Da bismo živjeli, moramo raditi, a kako će nam posao uzeti velik dio života, pametno bi bilo raditi nešto što će donijeti zadovoljstvo i čime ćemo moći upravljati kako bismo malo i privatno uživali. Vjerujete li da možete stvoriti život kakav želite? Koliko se god činilo kompliciranim, napornim i suludim, možda je poduzetništvo alat koji bi mogao omogućiti da stvorite sebi nove prilike, da budete sam svoj gazda i živite na način kako želite.
Razgovarala sam s Dorom Toljan, vlasnicom Think Inka da nas podsjetim kako volja, malo mašte i hrabrosti, uz podršku i „poguranac“ bliskih ljudi mogu rezultirati uspjehom; da papir i olovka nisu toliko OUT koliko se čini, da je dobra organizacija pola posla, a pravi suradnici s naglaskom na direktora razvoja, ključ za poslovanje. A možete se jednostavno samo zabaviti s nama.
Vrijeme studiranja idealan je period u životu, a jedna od super stvari su studentski poslovi. Svatko može odabrati nešto što mu paše, a uz malo truda i solidnu zaradu, često upravo ti prvi poslovi odrede odnos prema novcu, radu, karijeri. Kako si ti počela?
Studirala sam ekonomiju i radila kao promotorica za tada jako popularni zagrebački klub. Bio je to posao iz snova, zarađivala sam i zabavljala se. Zapravo su to bili odnosi s javnošću, sudjelovanje u organizaciji događanja što je odredilo i daljnji put. Doduše, planirala sam otići u Ameriku raditi neko vrijeme, ali nisam dobila vizu i baš u to vrijeme sam se tu zaljubila i dobila priliku za posao na jednom modnom portalu.
Nije svako zlo za zlo. Krenula si kao PR asistent što je super posao, posebno kad si mlad, kreativan, pismen, snalažljiv, kad imaš organizacijske sposobnosti i dobro se nosiš sa stresom.
Bilo je primamljivo. Krenula sam kao asistent i veoma brzo se našla u situaciji da preuzmem svu odgovornost. Srećom, imala sam odlične suradnike i mentore. Pasala mi je dinamičnost tog posla, kad je napeto. Čak i stres može biti interesantan i dio zabave, ako radiš posao koji voliš s dobrim kolegama.
Sjećam se tih stresnih zabavnih poslova, padanja u nesvijest usred najveće frke. Brigu vrijeme okrene na smijeh.
O čemu pričamo? O mom višekratnom padanju u nesvijest?
Da, ali onom službenom, od premora, ne onom drugom od vrckavosti.
A da. Zna se nakupiti nekoliko dana zaredom da od posla ne stigneš ili zaboraviš jesti, ne spavaš jer je događaj večernjeg karaktera, a mediji moraju ujutro dobiti sve materijale koji se ne dogode magično, već ih netko mora tijekom noći pripremiti.
A mnogim mladim ljudima je taj posao primamljiv jer izvana djeluje glamurozno, uključuje putovanja i druženje s brojnim zanimljivim ljudima.
PR je uvijek atraktivan, a tome doprinose serije i filmovi koji prikazuju posao kao zabavu, ne otkrivajući naličje. U pozadini je ozbiljan, posvećeni rad i dosta odricanja.
Ostavila si PR. Kako ste se rastali? Jesi li ti potrošila taj posao ili je posao potrošio tebe?
Znam puno ljudi koji to rade dugo godina i žive taj posao. Ja sam u jednom trenutku shvatila da smo PR i ja imali rok trajanja koji je istekao. Željela sam ići dalje, raditi nešto drugo. Bio je to sjajan period, stekla sam veliko iskustvo i upoznala divne ljude.
Odlučila si napraviti potpuni zaokret, ne samo promijeniti poslodavca, već branšu. Kako si smislila čestitke? Sjajna, pomalo retro ideja, jesi ti retro cura?
Malo jesam. Prvo sam razmatrala neku mogućnost rada u banci, financije, ipak sam ekonomist. Nije me ta ideja oduševljavala, iako je bila razumna. Ivan (op.a. Dorin suprug) je imao svoj business i ja sam odlučila da ću probati nešto sama. U toj prijelaznoj fazi, kada sam odlučila da ću raditi nešto svoje, svaki sam dan imala neku drugu ideju čime ću se baviti. Čitala sam knjige o uspješnim ljudima i poslovima, te priče o uspjehu su mi bile motivirajuće.
Čestitke su se desile spontano. Ušla sam u period u životu kada su se intenzivirali odlasci na svadbe, krštenja i sl., a za svaku takvu prigodu treba ti čestitka. Uvijek tražiš neku koja ti bila super, a na kraju kupiš ono što se nudi, bilo što. Tu sam vidjela rupu na tržištu. Svi su imali iste, dosadne čestitke, teško je bilo pronaći nešto modernije, veselije. Jedan dan sam došla doma i rekla Ivanu da ću raditi čestitke. Njemu je to bilo: „Bože, još jedna fenomenalna ideja“.
Danas može reći: “Dora ima super ideje!“. A mogla si biti pjevačica…
Zezaj! To je bio mali hobi, nisam bila nikada toliko nerealna, ali imala sam bend! Ali kod čestitki me zapravo on pogurao, natjerao me da zagrizem. Valjda mu je više bila puna kapa mojih ideja. Istraživala sam po dućanima, knjižarama i papirnicama i već dobila ideje kako bi čestitke trebale izgledati, ali nisam ni ilustrator, ni dizajner pa mi je trebala pomoć. Javila sam se bivšem kolegi dizajneru sa svim svojim idejama, željama, prijedlozima i on mi ih je sve pomogao oblikovati. Napravili smo uzorke i počela sam ih nuditi. Jedan tada novi trgovački lanac na tržištu, nije imao čestitke u svojoj ponudi pa su odmah odlučili da im to treba i rekli su „može, idete u sve dućane!“. Bilo ih je oko 70.
Ta da da da! Prilika je rođena, ideja se pretvorila u business.
Sad to zaista radimo, nema nazad. Sve nam je bilo novo: koja tiskara, trebam stalke – tko radi stalke; trebam kuverte, puno kuverti, male folije za pakiranje, kreće matematika…
Studij ekonomije je došao na svoje.
Mjesecima smo radili na tome. Smišljali vizuale, otvarali firmu, dogovarali suradnju s partnerima. Sam ulazak u dućane je bio pomalo filmski, a od velike mi je pomoći bila cijela obitelj. Čestitku treba staviti u kuvertu, pa to u zaštitnu foliju, onda sve zapakirati za transport. Logistika je bila suluda, a mi nismo imali ljude nego smo sami prenosili te silne kutije iz mog rentanog stana, vozila sam teretni kombi… s nama su sve to radili i moji mama, tata, tete, pa čak i baka.
Sva sreća da imaš veliku familiju.
Jer u suprotnom bi svi vi prijatelji to morali radili! Danas je to anegdota, razgovaramo o tome smijući se, ali tada nije bilo zabavno. U mjesec dana sam spavala svega nekoliko sati, živjela sam između tih silnih kutija i stalno slagala, preslagivala. Bila sam puna porezotina od papira po rukama, nogama. Pauze su služile za ugovore, uvjete, papire, račune…
Uspjeli sve pripremiti i dostaviti u roku?
Jesmo.
Koliko je pomoglo iskustvo i poznanstva iz PR –a?
Kad smo izašli na tržište, povukla sam svoje PR poteze. Napravili smo atraktivnu kampanju i nismo morali angažirati nekog, ja sam sve odradila. Upoznala sam sjajnog fotografa, Danijela Berkovića koji je napravio odlične studijske fotografije, javila sam se medijima s kojima sam dugo komunicirala i stekla puno dragih poznanstava. Medijima se priča svidjela, bilo nas je posvuda. Osjećaj da sam pogodila nišu pokazao se ispravnim.
Čestitke su krenule i otvorile put drugim proizvodima kao što su vrećice i poklon kutije.
Sve se poklopilo. Čestitke su super krenule pa su nam partneri predložili da ponudu upotpunimo s vrećicama. Naravno da smo prihvatili prijedlog.
Koliko vas je zapravo u tvojoj maloj firmi? Meni se čini da za dosta toga treba odati priznanje nekim ključnim ljudima, odnosno Ivanu. On je taj koji je odigrao najbolju sporednu ulogu u tvom poslovnom uspjehu i romantičnom dijelu života? Koja je njegova funkcija u firmi?
Jako smo mala firma, zaposlenih je nas dvoje. Zaduženi smo svi za sve, a službeno na vizitkama sam ja vlasnik i direktor, njemu smo se odlučili dodijeliti titulu direktora razvoja.
Direktor razvoja je u kompliciranoj situaciji. Hoće li se i kako firma razvijati ovisi o njemu, pri tom naporno odrađuje sve vrste poslova, a doma još mora pomicati granice romantike. Dosta iskorištavaš radnu snagu.
Nije mu lako, desio mu se preokret. Izašao je iz ugostiteljstva i pridružio se meni, bio je to prirodan put. Imamo mi pomoć od puno vanjskih suradnika s kojima stalno surađujemo. Iako, sad smo već u fazi kada bi bilo pametno zaposliti još nekoga, ali je to teško jer nam treba Supermen – netko tko će nositi kutije, voziti kombi, razumjeti računovodstvo, kužiti digitalni marketing. Naravno, takva osoba ne postoji.
Je li teže ili lakše u životu kada s partnerom živiš i radiš?
Govorili su nam da ćemo previše biti zajedno, da ćemo se svađati, ići si na živce, ali nama sve ovo stvarno super funkcionira. Puno smo vremena skupa, ali meni je to super.
Ako direktor razvoja poželi povišicu, može te privoljeti na puno kreativnih načina i izvan radnog vremena?
I dosta on to dobro koristi, iznuđuje povlastice.
Zahvaljujući tomu, broj članova kućanstva vam se povećao s dva na četiri. Odjednom. Strateški tvoj direktor promišlja razvoj, stvorio je dodatna dva para ruku za posao. Ne trebaju vam didaktičke igračke, samo im date da se zabavljaju sa čestitkama i kuvertama da mali prstići od malena uče te fine motoričke radnje koje će biti od koristi.
Oni se baš vole igrati s papirima. Mali spretni prstići uče da jednog dana sve preuzmu, a da mi možemo odmarati. Trenutno nam život izgleda ludo, iako smo se jako dobro organizirali i srećom imamo svu potrebnu logistiku. Imamo i super klijente koji nas zaista razumiju. Mahom su tu žene koje su i same majke pa shvaćaju i omogućuju određenu fleksibilnost u poslu. Dosta toga odrađujemo telefonski i online, često nam prilagode važne termine. Žena ženi nije uvijek vuk.
Čini li ti se da se zapravo sve može i stigne? Je li gdjekad panika samo u našoj glavi, a zapravo trebamo naučiti postavljati prioritete i upravljati vremenom?
To dolazi s iskustvom. Razumijem perfekcionizam, ali često pridajemo pažnju ne tako bitnim detaljima koje primjećuješ samo ti i nitko drugi.
I svojim ponašanjem širimo stres dalje na suradnike…
Upravo. Naučila sam da stvari mogu biti super, a da pri tom ne moraju biti savršene jer ni kriteriji za savršenstvo nisu svima jednaki. Klinci su nas svojim dolaskom resetirali, potpuno su presložili prioritete.
Nije baš sve toliko jako hitno ili bitno koliko mi gubimo živce. Kad se osvrnem kako sam u visoko trudnoći, s trbuhom do zuba noseći dvojke, išla na sastanke, potpisivala ugovore, selila ured, umjesto da sam ležala i čitala knjige. Ionako nisam mogla nositi stvari, mogla sam se više štedjeti. Puno toga sami sebi namećemo. Kad su se rodili, odmah su se pobrinuli da sve ostalo stavim malo sa strane i opet je sve funkcioniralo.
Gdje je u svemu tome Dora? Fali li ti rock and roll prethodnog života ili uspijevaš uloviti malo vremena za sebe?
Vjerujem u to da kada je mama dobro i zadovoljna, svi su dobro i zadovoljni. Ulovim vrijeme. Počela sam trenirati, uspjeli smo pobjeći na koncert u Rim, sad u Pulu. Kratko, ali slatko i neophodno. Naravno, zahvaljujući bakama i cijelom sustavu podrške koji imamo. Rock and roll nije gotov, samo sam se zadnje vrijeme više bavila rockom, manje rollom.
Dakle, idući koncert Pipsa je naš?
Apsolutno! Mislim, uvijek netko može zakuriti s temperaturom, ali još zasad njih dvoje dobro surađuju i prate moje potrebe. Istina je da sam potrebe dosta smanjila, ali zato kad negdje odem, iskoristim to do maksimuma.
Planirate li direktor razvoja i ti nešto novo, u kom smjeru ide razvoj?
Upravo smo u fazi u kojoj radimo veliki iskorak u poslovanju. S našim proizvodima ulazimo u još dva velika trgovačka lanca, to je otprilike 250 novih dućana. Bit ćemo prisutni posvuda, nema gdje nas neće biti.
Prelazite iz male firme u jedno ozbiljno poduzeće.
Lijepo se to sve razvija, imamo puno novih ideja, planova… Dan ima 24 sata, tu je i dvoje djece. Dobro nam ide, imamo lijepu priču koja ipak nije toliko retro koliko se čini, ili smo svi pomalo retro jer volimo čestitke.
Foto: Zvonimir Ferina
