Katarina Peović: “Lakše je stvari promijeniti korjenito nego donositi “kozmetičke” promjene”

Izv. prof. dr. sc. Katarina Peović istaknuta je javna intelektualka i dugogodišnja politička aktivistkinja i teoretičarka. Članica je Radničke fronte, antisistemske i antikapitalističke lijeve političke stranke. Razgovarali smo s ovom predsjedničkom kandidatkinjom koja je jučerašnjim sučeljavanjem, to jest, svojom koherentnošću, konciznošću i staloženošću sigurno osvojila veliki broj novih potpisa. 

Mnogi još uvijek pokušavaju shvatiti pojam demokratskog socijalizma koji zagovarate, štoviše, mnogi ga se i plaše sudeći po komentarima prosječnog građanina. Možete li ukratko objasniti o čemu se radi, navesti neke glavne točke i otkud dolaze strahovi i nerazumijevanje? 

Demokracija je izgubila svoje značenje – potrebno je demokratizirati procese odlučivanja. U društvu u kojem živimo, kapital vlada nad demokracijom. Socijalizam je bauk nekima, no u svijetu pratimo trendove od Amerike do Velike Britanije zagovaranja raznih varijanti demokratskog socijalizma, koji u svakom slučaju predstavlja odmak od postojećeg poretka i ekonomije koja se danas odvija u korist bogate manjine. Dovoljno je reći da danas 26 najbogatijih imaju koliko i 3,8 milijardi najsiromašnijih. Demokratski socijalizam znači da se ekonomska djelatnost ne odvija u korist bogatih, nego u korist narodne većine te da svi imamo zadovoljene temeljne životne potrebe – normalnu prehranu, stanovanje za koje se ne moramo zadužiti do kraja života, javno dostupno i za krajnjeg korisnika besplatno obrazovanje i zdravstvo.

Demokratski socijalizam je prevladavanje kapitalizma demokratskim sredstvima, ali očekivan je strah interesnih skupina od vladavine narodne većine i organizacije ekonomije na demokratskim principima. Demokratska organizacija proizvodnje, što se proizvodi, kako i za koga, znači da jurnjavu za profitom treba zamijeniti briga za životni standard. Što nam znače ljudska prava ako ne možemo doći do pregleda u bolnici, ne možemo obrazovati djecu, nemamo gdje živjeti, nemamo što jesti? Tisuće ljudi u Hrvatskoj suočava se s takvim problemima, odlazeći iz zemlje, živeći u siromaštvu, gubeći posljednje oslonce socijalne države. Nama se danas poručuje da se moramo za sebe pobrinuti sami, a da od društva ništa ne očekujemo. Stara je to doktrina neoliberalne politike koju je ogoljeno sažela željezna lady Margaret Thatcher, rekavši da društvo ne postoji, nego da postoje samo pojedinci.

Često se čuju kritike na račun Radničke fronte da je “radnička stranka bez radnika”. Kako to komentirate?

U Radničkoj fronti svi smo radnici, komentari dolaze od onih koji nikoga iz javnog sektora ne smatraju radnicima, nego uhljebima. U RF-u ima profesora, vozača tramvaja, stolara, informatičara, nastavnika, različitih zanimanja, nema samo kapitalista i eksploatatora koji žive od tuđe muke. Kritičare najviše smetaju oni koji se bore za radnička prava, a koji ne rade u famoznom tzv. realnom sektoru“, zbog čega imaju mogućnosti, poput profesora, govoriti i politički djelovati. U realnom sektoru, gdje radnici nemaju najčešće nikakva radnička prava niti su organizirani u sindikate, većina najčešće nema mogućnosti, vremena ni snage za politički angažman. 

Tom kritikom kritičari zapravo više govore o sebi nego o nama, o tome da bi njihovo idealno društvo bilo ono u kojem mala šačica privilegiranih ne mora raditi ništa ili se može baviti isključivo menadžiranjem tuđeg rada, dok bi velika većina trebala bijedno zarađivati ili se odricati svoga slobodnog vremena (biti stalno dostupni), ili bilo kako drukčije pridonositi bogaćenju kapitalističkih elita, a svakako ne bi trebali imati mogućnosti baviti se političkim radom. Takvi napadi osim toga imaju i vrlo konkretnu zadaću ušutkati one koji još mogu stati u obranu obespravljenog naroda i zastrašiti one koji se protiv ovakvog sustava bune. 

Jedna od točaka koja nam je zapela za oko u planu i programu Radničke fronte jest dio o sedmosatnom radnom vremenu, to jest sljedeći dio: “Novac za dodatno zapošljavanje bi se, među ostalim, namaknuo “mjerama štednje” koje bi udarale ne na obične ljude nego na bogate i kapital”. Možete li nam to malo razjasniti? Ako bi se donio određeni zakon, ne bi li on obuhvatio sve poduzetnike, a znamo da je prosječni poduzetnik u Hrvatskoj već opterećen mnogim nametima?

Da, to je upravo suprotno od dominantnih mantri o potrebi smanjivanja radničkih prava, povećavanja intenzivnosti rada za manju naknadu, povećanja broja radnih ugovora na određeno itd. Nama je cilj smanjiti radno vrijeme i pružiti mogućnost otvaranja novih radnih mjesta. Da bi se to provelo, potrebno je progresivno oporezivanje najbogatijih, što je opet suprotno vladajućim politikama “mjera štednje” koje “udaraju” najsiromašnije. Danas u Hrvatskoj 20 posto ljudi drži više od 90 posto ukupne štednje na bankama. S druge strane, 1/3 ljudi u Hrvatskoj živi u siromaštvu, 300.000 djece živi u siromaštvu, 52 posto umirovljenika. 

Također je razumljivo da iz svakodnevnog iskustva mali i srednji poduzetnici zaključuju kako bi im bilo bolje da se smanje nameti države. No ne vide važnost javne potrošnje i potrošnje onih koji su zaposleni u javnom sektoru na neodređeno i kreditno su sposobni te koliko njihova potražnja čini bitan element prihoda i profita privatnog sektora. 

Mi osim toga imamo poreze koji nisu previsoki, po poreznom opterećenju rada i kapitala smo ispod europskog prosjeka, a snižavanje poreza za određene poduzetnike, kao recimo PDV-a za ugostitelje 2013. godine, kako se pokazalo, nije rezultiralo višim radničkim plaćama niti nižom cijenom usluga. Unatoč višim poreznim stopama bogatih zemlja centra to ne sprječava njihove poduzetnike da budu konkurentniji od naših. Problem je negdje drugdje – u podređenoj poziciji naše “okoštale” privredne strukture koja “gasi” zadnje izvozne industrije, ne može se natjecati tehnološki s razvijenima, proizvodi robu na niskom i sve nižem stupnju znanstvene, tehnološke, organizacijske sofisticiranosti i prisvojene/dodane vrijednosti. 

Mislav Nakić, Liberal.hr, rekao je da se u Vašem sustavu ne bi mogao kandidirati bilo tko, nego samo oni koje smatrate svojim istomišljenicima, to jest, kako se ne bi nikad mogao kanditirati tko je za slobodno tržište…

To je temeljno nepoznavanje osnova političkih ideja. Demokratskom socijalizmu može se zasigurno i nešto prigovoriti, ali sigurno ne manjak demokracije. Demokratski socijalizam upravo nastaje na kritici postojećih lažnih demokracija koje su se pretvorile u kapitalo-parlamentarizam – sustav u kojem kapital određuje što, kako i za koga će se proizvoditi, zbog čije iracionalnosti pati i priroda i društvo, a u navodno “slobodnom” i “demokratskom” sustavu. Jedan takav tržišni fundamentalist izjavio je da se u Americi svakom omogućava da “slobodno” bude beskućnik. Tako je i ovaj komentar na tragu toga – fundamentalizmom proglašava progres u demokratizaciji odlučivanja o bitnim ekonomskim pitanjima. 

Mnogi će reći da se Vaše ideje čine utopističkima jer zahtijevaju složnost i spremnost kolektiva na akciju. Mislite li da su hrvatski građani spremni na njih i koliko vremena mislite da bi bilo potrebno kako bi se provela korjenita promjena sustava, nakon čega bismo mogli vidjeti poboljšanja?

Demokratski socijalizam nije utopija. Lakše je stvari promijeniti korjenito nego donositi “kozmetičke” promjene koje će samo pokazati da se ništa ne može napraviti. Svi koji recimo zagovaraju antikorupcijske politike praktički nemaju neka rješenja jer ne vide da je korupcija posljedica našeg perifernog statusa u EU-u, ograničenih resursa, puno veće potražnje za poslom od ponude. Prema njima, korupcijske afere bilo bi najbolje riješiti tako da sve privatiziramo, pa da se samo oni koji imaju novaca mogu liječiti, obrazovati, imati stan i hranu, ali to znači da bi većini, koja to sebi ne bi mogla osigurati, ne bilo dobro. U situaciji tolikih ekonomskih i socijalnih razlika te nejednakosti, korupcija je samo simptom dubljeg problema. A problem je sistemski – privatizacija je značila oduzimanje narodnoj većini onoga što je stvoreno kolektivnim naporom udruženih proizvođača i davanje u ruke privilegiranih pojedinaca. Ekonomija treba biti u korist svih, a to se ne može preokrenuti ako ne promijenimo način proizvodnje.

Postoji li neki uzor u svijetu za koji biste mogli reći da je najbliži onome što Vi zagovarate i planirate? Čile i Venezuela pokušali su isto i nisu uspjeli. No s druge strane, na nižoj razini imamo vrlo zanimljiv slučaj Ricarda Semlera i njegove kompanije Semco koja poslovanje bazira na radničkoj demokraciji i bilježi kontinuirani rast, međutim, malo tko slijedi njegov primjer. Zašto mislite da je to tako, na nižoj i na višim razinama?

Demokratski socijalizam je proces i ne može se pojaviti preko noći, potrebno je postupno podređivanje kapitalističkih elemenata. Također nigdje ne postoje čisti socijalistički ili kapitalistički sustavi. Eksperimenti zadrugarstva su recimo važni jer prevladavaju poduzetničku funkciju vezanu uz privatnog vlasnika-kapitalista koji inače ulaže sredstva koja je prisvojio zahvaljujući poziciji privatnog vlasništva, ali ih nije sam stvorio. U zadrugama svi imaju jednaka upravljačka prava. No demokratski socijalizam nije svediv na radničko vlasništvo u tvrtkama i na demokratski ustroj. Dva osnovna zahtjeva socijalizma – društveno planirana proizvodnja usmjerena prema zadovoljenju demokratski utvrđenih potreba i raspodjela prema radu ne mogu se doseći samo promjenom vlasničkih odnosa i ustroja pojedine tvrtke, nego je potrebno demokratizaciju dići na višu razinu – onu društvenu.

Koja bi bila Vaša prva tri poteza kao Predsjednice?

Ako postanem Predsjednica, samu tu funkciju interpretirala bih bitno drukčije nego što su to činili do sada. Mnoge stvari bile bi sasvim drukčije, od simboličke uloge Predsjednice koja svoj značaj ne bi nalazila u reprezentaciji, nepotrebnom luksuzu i pokazivanju, do odnosa prema aktualnoj politici i načinu na koji vladajući deprivilegiraju narodnu većinu.
Ta funkcija sada stoji previše s obzirom na to što ona narodu donosi. Ured ima na raspolaganju više od 41 milijun kuna, a za plaću se bruto izdvaja gotovo pola milijuna kuna. Osim što bih ukinula sav nepotreban luksuz reprezentacije, dio predsjedničke plaće donirala bih tako da se 
24 000 raspodjele i da se dio proslijedi, a da ostaje ono što bi bila prosječna plaća u RH, koja iznosi 6.281 kn neto. 

Povukla bih naše vojnike iz svih vojnih misija te smanjila izdavanja za vojsku (sadašnja garnitura teži izdvajanju od 2 % BDP-a, dok se za kulturu recimo izdvaja manje od 1 %). Također bih pomilovala one koji su ušli u sukob s policijom zbog marihuane. Predlagala bih izvanredne sjednice Vlade na temu teških materijalnih uvjeta života radnika, umirovljenika i siromašnih.

Fotografija: Bojan Mrđenović.

 

CIJELI INTERVJU ZAJEDNO S INTERVJUIMA DRUGIH KANDIDATA ČITAJTE U AKTUALNOM TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA, BROJ 247