Vjerovati u sebe i svoje sposobnosti te znati tko ste i koliko vrijedite neovisno o bilo kakvim izvanjskim utjecajima. Tako bismo mi definirali samopouzdanje. Međutim, iako znamo što samopouzdanje jest, za većinu nas postizanje istog nedokučiv je misterij

Mislimo da je to nešto što smo dosad trebali izgraditi. U vrtiću, tinejdžerskim godinama, na fakultetu… Da su nas roditelji više hvalili, da smo pobjeđivali na sportskim ili školskim natjecanjima, da smo imali širi krug prijatelja, da smo malo ljepši, da smo pametniji… Sigurno bismo ga imali! Zato u većini situacija, kad bismo se trebali zauzeti za sebe, krenuti za snovima, ne preispitivati se nakon prekida i slično, odustanemo i pomislimo: “Eh, da imam samo malo više samopouzdanja”. Kao da je nedostatak istog neko patološko nepromjenjivo stanje. Ali istina je ipak bliža izjavi Bernice Kimacia, partnerice u PwC-u: “Ne bih se nazvala osobom punom samopouzdanja, ali bez obzira na to, naučila sam se izboriti za sebe!”.

Samopuzdanje i neuroplastičnost mozga 

Ova riječ označava jednu fantastičnu cjeloživotnu karakteristiku našeg mozga – a to je da se mijenja, reorganizira i prilagođava u skladu s našim iskustvima. Možete ga naučiti da reagira u identičnim budućim situacijama drukčije. To obilježje, izraženije kod djece, u manjoj mjeri prisutno je kod odraslih iz razloga što ga ne izazivamo dovoljno svojom svakodnevicom. Navedena značajka temelj je knjige “The Confidence Code: The Science and Art of Self-Assurance – What Women Should Know” autorica Claire Shipman i Katty Kay. Obje novinarke, s dugogodišnjim iskustvom rada za CNN, ABC i BBC, gdje su držale pozicije glavnih izvjestiteljica za politička i ekonomska zbivanja, same su doživjele situacije u kojima su uočile vlastiti manjak samopouzdanja. Tako je Katty podijelila anegdotu s konferencije za tisak u Bijeloj kući prilikom koje se raspravljalo o stanju na Bliskom istoku. U društvu mnogih muških novinara i jedne novinarke dobila je šansu pitati stručnjake na tom polju (premijere, predsjednike, političare, profesore, veleposlanike…) bilo koje pitanje koje bi javnosti razjasnilo trenutačno stanje.

“Sjedila sam tamo i osjećala sam se kao prevarantica! Kakvo pitanje da postavim toliko pametnim ljudima? Svako pitanje koje postavim bit će im smiješno… Međutim, kad sam prestala razmišljati o tome koje pitanje postaviti da ne ispadnem neupućena, počela sam primjećivati stanje u prostoriji. Novinari su neprestano dizali ruke, a kolegica i ja bile smo jedine koje nisu aktivno sudjelovale. Osim toga, postavljali su pitanja koja su i meni padala na pamet! Doslovno sam se morala prisiliti podići ruku. Trenutak kad sam prvi put podignula ruku bio mi je gotovo mučan, ali drugi, pa treći put – začudo, nije se otvorila zemlja ispod mene, niti nebo iznad mene. Samo sam si rekla: ‘Katty, pa već si to radila.'”

Ovo je jedan od primjera “umjetnog” načina stvaranja samopouzdanja. U knjizi se mogu pronaći mnoge smjernice i savjeti stručnjaka s raznih polja o toj temi, a Katty i Claire izdvajaju ove kao “velikih pet”!

Riskirajte nešto svaki dan

Ako ne griješite, ne možete evoluirati. To je prvo pravilo. I zato morate svaki dan uzeti minimalno jednu stvar koju smatrate rizičnom i napraviti je. Bilo da je to pitati za povišicu, dići ruku na sastanku, podijeliti s kolegama ideju, zauzeti se za sebe ili izaći iz kuće nenašminkani, u onoj suknji u kojoj se osjećate dobro, a niste sigurni što će drugi reći – za svakoga je to nešto drukčije. Međutim, kada to jednom napravite, pa onda još jednom, vaš mozak će te radnje sve više početi shvaćati kao vaše uobičajene svakodnevne postupke. Polako će nestajati drhtanje glasa, crvenilo, grčenje u želucu…

Promijenite percepciju

Specifično je za žene da u situacijama kad nešto “krene po zlu” počnu preispitivati sebe i svoje postupke. Primjerice, poslali ste kolegi e-mail i on na njega ne odgovara već dva sata. Većina će početi razmišljati u smjeru: “Vjerojatno se ljuti na mene jer mu nisam pomogla oko onog projekta”, “Što sam mu napravila da se ovako ponaša?”, “Zašto me kolege ne vole?” i na to ćemo potrošiti puno energije i živaca. Ono što preporučuju Katty i Claire jest da se zaustavite i navedete pet primjera razloga zašto nije odgovorio na e-mail koji nemaju veze s vama. Možda je na ručku, na sastanku, u gužvi, možda ne odgovara u ove sate na e-mailove, na putu je i slično. Prvi način razmišljanja veliki je ubojica samopouzdanja! Jedan od jednostavnijih bihevioralnih trikova koji mijenjaju način razmišljanja u budućnosti.

Osvijestite autentične vrline

Većina nas ima stereotipno viđenje samopouzdanja. To su one glasne, dominantne osobe koje uvijek govore prve, koje su napadne, provokativne… Međutim, to uopće ne mora biti tako. Postoje razne vrste samopouzdanja. Na primjer, takozvano “tiho” samopouzdanje, koje se naizgled čini kao oksimoron. To su osobe koje više slušaju, koje upijaju, analiziraju, ali se svejedno znaju postaviti za sebe kada to situacija zahtijeva i znaju koliko vrijede. Žene kojima nije potreban make-up ili uska haljina da bi se osjećale dobro. Pronađite ono što je autentično vama da biste se dobro osjećali. Nemojte kopirati nekoga koga smatrate samouvjerenim.

monika-kozub-badass

Širite dalje: podignite drugima samopuzdanje

Iako smo jako dobre motivatorice jer nam nije problem komplimentirati drugoj osobi, Katty i Claire kažu da to nije dovoljno. Reći ćemo nekome da je pametan, dobar, prekrasan, sposoban itd., ali rijetko ćemo reći nekome da se odvaži i riskira zato što ćemo se osjećati odgovornima ako osobe budu povrijeđene. Za razliku od nas, muškarci se većinom često međusobno izazivaju kako bi se uhvatili ukoštac s problemom. Mi ćemo češće tješiti slušanjem i komplimentima nego reći: “Prestani sjediti i plakati, napravi nešto po tom pitanju!”, što je dugoročno puno produktivnije. A kad nekome pomognemo, imamo tendenciju da se i mi zbog toga bolje osjećamo te nam samopouzdanje raste.

Napravite ono što vas plaši

Autorice ruše i onaj popularni mit – samo se treba praviti da imate samopouzdanja i ono će jednom doći. Iako to kod muškaraca funkcionira u većini slučajeva jer su odmalena naučeni preuzimati razne uloge (“Dječaci ne plaču…”, “… ne pričaju o emocijama”, “… opasni su i snažni”…), mi se već u startu često osjećamo kao “prevarantice” kad se nađemo u nekom uspješnijem krugu ljudi. Stoga nam dodatna gluma može samo još pogoršati taj osjećaj. Zato je bolje osvijestiti što vas plaši i napraviti nešto po tom pitanju. I kada to napravite, to će onda tek poslati signal mozgu da uistinu imate samopouzdanja.