Nešto više od dvije godine nakon smrti Billa Cunninghama, fotografa koji je skovao koncept street fashiona, objavljuju se njegovi memoari naslova “Fashion Climbing”, koje su uži članovi obitelji tek nedavno pronašli u njegovoj ladici. Što je jedna privatna i nepričljiva osoba, koja je više voljela komunicirati sa svijetom svojim fotografijama ljudi New Yorka, i koja je dovela do demokratizacije modnog izražavanja, imala za napisati svijetu o sebi, svome životu i radu?
Mnogi su samoukog fotografa Billa Cunninghama intervjuirali dok je radio. Razumljivo, jer njegov je poslovni prostor bio ulica, na kojoj, ako okreneš leđa na 10-ak minuta radi odgovaranja na nekoliko pitanja, možeš propustiti fantastične odjevne kombinacije koje nose još fantastičniji ljudi New Yorka. Ubrzo se među modnim medijskim svijetom proširila priča da ga nije zanimalo fotografirati zvijezde, nego samo kako je netko odjeven, kako tu odjeću nosi i izgovara li ta odjevna kombinacija određenu, dosad neviđenu priču. Tako je poznata i anegdota da je fotografirao bezvremensku glumicu Gretu Garbu, ne znajući da je to ona. “Vidio sam samo njezino rame i taj kaput.” Pokazatelj da stil, kako je sâm Cunningham rekao u svojim memoarima “Fashion Climbing”, ne ovisi o novcu ili pedigreu, “kako bi neki pretpostavili”.
Krojač svojih pravila
Kao modni fotograf, to je sustavno i dokazivao. Ljude bi zaustavljao na ulici da bi ulovio njihovu odjevnu kombinaciju u svoj njezinoj raskoši. I pritom mu je bilo u potpunosti svejedno jesu li to poznate osobe, mladi dečki na svojim skateboardovima, koje su seksualnosti ili boje kože, obavljaju li posao poštara ili tajnice, ili su samo par koji je odlučio prošetati gradom. Njegove fotografije svi su jedva dočekali vidjeti u svježem izdanju novina “The New York Times”, za koje je desetljećima (od 70-ih) radio kao freeleancer. Objasnio je to jednostavnom izjavom: “Ako ne radiš za njih, ne moraš igrati po njihovim pravilima”. Cunningham uistinu nije volio ustaljene obrasce, niti mu se sviđalo slijepo ih slijediti. Kako objašnjava u svojim memoarima, za koje nitko nije niti znao da ih je pisao, odmalena je bio zainteresiran za modu, a ne za, primjerice, nogomet, što je sramotilo njegove roditelje, a posebno ih je naljutilo kada je prekinuo studiranje na prestižnom Harvardu kako bi radio ono što ga veseli. Naravno, to je bila samo kap koja je prelila čašu jer je Bill odmalena pokazivao želju za eksperimentiranjem s odjećom i šokiranjem istom, pokušavši, primjerice, odjenuti sestrinu haljinu ili raditi u buticima u srednjoškolsko doba. Za sve bi, kako je pisao, dobio teške fizičke kazne.
Moda kao zrcalo vremena
Hilton Als, jedan od novinara “The New Yorkera”, spomenuo je kako je Cunningham bio izrazito uporan u ostvarenju svojih snova okružen modom unatoč željama njegove vrlo tradicionalne katoličke obitelji. Stoga se i sâm naziv memoara (u prijevodu “penjanje po modi”) referira na njegovu obitelj, koja bi, dok je bio dijete, kako kaže Bill, sustavno govorila da se prestane penjati po ljestavama jer “što će reći susjedi”. Zanimljivo, sličan stav pokušava oboriti i svojim fotografijama: “Moda je danas najvitalnija i najzanimljivija. Razumijem što ljudi koji imaju formalno viđenje toga što moda jest misle kad kažu da su zgroženi onime što vide na ulici. No moda radi svoj posao. Moda je zrcalo našega vremena.”
Upravo zato njegovo fotografsko oko neće zastati na vama samo ako nosite dizajnerske komade. I upravo je zbog toga puno dao za modno novinarstvo, a i za Jean-Paula Gaultiera i Azzedinea Alaïu, koje je svojim radom predstavio američkoj publici. Svoju je karijeru započeo radeći u buticima i izrađujući šešire, a kada je dobio prvi angažman u “The New York Timesu“ 1978. godine, Arthur Gelb, njegov urednik, izjavio je kako je to bila svojevrsna prekretnica za ove novine jer “po prvi put, mogli smo objavljivati fotografije iznimno poznatih ljudi bez dobivanja njihove dozvole.“ Ubrzo su njegove fotografije postale važna točka ovog izdanja. S druge strane, Cunningham se često šalio kako on samo puni stranice koje okružuju reklame. Stvarnost je ta da je svojim fotografijama dao doprinos i vidljivosti LGBT zajednice, fotografirajući razna događanja koja su se odvijala na ulici.
Memoari na poklon
Njegove fotografije ljudi često nazivaju svojevrsnim poklonom građanima New Yorka, stoga ne čudi i to da su njegov rukopis protumačili na isti način. Iako smo dobili njegov život na pladnju, i dalje se malo toga može reći o životu ovoga čovjeka. U knjizi je gotovo isključivo pričao o tulumima kasnih 60-ih, prisjećao se važnosti mode i političkih promjena. Iz kojeg se razloga Cunnigham nije toliko otvarao drugima? Kako je moguće da nitko nije znao da piše o svome životu? Bilo je poznato to da svoju fotografsku leću nikad ne bi uperio u sebe. Kako je napisao potkraj svoje knjige objavljene tek prije nekoliko tjedana: “Jedini način da potrajete je taj da ne dozvolite nikome da vas uistinu upozna.“ Na kraju, je li nam išta dužan? Ne, ali nas jest zadužio svojim prikazom svakodnevnih kadrova i učinio ljude koje bi “ulovio“ jedinstvenima i bezvremenskima.
