Drugo izdanje rubrike donosi razgovor s Majom Biondić, ilustratoricom iz Rijeke, čijim su nas ilustracijama privukle eklektične kombinacije ljudskih lica, prirode i životinjskog svijeta, uvijek upakirane u pomalo funky situacije ili perspektive. Tijekom karijere radila je kao grafička dizajnerica u brojnim kompanijama, a stvarala je ilustracije za razne slikovnice, uključujući i one autorske. Osvojila je nagradu Grigor Vitez 2023. za svoj rad, a za Graziju je napravila posebnu ilustraciju iz koje želi da ovog proljeća ponesemo “ljubav, igru i prepuštanje”.
Screensaver #2: Ljubav, igra i prepuštanje
Tvoje ilustracije, barem one koje imamo priliku vidjeti, dosta su se mijenjale posljednjih godina. Primjerice, u posljednje vrijeme vidimo puno više boja nego prije. No ono što ostaje isto su ljudi, lica i karakteri. Tko su oni i gdje ih pronalaziš?
Drago mi je da mi se ilustracije mijenjaju i da poprimaju boju! Dosta upijam i osjećam svoju okolinu, bilo da se radi o ljudima ili pejzažima, pa onda to izbacim na papir. Kad promatram ljude, uvijek se nekako pitam što se krije iza tog fizičkog omotača.
Prije dvije godine izdala si svoju autorsku slikovnicu “Brod za avanture”, a prošle je godine izašla slikovnica Zorana Pongrašića koju si ilustrirala. Kako bi usporedila ova dva procesa – kad je priča u potpunosti “tvoja” i kad je s nekim dijeliš?
Lakše mi je raditi ilustracije za svoj tekst, tu sam više opuštena. Osjećam veliku odgovornost kada radim za druge, pa se onda često preispitujem je li ilustracija usklađena s pričom i što mogu bolje. Cijenim kod Zorana što me pusti da radim kako želim, što nije slučaj kod svih autora i urednika. Povjerenje i prepuštanje je jako bitno. Super je kad se dogodi taj neki klik između autora ilustracije i teksta, i kada me angažiraju zbog načina razmišljanja i rukopisa koji imam. Što se tiče procesa, tu bih voljela reći kako imam sreću što sam okružena dobrim i kvalitetnim ljudima, obitelji i prijateljima, koji su mi i konstruktivna kritika i emocionalna podrška, tako da bez njih ništa.
Ove godine izašla je jedna od, nama osobno, najljepših tvojih slikovnica, na kojoj si radila s Katjom Študir. Dotiče se zapravo osjetljive teme i mnogima bliske, rastave roditelja. Kako biraš teme kojima se želiš baviti?
Tema rastave roditelja je, kao što si i sama rekla, mnogima bliska tema, i više je ona došla meni nego ja njoj. Kad mi je Zoran poslao mail, prvo sam pomislila: Ajme ne, ne mogu ja sad kroz to prolaziti – ali čim sam dobila kontekst, znala sam kako je na meni da je ilustriram. Jako mi je drago da je Katja dobila priliku da se njena pjesma pretvori u slikovnicu, i čast mi je da sam je ja ilustrirala. Emocije tuge i ljutnje koje dolaze nakon nekih neugodnih događaja su emocije koje trebamo prepoznati, prihvatiti, i s njima se baviti. Ne dajte se zavarati da djeca ne razumiju što se događa, ili da je prerano pričati o tome. Djecu ne gradi samo ljubav nego i odnos prema onome što ljubav nije. Ako slikovnica može biti poveznica između djeteta i roditelja u ovakvim trenucima, ako nas može bar malo približiti – onda je to dobra stvar.
Misliš li da ilustracija, umjetnost općenito, može i morala bi biti češći način na koji se djeca mogu nositi s određenim životnim situacijama?
Da, mislim da je umjetnost dobar “izlaz” za onu djecu koja nisu sklona verbalnom izražavanju. Tkogod je imao prilike raditi književno-likovne radionice u vrtiću i školi zna koliko se pojedincima lakše izraziti kroz crtež. Lijepo je vidjeti taj proces otvaranja. Često taj crtež nosi neke osjećaje koje još ne znaju imenovat. Nisu sva djeca zainteresirana za likovni izričaj, ali dužni smo im otvarati što više dimenzija, pa će se u nekoj sigurno pronaći. Mislim da je za dijete najbitnije da zna da nije samo u nekom problemu, da je viđeno i prihvaćeno. Jako je bitno maštati, igrati se, raditi nešto bez svrhe, to nam, rekla bih, svima treba.
Koliko u tvojim ilustracijama ima tvojih osobnih iskustava, misli, prijatelja i obitelji?
Gotovo pa sve što radim u ilustraciji je odraz vlastitih doživljaja, odnosa i razgovora. Imam bogat unutarnji i vanjski svijet, jedno reflektira drugo, i na tome sam najviše zahvalna.
Možeš li nam izdvojiti jedan od najposebnijih projekata na kojima si radila?
Evo baš sam nedavno radila plakat za Festival književnosti Pazi Knjiga!, i to mi je baš bio gušt. Posebni projekti oni su u kojima sam pomaknula svoje granice. Od slikovnica je to moja autorska – “Dom”.
Baviš se i grafičkim dizajnom. Kako ga uspoređuješ s ilustracijom?
Dizajn je prije svega funkcionalan, treba služiti svrsi. Na dizajn gledam kao problem koji treba riješiti, a na ilustraciju kao pitanje koje treba postaviti ili temu koju treba rasvijetliti.
Ilustracijom se baviš i kroz rad s komercijalnim klijentima. Koliko si tu dopuštaš slobode, a koliko se radije držiš njihovih uputa?
Nije mi se problem prilagoditi zahtjevima klijenta, ako iza toga stoji dobar razlog. Dopuštam si slobodu unutar onih okvira koji su zadani, a uvijek postoje neki okviri, bilo da se radi o roku, temi, tehnici, formatu ili prilagođavanju određenom uzrastu.
Jednom si prilikom spomenula da bi se voljela okušati u street artu te da se diviš grafiti umjetnicima. Jesi li u međuvremenu isprobala uličnu umjetnost i je li se nešto promijenilo? Imaš li u planu isprobati neku novu tehniku?
Još uvijek nisam radila neki veći mural, ali moglo bi se i to uskoro dogoditi. Evo, držite mi fige. Od tehnika me svašta privlači, ali tu mi se ne žuri, kad se bude otvorio prostor onda ću se u njima okušati.
Preporuke: 5 stvari za 5
- Knjiga: “Ja sam Akiko”, Stefan Tićmi. Čitajte Tićmija!
- Film: Zadnje sam gledala “Ljubav koja ostaje”. Ima neku neobičnu atmosferu i komičnost. Vizualno predivan. Nježan.
- Putovanje: Otok, u proljeće
- Pjesme: “Too Close to Heaven” – The Waterboys, “Sav od perja” – Voland Le Mat, “Provaj” – Luky
- Umjetnici koje bi pohvalila: Vladimir Tomić Mosk, Tea Jurišić, Lucija Mrzljak
Foto: Lucija Lekšić, Maja Biondić/ilustracije
