Nakon godina u kojima smo kina posjećivali uglavnom iz nostalgičnog mazohizma ili zbog blockbustera koji imaju dubinu dječjeg bazena (ovo pišem još uvijek pod dojmom fenomena Barbiehammer!), horizont 2026. godine konačno ne izgleda samo kao svjetlo na kraju tunela, nego kao vatromet usred mračne dvorane

Novi filmovi u 2026.

Ako je 2019. bila posljednja godina u kojoj sam zadržavala dah ispred velikog platna, a prije nego što je svijet pritisnuo tipku za pauzu, godina 2026. sprema se biti onaj dugoiščekivan, trijumfalan press play. Pred nama je plejada autora koji snimaju samo filmove, zapravo kreiraju događaje jer odlazak u kino ponovno će postati ritual koji nadilazi puko grickanje kokica.

Krenimo od onoga što će vjerojatno redefinirati pojam filmskog spektakla. Christopher Nolan vraća se projektom “The Odyssey”, a ako nas je išta naučio, to je da kod njega putovanje nikad nije pravocrtno. Nolanov povratak u kina znači samo jedno: apsolutnu vizualnu dominaciju i narativni labirint iz kojeg nećemo htjeti izaći. Dok on istražuje prostranstva (vjerojatno i ona izvanzemaljska i ona unutar ljudske psihe), Denis Villeneuve ponovno nas vodi u pješčane dine Arrakisa. “Dune Part Three” završetak je trilogije, ali i krunidba novog kralja znanstvene fantastike. Villeneuve posjeduje tu rijetku sposobnost da brutalizam spoji s intimnom tugom, čineći pustinju najljepšim i najstrašnijim mjestom na kojem smo ikad bili.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Empire (@empiremagazine)

No 2026. neće biti samo godina pijeska i svemirskih brodova. Za one koji vole da im je filmsko iskustvo malo više natopljeno maglom i gotičkom tjeskobom, Robert Eggers donosi “Werewolf”. Poznavajući njegovu opsesiju povijesnom točnošću i folklorom, možemo očekivati vukodlaka koji nas neće plašiti jeftinim trikovima, nego iskonskim, životinjskim strahom koji miriše na vlažnu zemlju i krv. U sličnom, ali estetski potpuno drukčijem tonu, Emerald Fennell se dohvaća klasika. Njezin film “Wuthering Heights” zasigurno neće biti kamilica koju smo čitali u srednjoj školi. Očekujem drskost, stilizirano nasilje i vizualni identitet koji bi se mogao odmah preseliti na stranice modnih editorijala. Fennell ima taj dar da klasik provuče kroz filter suvremene dekadencije na način koji nas ostavlja bez teksta.

Kada smo kod redefiniranja svjetova, Greta Gerwig ulazi u ormar i vodi nas u Narniju. Bit će fascinantno vidjeti kako će autorica koja je Barbie pretvorila u egzistencijalnu ikonu interpretirati C. S. Lewisa. Njezin film “Narnia” vjerojatno će biti više raskošna meditacija o djetinjstvu i moći, umotana u njezinu karakterističnu toplinu. S druge strane spektakla, Steven Spielberg nam donosi “The Dish”. Iako su detalji obavijeni velom tajne, sâm spomen Spielberga i znanstvene fantastike budi onaj dječji osjećaj čuđenja koji nam toliko nedostaje. Uz njega, Aaron Sorkin u “The Social Reckoning” ponovno oštri svoje pero, spreman secirati modernu digitalnu tiraniju onako kako samo on zna; kroz dijaloge brže od interneta.

Za ljubitelje čistog adrenalina i onog osjećaja larger than life, braća Russo se vraćaju u Marvel ostvarenjem “Avengers: Doomsday”. No nemojte misliti da će 2026. biti samo godina franšiza. Autorska snaga koju posjeduje Alejandro Iñárritu, a izgleda da će biti posebno izražena u filmu “Judy”, obećava emocionalni nokaut, dok Maggie Gyllenhaal projektom “The Bridge” nastavlja graditi svoj put kao jedna od najzanimljivijih redateljica nove generacije. Čak i žanrovski filmovi dobivaju infuziju svježe krvi. Zach Creggar, čovjek koji nas je prestravio “Barbarianom”, preuzima “Resident Evil”. Da, “Resident Evil” bili su sve lošiji i lošiji filmovi, no s njim za kormilom očekujem da se više ne radi o adaptaciji video-igre, nego da ćemo u kinu gledati obećanje autorskog horora koji se ne boji biti čudan i neugodan. Za kraj tog nevjerojatnog niza, Antoine Fuqua donosi nam biografsku dramu “Michael”. Priča o kralju popa u rukama čovjeka koji zna kako snimiti ikonu mogla bi biti onaj film koji će ujediniti i kritiku i publiku.


Ono što 2026. čini tako posebnom jest taj osjećaj da kino ponovno postaje relevantno, hrabro i beskompromisno. Što je važno, posebno nakon što svjedočimo pokušajima kupnje velikih filmskih stufija i produkcijskih kuća od strane streaming servisa. Mislim da od 2019. nismo imali godinu koja se tako filmski besramno nudi kao praznik za oči i um. Svaki od ovih filmova razlog je za to da isključite streaming servise, odložite telefone i dopustite mraku kinodvorane da vas proguta (nadam se!).

Foto: The Odyssey

#novi filmovi