Od rada od doma do “Great Resignation” doba. Što se to događa na tržištu rada i kakva budućnost nas očekuje?

Futuristička predviđanja o stanju tržišta rada nekoć su bila fokusirana na opasnosti i dobiti koje donosi automatizacija radnih mjesta, ili na zamišljanje scenarija u kojima će razvoj umjetne inteligencije postupno nadmašiti stručnjake iz svih područja, pa čak i one s najvišim razinama obrazovanja. Nitko nije mogao naslutiti da nas uskoro čeka scenarij nalik onima iz SF žanra – bijeg u karantenu pred smrtonosnim virusom koji pustoši svijetom i tjera nas posljedično u izolaciju. Egzodusom iz ureda brojna radna mjesta pronašla su privremeno utočište u domovima. I ne samo to. Iako se bavimo, naravno, strašnijom temom o valovima gašenja radnih mjesta u svijetu zbog posljedica pandemije, odjednom su na površinu počeli isplivavati neobični podaci o događanjima na tržištu rada u razvijenim državama. Amerika je prva izašla s podacima – četiri milijuna ljudi je, samo u srpnju 2021. godine, u ova “nesigurna” vremena dala otkaz. Štoviše, od početka godine do kraja srpnja zamijećena je abnormalna brojka davanja otkaza koja je rezultirala sa 10,9 milijuna praznih radnih mjesta. Što se to događa? Pa, krenimo otpočetka.

Kod kuće je najljepše

Mogućnost rada na daljinu prije pandemije bila je pogodnost rezervirana uglavnom za zaposlenike tech tvrtki i startupova, poput stranih, Facebooka, Googlea, Twittera, Netflixa ili Amazona, te domaćih Infobipa ili Fivea. Pojavom koronavirusa, oni su predvodili prilagodbu zatvaranjem ureda i prelaskom na rad na daljinu. Kroz proteklu godinu mnogi su ambiciozno najavljivali potpuni prelazak na udaljeni rad, samouvjereno planirajući postizanje maksimalne produktivnosti upravo kroz navedeni model. Rezultati istraživanja ukazivali su na jednaku ili veću produktivnost zaposlenika pri radu od kuće u odnosu na uredsko okruženje. Činilo se kako virtualni sastanci omogućuju jednako kvalitetnu razmjenu informacija neovisno o tome na kojem se dijelu zemaljske kugle sudionici nalazili. Zahvaljujući internetu, rad u virtualnom prostoru funkcionira bez velikih gubitaka u poslovanju. 

austin-distel-remote work

Rezultati istraživanja koje je provela tvrtka McKinsey & Company među otprilike 5000 zaposlenika s punim radnim vremenom pokazuju kako se više od polovice ispitanika izjasnilo da bi po završetku pandemije htjeli raditi od kuće barem tri dana tjedno, a gotovo trećina da bi voljela raditi na daljinu s punim radnim vremenom. Iako su mnoge kompanije najavljivale kako će i nakon pandemije dopustiti zaposlenicima da makar dio radnog vremena provedu radeći izvan ureda, iz nedavnih službenih obraćanja čini se da su ti planovi puno više nijansirani. Zanimljivo je kako čak ni tvrtke koje su razvile tehnologiju koja omogućuje rad na daljinu nisu spremne donijeti konačnu odluku o tome kako će uravnotežiti želje zaposlenika s vlastitim interesima. Amazon vjeruje da je najbolji način vraćanje svih u “kulturu usmjerenu na ured”. Hibridni model koji u različitim omjerima omogućuje rad i iz ureda i od kuće uvele su tvrtke poput Googlea i Applea. Zašto se ovi tržišni lideri najednom kolebaju oko modela koji su upravo pionirski razvili? Patty McCord, bivša direktorica za talente u Netflixu, izjavila je u nedavnom intervjuu: “To je pitanje kontrole. Uzet ću u obzir sitno opravdanje što su donekle vođene propisima. No zanemarujući tu logiku, to su tvrtke organizirane odozgo prema dolje, hijerarhijske, s mikroupravljanjem, vođene od strane ljudi koji razmišljaju – provjeravajte ljude, ne vjerujte im, oni bi vas mogli zeznuti. Na taj način razmišljaju već sto godina. Mislim da čak i nakon svega ovoga ne vjeruju ljudima”, izjavila je McCord, dodajući kako smatra da će upravo one tvrtke koje ukažu povjerenje svojim zaposlenicima pobijediti u tržišnoj utakmici i privlačenju talenata.

dessidre-fleming-wfh

One koje to ne rade, čini se da se sad nose s valovima otkaza. Jer, najgore je imati pa nemati, zar ne? A bilo je puno onih koji su tek “imanjem” rada od doma dobili više vremena, slobodu gospodarenja vlastitim vremenom, uređeniju svakodnevicu. Ne kažemo da je korelacija između rada i doma i otkaza jednoznačna, ono je vjerojatno i rezultat intenzivnije kontemplacije koja je pojedince navela da izađu izvan svoje zone komfora. Ili možda bliskog susreta s bolešću, smrću i općenitom svakodnevnom nesigurnošću koja nas je osvijestila da imamo jedan život i da je on bez obzira na naš trud nepredvidljiv. Uvijek će postojati događanja van naše kontrole. No rad o doma je ipak bio zajednički nazivnik većine koji su u tome vidjeli bolji work-life balance. Tako je primjerice “New York Times” sredinom rujna objavio veliko istraživanje pod nazivom “The Pandemic Reminded Us: We Are More Than Our Work”, tijekom kojeg su razgovarali s mnogim zaposlenicima, a većini je presuda bila slična: želimo nastaviti raditi od doma, želimo slobodne vikende, želimo četverodnevni radni tjedan jer smo više od naših poslova! A ona brojka koja se mjeri u milijunima odaje dojam da misle ozbiljno. 

Tko će izvući deblji kraj?

No ta medalja ima dvije strane. Dok pojedina zanimanja zbog prirode posla mogu samo sanjati o mogućnosti rada na daljinu, problem nejednakosti prisutan je i među onima za koje je to moguće. Anna Danés, stručnjakinja za timove koji rade na daljinu, koja pomaže tvrtkama s distribuiranim timovima da poboljšaju svoju produktivnost i motivaciju, izdvojila je dvije najugroženije skupine: “Pripravnici i studenti koji rade pripadaju skupini najugroženijih udaljenijim radom jer mladi trebaju svaki doprinos. Svaki dan znači puno kad odrađujemo prvu praksu ili radimo prve profesionalne poslove. Svaka interakcija, povratna informacija ili zadatak toliko su važni. Ta se mogućnost gubi dok se radi od kuće. Mladi se već dosta kasno pridružuju profesionalnim poslovima zbog povećane nezaposlenosti, i ako tome pridodamo da nemaju mogućnost iskusiti potpuno radno iskustvo kao pripravnik ili student, mi odgađamo radno osposobljavanje mlade generacije, a pripadnici te generacije čine budućnost. Druga skupina su zaposlene majke na koje moramo paziti. Tradicionalno se povlači to da briga o djetetu pada na majku. Ta majka već radi puno radno vrijeme, a povrh toga mora se brinuti o djetetu te u toj kombinaciji osoba brže dolazi do “izgaranja”. Voljela bih vidjeti da se partneri tih majki jednako brinu o djeci i koriste ovu priliku da podijele svoje odgovornosti”, ističe Danés. Uloga poslodavaca u ovom slučaju bit će ključna u kreiranju radnog okruženja koje će omogućiti veću kontrolu nad vremenom i fleksibilnost za usklađivanje obje uloge, majčinske i karijerne.

Razvoj novog pristupa radu

Rad je dobio u potpunosti novu dimenziju u vidu svijesti kako razmišljamo i koje vrijednosti su nam važne pri njegovom obavljanju. Napokon smo dobili priliku izvući se iz zamke u koju smo prije upadali radeći pretjerano duge satnice, prekovremene sate i bez krajnjih granica, zaboravljajući pritom na brigu o zdravlju, uočavanje posljedica stresa te skrb o našim potrebama i onima naših najbližih. U ovom smo više od godinu dana dugom eksperimentu imali priliku steći realističan uvid u to kako je uistinu raditi u radnim uvjetima koji dopuštaju maksimalnu fleksibilnost. Mnogi su odabrali zelenije, mirnije i zdravije lokacije za rad na daljinu, zbog čega su ponovno “procvjetala” brojna zapuštena ruralna područja opustošena zbog masovnih preseljenja mladih u gradove u potrazi za poslom. Reći svojoj obitelji ili poslodavcu da se želite preseliti dok radite možda je u prošlosti bilo teško izvedivo, ali sada nam takve ideje nisu strane. 

cropped view of cute bulldog sitting near girl using laptop

Čija je podrška ključna?

Virtualne bijele ploče, post-it papirići, videoformati, animacije, tematske chat grupe, klubovi čitatelja, poslijepodnevni “happy hour” i ponuda stručnih savjetovanja zaposlenicima samo su dio palete aktivnosti kojima se može ublažiti manjak interakcije koja se spontano događa u uredima. Udaljeni rad učinio nas je otvorenijima u tom smislu prema novim načinima sastajanja, komuniciranja i razmjene ideja. Neke prakse koje su nam prije bile odbojne ili nespojive s radnim mjestom, danas su ključni elementi očuvanja humane dimenzije rada u virtualnom prostoru – primjerice “ice-breaker” igrice kojima započinju sastanci, komuniciranje emotikonima, GIF-ovima ili povremeno iskakanje djece i ljubimaca u stražnjim dijelovima ekrana za vrijeme sastanaka su normalizirani. Konačan zaključak nadilazi pitanje je li hibridni model najbolje rješenje te se može svesti na prilično jednostavnu premisu – ljudi moraju doživjeti trenutke zadovoljstva kad su na radnome mjestu. A radno mjesto već neko vrijeme nije fizička stavka i treba se prema njemu početi tako i ponašati. Nema više povratka na staro, a čini se da su zaposlenici prvi put nakon dugo vremena ipak oni koji imaju moć napraviti promjene. Trebalo nam je samopouzdanja i sigurnosti u to da želimo i možemo raditi na daljinu, da možemo raditi od 08:00 do 17:00 te da će i poslodavac imati puno više “koristi” od našeg rada ako radimo ispunjeno, zadovoljno i sretno. Od tuda i proizlazi produktivnost, zar ne? Navrjednija valuta radnog mjesta, koju kao da se tek sad napokon promatra i razumijeva iz pravog kuta – onog radničkog. 

Fotografija: Damir Španić/Unsplash