarište kulture i umjetnosti, no razaranjem u Domovinskom ratu na gotovo tri desetljeća prekida se njezin život. Providurova palača cijeli taj period dom je raznih gradskih institucija, civilnih udruga, klubova, sportskih saveza i mnogobrojnih malih korisnika. Zbog ovakvih povijesnih okolnosti, sklop palača se kroz stoljeća neprestano mijenjao.

Bosnić+Dorotić
Bosnić+Dorotić
Bosnić+Dorotić

Koji je najveći izazov s kojim su se susreli radeći na ovom projektu, arhitekti mi odgovaraju: “Naš projektantski odnos ili stav prema nimalo jednostavnom zadatku projektiranja kompleksa Dvije palače bio je najveći izazov. Stav koji nije trpio kompromise niti u projektantskom, niti u oblikovnom smislu, stav bez ikakvih inhibicija ili ograda.

Bosnić+Dorotić

Početak projekta je pitanje koje se nametnulo: kako u vrlo heterogenu povijesnu strukturu, izrazito labirintske prostorne organizacije, rascjepkanu u niz prostorno manjih i nezavisnih dijelova, koja je kroz stoljeća svojeg postojanja kontinuirano nadograđivana, rekonstruirana, pregrađivana sukladno potrebama svojih tadašnjih korisnika, smjestiti namjenu za koju ona nikad nije bila građena niti dimenzionirana. Muzej i svi njegovi prateći sadržaji traže prostornu preglednost i komunikacijsku jasnoću, koju ovaj sklop nije imao. Uz to, nova namjena zahtijeva i vrlo složenu tehnološku infrastrukturu, cijeli jedan novi suvremeni sloj koji je morao biti ugrađen unutar gabarita palača, ali da u konačnici bude nevidljiv.”

Bosnić+Dorotić

Kako suvremena arhitektura nastavlja život one povijesne, objasnili su mi na ovom fantastičnom primjeru rekonstrukcije. “Među crvene krovove zatečenog povijesnog sklopa utisnuli smo stakleni hodnik, okosnicu cijelog projekta, koja će svoj puni smisao tek dobiti završnom obnovom kompleksa. Nova struktura ne slijedi logiku niti koncept postojeće gradnje, već, razapeta poput paukove mreže, ima svoju tektoniku, oblikovnost i funkcionalnost. Ostakljeni hodnik, zajedno s moćnom, nosivom čeličnom rešetkom, ključ je za funkcioniranje kompleksa Dvije palače. On je statička, komunikacijska i infrastrukturna kralježnica projekta, prostorna kopča koja već postojeću strukturu dviju palača povezuje u jednu cjelinu i čini je prohodnom.

Bosnić+Dorotić

Prostorna čelična rešetka oslonjena je na tri točke – u njoj su smješteni uređaji potrebni za klimatiziranje svih prostora obje palače, o nju je obješen stakleni hodnik, ona nosi čelične nosače krova koji natkrivaju atrij, a svoje ekstenzije, velika stubišta spušta do tla, pa čak poput nekog parazita siše vodu iz povijesnih cisterni kako bi sprinker instalacija mogla funkcionirati. Nešto je poput medicinskog uređaja koji pacijenta održava na životu, uređaj koji ovoj povijesnoj arhitekturi omogućuje neki novi život. Zahvaljujući sofisticiranoj tehnologiji u simbiozi sa suvremenim arhitektonskim jezikom, Dvije palače prodisale su punim plućima.”

Bosnić+Dorotić

Vjerojatno najzanimljiviji trenutak obnove Providurove palače bio je slučajno otkrivanje čelične konstrukcije mosta unutar zgrade tijekom gradnje. “Jedna od glavnih kritika upućenih našem projektu bila je da smo u povijesni sklop ugradili tone čelika, materijala koji je stran takvim strukturama. I onda nam se dogodilo da se tijekom izvođenja, nakon što se otukla neostilska žbukana obloga na erkeru koji je trebalo ukloniti, otkrilo da je njegova nosiva struktura čelična, jedinstvena takva u Dalmaciji izvedena u 19. stoljeću. Odlučili smo je zadržati, a postojeći erker postao je tako punopravni dio komunikacije te fizički spaja Providurovu i Kneževu palaču.

Fotografija: Filip Brala

Povijesnu konstrukciju obojili smo u crveno i bojom smo je, na neki način, pretvorili u artefakt, a danas je on gotovo pa zaštitni znak Providurove palače. Momenti iznenađenja i nepredvidljivosti kontinuirano su prisutni u rekonstrukcijama povijesnih građevina. Takvi projekti izrađuju se dijelom na temelju pretpostavki, a stvarno stanje unutrašnje strukture tek se može sagledati prilikom izvođenja radova. I takva intervencija punopravni je dio projektantskog procesa bez obzira što je nastala tijekom građenja. Arhitektura je vrlo slojevita i nije jednoznačna, što znači da se projekt razvija od prve ideje pa sve dok konačni korisnik ne zaposjedne kuću.”

Bosnić+Dorotić

Postoji li povjerenje u sintagmu “moderna rekonstrukcija” i je li za to potrebna hrabrost na našem tržištu koje ne gleda s odobravanjem uvijek prema suvremenim pogledima obnove? “Pristup kojim suvremena arhitektonska infrastruktura nadograđuje povijesni kompleks za nas je bio jedini ispravan. Jedino je takva intervencija mogla ubrizgati novi život u ljušturu stare građevine, a sraz dvaju materijalno i kulturno sasvim različita konstrukta stvara neku novu ravnotežu. Na kraju, vjerujemo da je došlo do organskog srastanja i simbiotskog odnosa u kojem jedan entitet više ne može bez drugoga. Građevine nastale u nekim drugim vremenima i za neku potpuno drukčiju namjenu nije moguće kvalitetno i vjerodostojno obnoviti bez ovakvog pristupa.”

Bosnić+Dorotić

Zavidim svakom promatraču koji će po prvi put ugledati kompleks Dvije palače, a na moje pitanje koja je to početna točka iz koje arhitekti kreću u avanturu, odgovaraju mi: “Svaki novi projekt novi je “bijeli papir” na našem stolu. Nataloženo znanje i iskustvo postoje, ali ne u obliku slika ili gotovih rješenja koje je moguće primijeniti. Na početku svega je intuicija, koja nije slika već emocionalno stanje, uzbuđenje koje kroz neko vrijeme dobiva obrise materijalnog i transponira se u crtež. Crtež, skica, samo su međustanica do kraja puta, a to je izgrađena kuća kao konačan cilj.”

Bosnić+Dorotić

No jesu li arhitekti vizionari, a arhitektura sanjarski poziv? “Izraz vizionari zasigurno je preuzetan, ali da za ovaj poziv morate imati puno strasti i dozu hrabrosti, to je evidentno, kao i činjenica da dobra arhitektura može mijenjati navike i živote ljudi, nabolje.”

Naslovna fotografija: Maja Bosnić