Iako bismo upravo tada od nje imali najviše koristi, na posebno teške dane nismo u stanju prigrliti jednostavnu genijalnost Monty Python životne filozofije, kojoj svjedočimo kad u sceni na samom završetku filma “Life of Brian” tridesetak na križeve razapetih veseljaka zborno pjevaju “Always look on the bright side of life“. Vedri nihilizam i u suštini umirujuću spoznaju da, “ako nisi bio ništa, a zatim se pretvaraš u ništa, zapravo gubiš – ništa” u ubrzanom je tempu svakodnevice, uslijed mnoštva sitnih obveza i pregršt ostalih nebitnosti, lako ispustiti iz vida
U razlaganju složenosti svijeta i tumačenju razloga u pozadini vlastitog djelovanja sigurno pomaže psihoterapija, omogućujući nam da zavirimo u vlastito nesvjesno. No, katkad je potrebno i nekoliko godina da bi se postiglo razumijevanje osobnih tema koje se ponavljaju u različitim područjima života. Zbog dugotrajnosti psihoterapijskih procesa, kao i činjenice da je vrijeme resurs koji imamo sve manje, ne iznenađuje ljudska potraga za jednostavnijim i bržim odgovorima, koje spremno nudi industrija koja je više od stoljeća primjer vrlo uspješnog biznisa, okupivši pod zajedničkim nazivnikom gotovo sve aspekte usavršavanja vlastite persone poznate modernom čovjeku.
Self-help industrija još je 2017. godine samo u SAD-u bila biznis vrijedan 9,9 milijardi dolara, a prema studiji “The U.S. Market for Self-Improvement Products & Services”, koju je u kolovozu 2017. godine objavila tvrtka Marketdata Research Enterprises, predviđa se da će do 2022. godine ukupna tržišna vrijednost porasti na 13,2 milijarde američkih dolara.
I dok se mnogi kunu kako su im neki od self–help naslova i trenera “promijenili život”, kritičari self-help vide kao potencijalno opasno pranje mozga emocionalno osjetljivih osoba, od kojih se neke bore s potencijalno ozbiljnijim poremećajima. Upravo zbog ovakvih se optužbi u ožujku u središtu pozornosti hrvatske javnosti našla Ana Bučević, motivacijska govornica i self–help poduzetnica, nakon što je psihijatar Herman Vukušić Ministarstvu zdravstva uputio pismo u kojem proziva Bučević za odvraćanje pacijenata od konvencionalnih metoda liječenja, poput psihoterapije i farmakoterapije, umjesto kojih im predlaže postizanje energetske homeostaze, koju naziva vortex.
Ana Bučević broji 257 tisuća pretplatnika na svom YouTube kanalu “Safari Duha”, više od 157 tisuća pratitelja na Instagramu i više od 167 tisuća fanova na Facebooku, koji očito vjeruju da njezine vođene meditacije i vizualizacije kroz afirmacije uistinu dovode do željene manifestacije. Bučević usprkos kontroverzama nastavlja razvijati svoje neupitno uspješno poslovanje i izvan Hrvatske, te će tako u listopadu u beogradskoj Hali sportova zajedno s dr. Melom Gillom, još jednim navodnim stručnjakom za osobni razvoj, održati dvodnevni seminar “Meta Secret World Tour”.
Mark Manson, autor bestselera “The Subtle Art of Not Giving a F*ck”, koji sebe naziva self-help autorom, tvrdi kako se manji broj ljudi sklonih konzumaciji self-help materijala zapravo osjeća dobro, ali žele učiti o sebi u uvjerenju da će na taj način postati još bolje osobe; dok je većina onih koji pate od osjećaja manje vrijednosti i manjka samopouzdanja. Premda je self-help nominalno namijenjen upravo potonjima, Manson upozorava kako se njihovo mentalno i emocionalno stanje jedva, ako uopće, poboljšava i nakon godina “rada na sebi” jer zbog vlastitog svjetonazora sve što čine, uključujući traganje za načinima samopomoći, rade na način koji zapravo podupire njihov osjećaj inferiornosti. Kao primjer, Manson navodi da će osoba koja se uglavnom dobro osjeća i pročita knjigu o moći pozitivnog mišljenja u knjizi vjerojatno uočiti dobre savjete koje ne radi, a vrijedilo bi isprobati. S druge strane, osoba koja se uglavnom osjeća loše nakon što pročita tu istu knjigu vjerojatno će pomisliti: “Ja ne poduzimam ništa od navedenog. Još sam veći gubitnik nego što sam mislio.”
Psihologinja Eva Jurković iz Centra Sirius za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje naglašava kako je u moru self–help literature katkad teško razlučiti što doista vrijedi pročitati. “Često se događa da bestseleri postanu knjige koje nude brza, naizgled laka rješenja, a pišu ih ljudi koji nisu stručnjaci za ljudsku psihu. Takva “rješenja” mogu biti i opasna – iako nude početni zanos (“samo misli pozitivno”, “oblikuj svoju realnost”), osoba se na kraju osjeća još gore jer “ni to nije uspjela”. Neuspjeh u praćenju naizgled lakih uputa koje knjiga daje osoba može interpretirati kao “dokaz” da je nekompetentna, bespomoćna te da je njezina situacija bezizlazna. Nasreću, ima puno odličnih znanstveno utemeljenih knjiga koje jednostavnim rječnikom objašnjavaju složene psihološke procese pomažući nam da sami sebe bolje razumijemo. Spomenula bih svakako kognitivno-bihevioralne priručnike za samopomoć kod problema poput anksioznih smetnji, depresije, kontrole ljutnje ili rada na samopoštovanju. Posebno bih istaknula ACT (acceptance & commitment therapy) priručnike, koji nam mogu pomoći da identificiramo i razjasnimo vlastite vrijednosti, koje nam onda u životu služe kao unutarnji oslonci, svjetionici koji nas vode kroz razna mračna razdoblja života, kojih će neminovno biti”, pojašnjava Jurković.
Manson priznaje kako neke prakse samopomoći, poput meditacije, pisanja dnevnika ili mindfulness vježbi mogu uzrokovati pozitivne promjene, no sumnjičaviji je prema afirmacijama, hipnoterapiji ili uspostavi kontakta s vlastitim unutarnjim djetetom, dok manifestacije, telekinezu, kristale ili zakon privlačnosti naziva glupostima, koje u najboljem slučaju djeluju kao placebo. Self–help treba koristiti u svrhu poboljšanja, a ne za korjenite promjene vlastite ličnosti; u tome ionako nećete uspjeti, kako zaključuje Manson.
U svojoj knjizi “Self-Help, Inc.: Makeover culture in American Life” Micki McGee tvrdi da, iako se ljudi okreću literaturi samopomoći u teškim trenucima, tražeći savjete kako poboljšati svoj život i suočiti se s neizvjesnošću, često sadržaj koji dobivaju zapravo potiče njihovu tjeskobu umjesto da je ublaži. Cijeli diskurs iz kojeg proizlazi koncept neumornog “rada na sebi” temelji se na poticanju osjećaja neadekvatnosti i nekompetentnosti kod konzumenata self–help sadržaja. Nametnuti pritisak kako bi se postigli standardi uspjeha koji se neprekidno oglašavaju na društvenim mrežama sve većem broju ljudi postaje neizdrživ. “Osjećaj osobne sigurnosti postaje anomalijom, dok tjeskoba postaje norma. Kako bi se riješili tjeskobe, ljude se savjetuje ne samo da rade duže i teže nego i da ulažu u sebe, korigiraju se i stalno usavršavaju. Ideja o self-made čovjeku tješi nas svojim obećanjem da je materijalni, društveni i osobni uspjeh dostupan svakome tko je voljan dovoljno dugo i naporno raditi na ostvarenju tog cilja”, piše McGee.
Self-help možda može pomoći kod blažih oblika smetnji, ili kao dodatak psihoterapiji, no u slučajevima ozbiljnih poremećaja djelotvoran je koliko i flaster na dubokoj porezotini koja očito zahtijeva šivanje. Ono s čime se slažu i najveći protivnici self-help praksa jest da one mogu u određenom broju slučajeva postići stvaran psihološki učinak, onaj koji je izdržao test vremena i znanstvene metode – placebo efekt. Iako je ponekad dovoljno vjerovati da nešto pomaže kako bi doista i pomoglo, kad je u pitanju naše zdravlje, životno zadovoljstvo i osjećaj svrhe, ne vrijedi se oslanjati na slučajne uzorke, a profesionalnu pomoć i podršku bliskih ljudi teško da može nadmašiti mantranje čudotvornih afirmacija ili oslanjanje na zakon privlačenja. Iako je sposobnost izlaženja na kraj sa životnim izazovima pretpostavka zdravog života odrasle osobe, potražiti pomoć u nošenju s problemima nije znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi samome. Sami smo došli na ovaj svijet i sami ćemo ga napustiti. Zašto se onda ne bismo, dok smo još ovdje, oslonili jedni na druge?
Fotografije: Guliver/Getty Images, Thinkstock
