Posljednjih nekoliko godina pojam “inner child” sve se češće pojavljuje na društvenim mrežama, u psihološkim razgovorima i wellness sadržaju, ali iza cijelog koncepta zapravo se nalazi prilično jednostavna ideja, odnosno ponovno povezivanje s dijelovima sebe koje smo s vremenom potisnuli kroz obveze u svijetu odraslih, rutine i konstantnu potrebu za produktivnošću
Inner child ili “unutarnje dijete” u psihologiji predstavlja emocionalni dio nas koji nosi uspomene, obrasce, potrebe i osjećaje iz djetinjstva. No to ne znači doslovno vraćanje u prošlost, nego pokušaj da ponovno prepoznamo stvari koje su nam nekoć donosile osjećaj sigurnosti, spontanosti, igre i autentičnosti. Upravo se zato danas toliko govori o “inner child konekciji” – mnogi ljudi osjećaju da su kroz odrasli život izgubili kontakt s dijelom sebe koji je znao uživati bez grižnje savjesti, stvarati bez pritiska i jednostavno biti prisutan u trenutku.
View this post on Instagram
Zanimljivo je i to što psiholozi posljednjih godina sve više naglašavaju važnost igre i spontanosti i u odrasloj dobi. Istraživanja pokazuju da “dječje” aktivnosti mogu smanjiti stres, poboljšati emocionalnu regulaciju i pomoći osjećaju wellbeinga. Drugim riječima, povezivanje s “inner child” energijom nije samo internetski trend nego i način kako da živčani sustav povremeno izađe iz konstantne napetosti. Poanta nije u idealiziranju prošlosti, nego u tome da si ponovno dopustimo raditi stvari samo zato što nas vesele, bez osjećaja da svaki trenutak mora biti koristan ili maksimalno iskorišten.
View this post on Instagram
Sličan učinak imaju i kreativne aktivnosti poput crtanja, izrade nakita, lijepljenja fotografija i uspomena u albume ili rada glinom. Kad nešto stvaramo rukama bez pritiska da rezultat mora biti savršen, mozak se lakše opušta i izlazi iz stalnog načina razmišljanja u kojem sve mora biti učinkovito i korisno. Upravo zato mnogi psiholozi kreativnost povezuju s emocionalnom ravnotežom i osjećajem sigurnosti.
Jedna od najčešćih psiholoških vježbi povezanih s “inner child” radom jest journaling, odnosno pisanje vlastitom mlađem sebi. Pitanja poput “Što me kao dijete najviše veselilo?”, “Kad sam se osjećao najviše kao “ja”?” ili “Što sam volio raditi bez razmišljanja o tome jesam li dobar u tome?” često pomažu ljudima da ponovno prepoznaju dijelove vlastitog identiteta koje su s vremenom zanemarili.
View this post on Instagram
Ipak, važno je razumjeti da povezivanje s vlastitim “unutarnjim djetetom” ne mora uvijek izgledati kao dubok psihološki rad ili izrazito emotivno iskustvo. Ponekad je riječ samo o tome da si dopustimo malo više spontanosti, igre i trenutaka koji nemaju cilj biti potpuno korisni i učinkoviti.
Upravo zato cijela ideja posljednjih je godina toliko odjeknula. U vremenu stalnog pregledavanja sadržaja na društvenim mrežama i pritiska da neprestano nešto postižemo, pomisao da ponovno pronađemo dio sebe koji zna uživati u malim stvarima mnogima djeluje pomalo oslobađajuće.
Foto: Instagram/@tezza.barton
