U rubrici Scroll-break svaki tjedan izdvajamo pet stvari koje možete konzumirati umjesto beskonačnog bauljanja društvenim mrežama
Biramo eseje, kratke priče, video-eseje, podcaste, članke i slične formate u bespućima interneta koji će vam, za razliku od doomscrollanja, otvoriti neke nove teme, vrijedne promišljanja i dijeljenja s drugima.
View this post on Instagram
Pogledajte sadržaje koje smo vam preporučili prošli tjedan, a u nastavku otkrijte pet stvari koje možete čitati, gledati ili slušati odmah.
The Fear of Living a Mediocre Life
Malik Peace je YouTube esejist koji iznova otvara nove kutove obrade određenih tema. Kad govorimo o zadovoljstvu vlastitim životom, najčešće nailazimo na dvije krajnosti – jedna je ona koja nas motivira da budemo najbolja verzija sebe, da se držimo ambicije, započinjemo dan u 5 ujutro i iskoristimo svaki trenutak. Druga nam pak govori da je u redu, pa i poželjno, razmišljati manje, da je u redu biti zadovoljan onim sitnim trenucima svakog dana.
Peace otvara novu perspektivu u obradi pojma “koinophobia”, straha od mediokriteta. Ne radi se o službenom kliničkom pojmu, već o sve češćoj temi u popularnoj psihologiji. U provokativnom videu predstavlja nam društvene pritiske i biološke razloge zašto je ovaj strah sve intenzivniji, ali i zašto se ne bismo trebali prikloniti niti jednoj krajnosti. Objašnjava da u svijetu algoritama u kojem smo neprestano bombardirani pikselima i tuđim vizijama života imamo priliku da nas to motivira, ali nam istovremeno pokazuje kako će uvijek postojati netko stotinu puta bolji od nas u onome što radimo.
Upravo je ovaj potonji scenarij često razlog zašto nam se naši ciljevi, koliko god mali ili veliki bili, čine nedostižnima i zašto ćemo se radije suzdržati od pokušaja jer “ionako nikad nećemo postići tolike stvari”. Strah od mediokriteta drži nas u limbu, zbog čega Peace objašnjava da postoji velika razlika između želje da pronađemo značenje za sebe i toga da zbog komfora ostanemo u zoni nepokušavanja. Intrigantan video esej pogledajte ovdje.
Wiser Than Me, Julia Louis-Dreyfus
View this post on Instagram
Julia Louis-Dreyfus tijekom nekoliko se desetljeća karijere profilirala gotovo kao comfort lice televizije. Dobitnica Emmyja, Zlatnih globusa i SAG Awardsa, igrala je kaotičnu Elaine Benes u “Seinfeldu” devedesetih, a jednu od nama najdražih uloga odglumila je u izvrsnoj seriji “Veep” koja je trajala od 2012. do 2019. godine.
Nakon brojnih televizijskih i filmskih uloga, Louis-Dreyfus pokrenula je svoj podcast “Wiser Than Me”, koji se primarno vrti oko intervjua sa ženama starijima od nje. Podcast je zamislila kao alat kojim želi osvijestiti trend nestanka utjecajnih žena iz javnosti tijekom starenja u kulturi koja glorificira mladost. Epizode su zamišljene kao razgovori sa ženama koje dijele svoja, vrlo često nevjerojatna, životna iskustva i specifične poglede na život koji su se mijenjali tijekom godina.
Među gošćama su se našle ikone poput Fran Lebowitz, Jane Fonde, Carol Burnett, Sally Field pa i legendarne glumice Catherine O’Hare, koja je preminula prošlog vikenda. Upravo vam njezinu epizodu predlažemo kao uvodnu jer izvrsno prikazuje netipičan karakter, entuzijazam i znanje glumice koja je obilježila nekoliko generacija. Podcast slušajte ovdje.
On Walking, Ira Sukrungruang
Ako ste voljeli knjigu Harukija Murakamija What I Talk About When I Talk About Running, ovaj će vam se esej urezati u pamćenje. Ira Sukrungruang reflektira se na lekcije koje mu je donijelo intenzivno hodanje, sve kroz prizmu životnih promjena koje je prolazio.
Na samom se početku opisuje kao osoba koja je apsolutno sve obavljala automobilom – od spontanih odlazaka po kavu do shoppinga – zbog čega je bio potpuno ovisan o svom autu. Preseljenje u engleski gradić Exeter dovelo ga je u situaciju u kojoj umjesto automobila počinje – hodati. Prvo do škole i trgovina, a potom nas vodi i kroz svoje iskustvo bosih pješačkih ruta u Tajlandu.
Kroz priče o hodanju govori nam kako je ova naizgled jednostavna i svakodnevna fizička aktivnost promijenila njegov pogled na kretanje, tijelo i svijest, kao i odnos prema vlastitoj tjelesnosti. Fasciniran promjenama u svom tijelu, prenosi što se dogodi kad jednostavno usporimo, osjetimo disanje i korake. Inspirira na povratak vlastitoj tjelesnosti, povezivanju s tijelom i okolinom te na male introspektivne navike koje nas čine svjesnijima u svijetu koji je pretežito zasićen informacijama i šumom. Esej čitajte ovdje.
Sing Sing
“Sing Sing” je film Grega Kwedara koji je 2024., unatoč nominaciji za Oscara za Colmana Dominga, uglavnom prošao ispod radara. Radi se o fascinantnom filmskom uratku koji se temelji na stvarnom programu Rehabilitation Through the Arts, koji se održava u američkom zatvoru maksimalne sigurnosti Sing Sing.
Domingo igra zatvorenika Divinea G-ja koji 2005. godine, za vrijeme služenja kazne, počinje raditi u kazališnoj zatvorskoj grupi koja je dio programa namijenjenog osobnoj rehabilitaciji kroz umjetnost. Uz Dominga glume i drugi stvarni zatvorenici koji su postali alumniji ovog programa.
Pratimo zatvorenike u pripremi njihove kazališne predstave, koja ih vodi prema suočavanju s brojnim nesigurnostima i osobnim istinama. Istovremeno se pred nama odvija dirljiva priča o snazi umjetničkog izražavanja kao forme koja dopušta igru, nježnost prema sebi i otvaranje onda kad smo najranjiviji.
Is Inherited Wealth Bad?, Daniel Waldenström
Svakih se nekoliko tjedana potegne nova tema takozvanih nepo babies – osoba koje dolaze iz povlaštenih krugova s imućnom pozadinom. Do otpora javnosti najčešće dolazi kada te osobe ne priznaju vlastitu povoljnu poziciju koja im otvara brojna vrata.
U tom se smislu esej ekonomista Daniela Waldenströma nameće kao zanimljiva dodatna perspektiva. U njemu govori o naslijeđenom bogatstvu i zašto smatra da u samom nasljedstvu nikada nije bio problem. Navodi da rastuća vrijednost nasljedstva nije negativna pojava, već iz ekonomske perspektive simbol rastuće ekonomije u kojoj starije generacije akumuliraju novac kroz više poslovnih pothvata, dok istovremeno omogućuju novijim generacijama da unaprijede imovinsku poziciju kroz, primjerice, naslijeđenu kuću ili štednju.
Ipak, ističe da je pitanje nejednakosti i dalje problematično jer se politike ne fokusiraju na širenje mogućnosti stjecanja bogatstva širom društva – kroz poticanje obrazovanja i poduzetništva – već prvenstveno na oporezivanje nasljednika, koje samo po sebi možda nije pogrešno, ali dugoročno ne stvara nove prilike za ostale. S ovim ćete se esejem ili složiti ili ga potpuno demantirati, no u svakom je slučaju zanimljiv poziv na razmišljanje. Čitajte ga ovdje.
Foto: Pexels, Instagram
