Postoje trenuci u karijeri glazbenika koji su istovremeno nova stranica, novi album, nastavak razvoja, rada, ali i potpuna rekalibracija umjetničkog bića. Ne mogu reći da mi je točno ta iskristalizirana misao riječ po riječ prošla kroz glavu kad sam se našla u jednom jako cool prostoru u centru grada, a gdje sam, zajedno s nekolicinom kolega, slušala novi album “Dobra djeca”, ali da sam to osjećala – jesam.
Elemental, “Dobra djeca”
Sjediti u tom pomalo skrivenom prostoru, jednom od onih za koje niste znali da postoje dok vas u njih ne uvede prava frekvencija, i aktivno slušati novi materijal Elementala bilo je upravo takvo iskustvo. Kao netko tko uživa u ritualu prvog slušanja, ostala sam pomalo i zatečena; zvučna slika koja se otvarala preda mnom bila je (očekivano) miljama daleko od organskog, jazzy hip-hopa albuma “Male stvari”, pitke drskosti hita “Romantika”, ali isto tako (pomalo iznenađujuće) dovoljno daleko i od posljednjeg albuma “Ilica”, koji je već dobro zakoračio u synth zvuk. U nekim su me trenucima teksture neopisivo podsjetile na Stromaea, onaj specifičan spoj plesa i unutarnjeg mraka, a opet, Elemental je otišao na posve novo, zrelije i hrabrije mjesto.
“Pjesma “Alors On Danse”… to ti je Stromae”, potvrđuje mi Remi s osmijehom dok razgovaramo o mojem ugodnom iznenađenju. Zanimalo me jesu li te utjecaje konzumirali namjerno ili podsvjesno. Shot se nadovezuje objašnjavajući kako unatrag pet godina preferira europski zvuk, od Stromaea do Little Simz, bježeći od dosadnog, klasičnog trapa. No ovaj album nije bio samo pitanje ukusa nego i radikalnog raskidanja s tradicijom.
Elemental je desetljećima funkcionirao kao savršeno podmazan stroj: proba, groove, tekst, aranžman, studio. Ipak, ovog su puta, kako Shot kaže, “sve scancelali”. “Prethodnih pet, šest albuma bili smo pravovjerni: ideš u probu, napraviš groove, Remi smisli tekst jer, naravno, ja kasnim, i idemo u studio. Sada smo četiri, pet pjesama napravili na probi, došli u studio i sve to toliko radikalno promijenili da smo krenuli od potpune nule”, objašnjava Shot.
Studio se pretvorio u laboratorij u kojem nije bilo mjesta za “sigurne” zvukove pojačala ili fiksne aranžmane. Dok je ostatak benda u drugoj sobi pekao kokice u mikrovalnoj, koja je izvorno trebala služiti za kavu, Shot je satima, gotovo opsesivno, tragao za zvukovima syntha. “Prije je proces bio: moraš znati da je ovo plavo, a ono zeleno, i tek onda snimaš. Sada smo promijenili princip. Nema pojačala, nema bubnjeva. Sound se stalno mijenjao, toliko da bi Remi u nekom trenutku došla i shvatila da sluša “krivu”, staru verziju koju smo mi već maknuli”, smije se on.
Vizualna i zvučna raskoš albuma duboko je prožeta synth revivalom, inspiriranim estetikom serija kao što je “Stranger Things”, što je stvorilo hladnu, elektroničku teksturu. No u kontrastu s tim “hladnim” strojevima stoje tekstovi koji su topli, krvavi i duboko humani. Za Remi, ta melankolija nije tek usputno raspoloženje; ona je, kako kaže, njezin “kruh i putar”.
“Meni je melankolija jedna od najboljih emocija. Najboljih!”, entuzijastično objašnjava. “Melankolija je višedimenzionalna, a tuga je samo jedna, kao i nostalgija. Kod melankolije osjećam slojeve: čeznja, žudnja, neuzvraćenost… To je savršeno mjesto za artista.” Njezin osobni život i selidbe u Berlin i Beč diktirali su proces stvaranja na daljinu, dajući pjesmama dodatnu dimenziju čežnje.
Shot, s druge strane, synth ne vidi kao hladan instrument. “Synth je retro, on stoji iza prstiju našeg klavijaturista i sve je samo ne hladan”, primjećuje. Ta toplina najviše izbija u pjesmi “Bit ću dobro”, koja usprkos mračnim počecima nudi katarzu. “Ideš iz užasno mračnog mjesta, ali vidiš tu točku koja svijetli. I čim vidiš tu točku, to je pozitivno”, kaže Shot, dok Remi dodaje kako joj je jedan stih postao osobna mantra: “Srce kao najjača karta u adutu”, a ja bilježim da je “srce kao najjači cardio”.
Ovaj je album, prema Reminim riječima, “palimpsest” svega što su do sada radili, rezultat neprestanog prepisivanja i rewriteanja tekstova u potrazi za onom pravom esencijom koja se rađa na “mikroprobama”, onima koje čine samo gitara, klavijatura i vokal.
Na kraju našeg razgovora pitam ih što su zapravo naučili iz ovog procesa koji je trajao godinama i rušio sve pred sobom. “Naučili smo da se svaki rok može probiti!”, odgovara Shot u svom stilu, no Remi nudi dublji zaključak koji savršeno sažima duh Elementala u 2026. godini:
“Postoji ta rečenica: ‘Dignem glavu i mogu sve’. Jer mi fakat možemo sve. Nakon svih uspona, padova, postava i situacija u kojima se činilo da je bezizlazno… dignem glavu i mogu sve.”
Slušajući ih, u tom elegantnom i inspirativnom prostoru, jasno je da Elemental nije samo preživio svoju evoluciju od “Moj, njegov i njen svijet”, “Malih stvari”, preko “Tijela” i “Ilice”, do danas; oni su je prigrlili, dopustivši si da postanu bend koji se ne boji tišine, syntha ni vlastite melankolije.
Foto: Mare Milin
