U sklopu našeg novog, tiskanog izdanja časopisa Grazia posvećenog važnosti društvenog angažmana, razgovarali smo s ljudima čiji rad je ponekad nevidljiv, ali čini ogromnu razliku u društvu i kako se mi kao u pojedinci u tom društvu osjećamo. Ispričali su nam svoje priče, inspirirali nas, a nadamo se da će i vas. Među njima su i Mile Mrvalj i Antonella Šantek koji stoje iza udruge Fajter
Kad negdje pročitate onu sintagmu “život piše priče”, ona je inspirirana vjerojatno ovakvim pričama. Ljudi poput Mile Mrvalja proživjeli su život čije radnje se ne bi posramilo kakvo dramsko štivo, a sve kao da je u cilju ispisivanja stranica koje će netko pročitati i ostati pod dubokim, zamišljenim dojmom, kao što smo ostali, primjerice, mi. Priča Mile Mrvalja je nažalost priča koju smo pročitali puno puta, vjerojatno pomislivši nakon toga, “dobro da se nije dogodila nama, ali dobro da smo dobili lekciju o nepredvidljivosti života”. No ono što je razlika između već takvih sličnih, pročitanih priča, jest ona da njegova ima još jedno poglavlje, koje je, barem ovako gledajući sa strane, u funkciji, “happy enda”.
“Završio sam školu ,,Primijenjenih umjetnosti” u Sarajevu. Nakon smrti roditelja dobio sam u nasljedstvo stan i nešto novaca, a cjeloživotni san bio mi je otvoriti likovnu galeriju. Podigao sam hipotekarni kredit za otvaranje galerije, a stan sam stavio pod hipoteku. To je bilo 1998. godine. Nažalost, to je bila pogrešna investicija. 2010. godine sam bankrotirao, izgubio stan i postao beskućnik.” Razočaran, kako kaže, u Sarajevo, prijatelje, rodbinu te raspad braka, dolazi u Zagreb.
“Preživio sam sve četiri godine rata u Sarajevu, ali tri i pol godine beskućništva je puno teže psihički i fizički proživjeti, a da ostaneš psihički stabilan, to je zaista deveti krug pakla.”
Ono što je doživio, nagnalo ga je na to da si obeća kako nikad neće zaboraviti te dane te da će pomoći svojim prijateljima na ulici koji su pomogli njemu onda kada mu je bilo najteže: savjetima gdje noćiti, gdje pojesti, kako se uostalom, zaštititi. Uvidio je koliko je predrasuda i stigmatiziranja beskućnika u smislu da su “neradnici, sami krivi za svoju sudbinu, alkoholičari, neodgovorni i da su dobili što su zaslužili.” To nije ono što je on vidio. On je vidio splet životnih okolnosti i birokraciju koja im nikako nije naklonjena.
“Uvidio sam da svi beskućnici imaju isti problem, a to je odbačenost od sustava, društva, prijatelja i obitelji. Ja sam prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je dobio osobnu iskaznicu preko CSS 2014. godine. Naravno, to ne bih uspio da nisam imao podršku divnih i plemenitih ljudi. Beskućnik ne može uspjeti bez podrške i zato sam osnovao Humanitarnu udrugu FAJTER.”
Kada se postavio na noge, krenula je njegova borba za prijatelje s ulice jer, kako kaže, “najveće prepreke su bešćutni birokratsko administrativni državni aparat koji je usko povezan s politikom, a politika negira da je ekstremno siromaštvo i beskućništvo veliki problem društva” te dodaje da “sve političke strukture od vlade do županija nas uvjeravaju da se nikad bolje nije živjelo.” Što naravno, nije bilo njegovo iskustvo, ali ni činjenično. U Hrvatskoj se događa porast beskućnika, te je tako danas brojka bliža 10.000, ovisno kako se definira beskućništvo. Od onih koji su na ulici do onih koji imaju neki krov nad glavom koji im je pružen od prijatelja, rodbine ili samo, dobrih ljudi, poput njegove Antonelle s kojom je i osnovao udrugu.
O počecima udruge
Udruga Fajter postoji već šest godina, a osnovao ju je s Antonellom Šantek koju je upoznao još dok je bio beskućnik bez osobne iskaznice, a samim time bez ikakvih prava, “Ona je moje najnajveće bogatstvo u životu i najveći božji dar! Zajedničkim snagama smo ”fajterski” osnovali udrugu.” Napominje da su krenuli od nule, a kako sada imaju časopis ,,Ulični Fajteri” koji se tiska u 6.000 primjeraka te verziju na engleskom jeziku ,,Fighter” koji se tiska u 2.000 primjeraka. “Ta dva časopisa prodaju beskućnici i tako zarađuju za podmirenje osnovnih životnih potreba. Također važna aktivnost je pomoć beskućnicima da dođu do osobne iskaznice, a samim tim do prava na socijalnu pomoć i zdravstvenog osiguranja”, objašnjava nam Mile. Organizirali su niz kreativnih radionica koje smatraju vrlo važnima u resocijalizaciji beskućnika kao i veliki broj humanitarnih akcija, izložbi, koncerata… “ Važan segment našeg rada je i edukacija kroz predavanja po školama, fakultetima i tvrtkama o problemu beskućnika kao i senzibiliziranje javnosti kroz medije, okrugle stolove i panel diskusije. Moram napomenuti da nema dobre ekipe bez dobrih članova i volontera, veliku ulogu u radu ove udruge imaju prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić s Instituta Ruđer Bošković, Suzana Sakić mag. soc. s Instituta Ivo Pilar, prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina s fakulteta Socijalnog rada u Zagrebu i Romana Galić. pročelnica ureda socijalne skrbi Grada Zagreba.” No, sâm je predan stopostotno u udruzi.
“Primam socijalnu pomoć, ali zarađujem i honorarno tako da se mogu 100 % posvetiti problemu beskućnika. Više puta mi se dogodilo da je neki beskućnik završio u Hitnoj ili na policiji pa sam se i danju i noću znao aktivirati da pomognem tim ljudima u nevoljama u koje su upali.”
Misli li da ima rješenje za problem beskućništva? “Trebamo uložiti veliki trud u edukaciju mladih ljudi da je odgovorno ponašanje u društvu temelj odgoja, briga za ljude u potrebi, za ljude s poteškoćama u razvoju, za invalide… To mora biti prva ljudska vrlina. Ja se jednostavno dobro osjećam kada nekom pomognem, ni jedan dan mi ne prođe da ne napravim neko dobro djelo. Zato mi svaki dan ima smisao i neizmjerno sam sretna osoba.”
Antonella Šantek, dopredsjednica udruge Fajter
Uz Milu, u udruzi Fajter nalazi se i njegova suosnivačica, već spomenuta Antonella. Ova pozitivna 29-godišnjakinja, umjetnica je koja većinu svog vremena provodi volontirajući i to već duži niz godina, a na području problema beskućnika, pokrenula se kad je upoznala Milu
Antonella Šantek za sebe kaže da je već u srednjoj školi osjećala potrebu za nekim vraćanjem društvu, a prvi poriv je bio pomaganje napuštenim psima lutalicama. “Volim pse i sa psom sam odrasla pa mi je to bilo nekako prirodno, no također sam počela slikati pa sam se počela javljati za volontiranje na razne umjetničke programe i festivale. Smatrala sam to bitnim za svoj rad i iskustvo. Stvorila sam razne društvene veze i upoznala divne ljude koji rade stvari poput mene.” Društveni angažman postao joj je svakodnevica, a aktivirala se gdje god joj se pružila prilika i za što god je imala mogućnosti, a nekad ju je i sam život navigirao prema onima kojima je potrebna pomoć. “Istovremeno u školi, javila sam se na satu kemije za jedan zadatak razgovora s liječenim alkoholičarima i onima koji su u procesu liječenja. Iskustvo mi je bilo prekrasno. Promijenilo me. Promijenilo je moj stav pun predrasuda i osuđivanja. Osjećala sam se mnogo bolje samim time što sam ih slušala, ali i jer sam vidjela koliko su oni bili sretni samo zato što ih je netko poslušao.” Kaže kako problemima beskućnika nije bila povezana dok nije upoznala Milu, ali da oduvijek voli ljude. “Stariji ljudi bi mi često prilazili pa bi popričali, pričala sam i s beskućnicima, a s obje strane nastala bi čarolija i zadovoljstvo. Kako sam naučila razumjeti sebe naučila sam razumjeti i druge ljude. Vidite, osjećaj nevidljivosti, osjećaj usamljenosti nije rijetkost… On je zapravo univerzalnost – svi osjećamo te emocije.” Kad se ispisala s fakulteta, igrom slučaja je isti taj dan, upoznala jednog beskućnika koji joj je promijenio tok života.
“Čovjeka s nevjerojatnim životnim iskustvom, to je bio moj Mile. Njegov optimizam, vedrina su mi postali nevjerojatan poticaj u životu. Zvuči nevjerojatno, ali mi je postao podrška. I ja sam njemu postala podrška i između nas se stvorilo veliko prijateljstvo.”
Iako se na prvu čine jako različiti i dolaze iz različitih životnih priča, povezale su ih dvije stvari: ljubav prema ljudima i prema umjetnosti. “Oboje smo i buntovnici, tako da se jako dobro kužimo i slažemo. U to vrijeme kad sam ga upoznala još nije imao osobnu iskaznicu, dolazio je kod mene kupati se i oprati veš. Bilo mi je nevjerojatno da čovjek koji živi na samome socijalnome dnu, s toliko žara sudjeluje i organizira mnoge humanitarne akcije i izložbe, za pomoć drugim beskućnicima! Zbog toga je 2013. godine Mile i bio imenovan za Volonterski Oskar godine.” ponosna je Antonella na svog prijatelja. “Već tada mi je Mile govorio da kada se izvuče iz beskućništva da će osnovati humanitarnu udrugu za pomoć beskućnicima. Ja sam mu apsolutno vjerovala i htjela se priključiti. I kroz godinu dana uspjeli smo osnovati udrugu Fajter! Imala sam 24 godine.”
Najvažniji cilj: samopoštovanje
Antonella se angažmanom u udruzi bavi u slobodno vrijeme, inače slika i radi u jednoj praonici rublja, volontira i u drugim projektima, a obožava sve što radi i ljude s kojima radi. “Kompletan rad udruge isključivo je na volonterskoj osnovi. Problemi beskućništva su vrlo kompleksni, Mile radi organizacijske i tehničke poslove u udruzi, a ja administrativne. Dakle, nema dana da se nisam posvetila barem malo radu u udruzi.”
“No vrijeme je dragocjena stvar tako da sam svjesno odlučila kako će izgledati moja svakodnevnica. Volontiranje nije samo puka želja za pomoći nekome, već i velika odgovornost. Vrlo često beskućnici jedini izlaz u rješenju svojih teških situacija vide kroz udrugu Fajter.”
Djeluju u području pomoći beskućnicima, resocijalizaciji beskućnika (povratak u društvo), dobivanja dokumenata (podrška, informiranje), samozapošljavanja kroz časopis „Ulični Fajteri“ te edukacije o dobrobiti volontiranja i micanja predrasuda o tome tko su beskućnici. “Od samog početka smo krenuli u veliki projekt s časopisom „Ulični Fajteri“. Kroz časopis osoba sama zaradi novac, koliko proda toliko zaradi, dio ide za novi tisak. Na taj se način projekt sam financira, a čovjek kroz vlastiti rad i angažman vrati vjeru u sebe i osjeća se korisnim društvu i sebi. Razgovara s prolaznicima, često dobiva i poklone, te se poboljšava njegovo mentalno i psihičko zdravlje, a i samopoštovanje te vjera u život.”
Fajteri za fajtere
Dosad su izdali devet brojeva časopisa, a upravo pripremaju deseti broj. Krenuli su s 1.000 primjeraka a sada su već došli do 6.000, što puno govori o uspjehu i relevantnosti projekta. “Što je veća tiraža, možemo primiti više beskućnika prodavača. Zato se iz broja u broj trudimo povećavati tiražu. Također smo izašli i s časopisom na engleskom jeziku „Fighter“, jer smo shvatili da je Zagreb turistička destinacija i mnogi stranci, kad vide taj časopis na engleskome jeziku, oduševe se te ga kupe. Druga naša aktivnost je pomoć beskućnicima da dođu do osobnih dokumenata. Samim time njima omogućavamo da dođu do socijalne pomoći i zdravstvenog osiguranja. To je zaista veliki izazov s hrvatskom birokracijom i administracijom.” No, treći je svakako i najvažniji. “Vrlo važan segment rada naše udruge je senzibiliziranje javnosti o problemu beskućništva, kroz medije, okrugle stolove, tribine, kongrese koje organizira naša udruga ili u kojoj sudjelujemo, imamo predavanja i po školama, fakultetima. Također smo organizirali desetak humanitarnih izložbi, koncerata i raznih akcija.”
“Mile i ja smo bili od samog početka svjesni veličine izazova s beskućnicima i složenosti toga, i željeli smo se osobno angažirati u rješavanju tih slučajeva. Svaka ljudska sudbina je posebna priča – najvažnije je kad neki beskućnik osjeti da smo mu prišli kao čovjeku, s poštovanjem.”
Pristup koji nema birokratsko administrativni sustav. “Oni tretiraju beskućnika kao brojku, ne ulaze u to kako je postao beskućnik, je li zdrav, je li psihički bolestan, koji je uzrok beskućništva. Često se dogodi da kada se krene u ostvarenje tih prava nailazi se na čitav niz prepreka, dosta je zakona koji se ne provode u praksi”, navodi nam Antonella jednu od najvećih prepreka. Iako nailaze na probleme, Antonella je i dalje pozitivna, “Moj dojam društva je da smo zaista predivni i posebno empatični ljudi, s obzirom na to da se većina nas bori i s vlastitom egzistencijom, a još mislimo i na druge ljude. Naša udruga egzistira isključivo na bazi donacija i svjedoci smo zaista sve većeg broja ljudi koji se angažiraju donacijama za pomoć našoj udruzi! Imamo donatore od velikih kompanija do penzionera i studenata. To mi je jako drago, drago mi je što vjeruju u nas i ono što radimo. Mislim da smo to i pokazali transparentnošću, jer sve humanitarne akcije koje mi organiziramo radimo tako da donatori osobno i upoznaju beskućnike kojima se nešto donira, i tako se stvara lijepa interakcija između ljudi. Surađujemo i s raznim drugim udrugama, evo na primjer, prošle zime kampanja „Upletimo se“ udruge Ozana, čiji su članovi osobe s mentalnim poteškoćama pleli pokrivače za naše beskućnike. Zar to nije predivno?”
Nasmijana, ispunjena i sretna, Antonella poziva sve da se društveno angažiraju u polju koje im je blisko. “Eto mogu reći iz svoga iskustva, koliko sam se volonterstvom promijenila. Volontiranje mi je pomoglo koliko u osobnom toliko i u profesionalnom dijelu života. Stekla sam nove vještine i znanja, popravila socijalne vještine, upoznala prekrasne ljude koji se bave sličnim stvarima, postala empatičnija, zahvalnija pristojnija i sretnija osoba.”
flash!
Rad udruge Fajter pratite na njihovoj Facebook stranici .
Fotografije: Filip Koludrović
Make-up: Mirta Pejić
Frizure: Sara Rabotski za Salon Glamour
Produkcija: Andreja Pančur i Petar Trbović
Asistent stilista: Laura Bošnjak
