Dorta Jagić: “Drage žene, pobjede nisu nešto što je sramota priznati!”

Književnu nagradu Višnja Machiedo Hrvatskoga P.E.N. centra za 2018. za najbolje književno-esejističko djelo nastalo na hrvatskom jeziku i u hrvatskoj produkciji, osvojila je Dorta Jagić za knjigu “Veće od kuće”. Povodom toga iskoristili smo priliku za razgovor s jednom od najvažnijih autorica suvremene hrvatske književnosti

Diplomirali ste filozofiju i religijsku kulturu, međutim, put vas je odveo pisanju. Kad ste prvi put počeli pisati i osjetili to kao svoj poziv i koliko je vaš studij utjecao na vaš stil pisanja, ili na želju za pisanjem o određenim temema? 

Najčešće se kreće u pisanje pjesama iz nabubrile emocije i onog šimićevskoga „čuđenja u svijetu“; i gotovo fizičke potrebe da se ti nalazi iz čuđenja zabilježe stihom. Pa se još dugo bruse, skupljaju. Počela sam ozbiljnije pisati baš za vrijeme studija filozofije i religijskih znanosti. Studiranje različitih sustava mišljenja svakako mi je dalo neke alate i poticaje kako se čuditi nad bitkom i stvarima. Ali to su samo alati. Svijet kao materijal za “vječno dječji” um ostaje zagonetkom i vječnim izazovom. I nakon nekoliko desetljeća čitanja, knjigožderstva – dijelom iz zbog studija na FFDI ali i vjerskoga iskustva – Biblija mi je i dalje ostala najvećom pjesničkom knjigom. Ne mogu zamisliti sebe koja se prestala diviti poeziji kralja Davida, a osobito Salomona i njegove Pjesme nad pjesmama te mračnoga Propovjednika, koja je bila jedna od omiljenih biblijskih knjiga francusko-rumunjskoga filozofa Emila Ciorana. Baš me zanima kako bi ti drevni autori , a i sv. Pavao sa svojim Hvalospjevom ljubavi, pisali danas. Jer mi živimo u doba vijesti i slike.

Svjedočimo o pomalo poražavajućem stanju u državi kad je o kulturi i umjetnosti riječ, a svi koji imalo poznaju ‘’scenu’’ znaju da je teško biti umjetnik slobodnjak. Jeste li ikad pomišljali baviti se poslom ‘’od 9 do 5’’? Je li katkad iscrpljujuće biti slobodna umjetnica i zašto? 

Nakon studija bilo mi je godinama teško naći posao u školi. Kako sam dobila nekoliko važnih nagrada za pisanje tih godina, odlučila sam se za umjetnost. Točnije za kazalište i pisanje, ma koliko me to problema i straha koštalo. Godinama sam slobodna umjetnica, još k tomu pjesnikinja. Svjesna sam da to javnosti zvuči plinovito i nejasno. Čak neozbiljno. Doživjela sam da se ljudi navodno “društveno korisnijeg” ustroja, obrecnu kakva je to bitanga zvana pjesnik i čemu poezija. Da, poezija je beskorisna i neopravdana, kao i svaka prava ljepota – to je jedna od njenih vrijednosti. I doista – kako biti pjesnik u doba estrade i divljega kapitalizma? Osjećaj je dvojak – bespotrebnog klauna i buntovnika. Neki odustanu na putu. A žilavci ostaju, nepreplašeni ucjenama egzistencije. Pišući svoje knjige zarađuju usput; prevode, pišu kolumne, vode radionice pisanja, jer vjeruju u važnost književnosti. A dobro pisanje pobjeđuje, pokazala je i povijest. Niknula sam iz radničke obitelji, i do danas se nisam otela okolnostima klase. Ali nisam jedina koja piše već dvadeset godina, a da nije iz reda privilegiranih. I nisam sama. A bilo bi nas i više da u ovoj zemlji ne vlada atmosfera odustajanja i bespomoćnosti. Kao lijek, preporučujem svima sjajnu pjesmu „Strah“ Charlesa Simica. 

S obzirom na to da ste na književnoj sceni već dugo, koliko se položaj autorica u javnosti, po vašem mišljenju, promijenio?

 Položaj žena u književnosti bitno se popravio. Da! Budući da ne raspolažem statistikama, radije ću govoriti iz iskustava budući da često objavljujem vani i gostujem na stranim festivalima. Recimo, na pjesničkom festivalu u Poljskoj – koja je još rigidnija od naše sredine – gošće kojima se lani tiskala knjiga bile su same žene, a već treću godinu europsku nagradu u Gdanjsku odnijela je autorica. Duži niz pjesikinja dobilo je “Gorana”, kao i prozne domaće nagrade pa nisam primjetila neku važniju diskriminaciju žena, a niti sam je doživjela. Osobito ne onoga tipa od kojeg pate žene u izrazito restriktivnim sredinama. A kao i mnoge kolegice – dugi niz godina nesmetano nastupam i objavljujem. Ponekad se dogodi drska marginalizacija i ljigavi seksizam, i zaista još ima posla za buku i popravke. Unatoč tim zadnjim trzajima pećine, očito je da se u nas tretman autorica na više razina naprosto popravio. Nije sjajno, ali je bolje nego ikad. A o tomu malo tko govori. Drage žene, pobjede nisu nešto što je sramota priznati!

Vaša knjiga Veće od kuće u nakladi Hena com, esejistički bilježi razna iskustva, što to ima i može ponuditi esej, a ne primjerice roman? Iz kojeg vam je razloga to najdraži žanr, kako ste u jednom intervjuu spomenuli?

Roman priča svijet kroz likove. Esej je pak forma literata koje više od lica, priča i zapleta vole neočekivana žarišta, spojeve odabrane iz naoko ravnodušnog, razbacanog svijeta začudnih činjenica. Osim širokokutnog pogleda, esej traži umnu akrobatiku i vještinu perifernog vida; znalcu daje slobodu od znanstvene akribije i suhoparnosti akademizma, a opet, osim subjektivnosti, ironije i liričnosti traži čistu informaciju, erudiciju. Dobar esej pretpostavlja ratio detektiva spojen s udubljivanjem mistika. Osobno, uživam u toj vrsti literarnih uvida jer me vesele i obogaćuju dok ih stvaram. I sama svašta saznajem dok stilski brusim uvide u rubne opažaje; ulazim u svijet kišobrana, noćnih vlakova, hotela, neobičnih muzeja, beskućnika, starih slastičarni. 

Javnost vas proglašava jednom od najznačajnijih autorica današnjice, a to potvrđuju i brojne nagrade, kako hrvatske tako i inozemne. Koliko vam ta titula laska i mislite li da mladi autori mogu pronaći svoje ‘’mjesto pod suncem’’ ili im se ne daje dovoljno prostora

Ta je titula ujedno i laskava i opterećuje. U njoj je skriven zahtjev da se ta uloga i „titula“ obrani do kraja. Postoji opasnost od odigravanja života velike pjesnikinje po već napisanom scenariju, kao i opasnost od gubitka izvorišta i poziva. Pada u nenadahnutost i imitaciju sebe, ne bi li se održao javni privid važnosti i plodnoga rada. A mladi autori više nego ikada prije mogu naći svoje „mjesto pod suncem“; ubrzalo se mekšanje medijskih paradigmi, društvene mreže su u službi višeglasja, potrali, fejs, blogovi. Doba je propusnosti i dostupnosti scene i poznatima i neafirmiranima. Jednake su šanse za vidljivost; čak je previše i prostora i glasova…

Objavili ste pjesme, kratke priče, eseje, putopise… Kako odabirete žanr shodno tome o čemu želite pisati i postoji li nešto o čemu niste, a voljeli biste pisati u budućnosti?

 Žanr je, čini mi se, stvar trenutnih preokupacija. I gipkosti duha. Pišem više od dvadeset godina sve, čak i kritike i recenzije. Kao i drugi kolege, istovremeno sam pisala jednakom koncentracijom i priče i drame, i pjesme i putopise. Iako sam za mnoge prvenstveno pjesnikinja, ne bih rekla da sam biće nekoga matičnog žanra. Pjesme su mi često narativne, a priče lirične. Zapravo, svaki pisac najbolje zna kako formalnosti oko žanra stoje s njim. Ja sam spisateljica koju definira ona knjiga koja svježe izađe. Evo, sad sam nagrađena esejistica. I nastavljam s putopisnim esejima. Dosadio mi je i veliki svijet, sad pišem o našoj Kustošiji i Vrapču. Moguće je da me čeka dugogodišnje esejističko pisanje o skritom blagu periferija.

U medijima se već duži niz godina može pročitati da je poezija u nekom obliku nestajanja kad je o popularnosti riječ, s druge strane se pojavio novi val pjesnika i pjesnikinja, pa čak se dijele i nagrade za najbolju poeziju objavljenu na društvenim mrežama. Kako to komentirate? 

Primijetila sam zadnjih godina – kao i mnogi kolege – povećano zanimanje publike za javna pjesnička čitanja i festivale od gotovo nikakvoga na koji smo navikli. Par je godina da je poezija opet došla u širu modu, ali ne znam radi li se o prolaznome hiru ili se publika napokon odazvala erosu poezije. Banuli su na scenu mladi talentirani pjesnici snažnih osobnosti. Oni pišu komunikativnije, aktualnije i žešće. Kao da su ambiciozniji i okretniji od generacija prije – znaju osvojiti medijski prostor i govoriti drugim jezikom o društvenim problemima. Njihov umjetnički narcizam je djelom onaj staromodni – miriše na neka romantična vremena kad su pjesnici bili zvijezde – a dijelom nosi ružan ožiljak ovog vremena. A to je nametljivost i samopromocija. Vjeruju da ako nisi stalno vidljiv u širim medijima, društvenim mrežama – da te nema. A to je zamka. Njeni se otrovni zupci u mesu osjete nešto kasnije u životu.

OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA, BROJ 240

 

mm
Andreja Pančur

lifestyle novinarka