Edo Plovanić, glavni urednik najčitanijeg domaćeg portala posvećenog glazbi, muzika.hr, sjeo je  s Aleksandrom Ljiljakom i porazgovarao s njime o jednom od najomiljenijih domaćih bendova te proljetnom koncertu koji je zamišljen kao proslava njegova 50. rođendana, 25. obljetnice osnutka benda Yammat i 20 godina od pokretanja Headoneasta. Prenosimo intervju!

Bend koji je pokrenuo cijeli novi val bendova, zazivani Yammat, osnovan je prije 25 godina i imao je velik početni uspjeh, no nažalost, bend nije dugo trajao. Od raspada do danas je uglavnom provlačen po medijima vezan s istoimenim radijom i problematikom oko imena. No pjesme “Putujem” i “Tvoje lice se promijenilo” s albuma “Plan B” danas možemo smatrati klasicima 21. stoljeća. Osnivač benda koji, iako se najmanje gurao, a tekstopisac i autor prva tri hita benda, Aleksandar Ljiljak, složio je koncept koji uključuje Yammat, ali i cijelu njegovu autorsku karijeru nakon.

Fotografija Lucija Očko, muzika.hr

Gdje je, šta nam danas radi jedan od tvoraca Yammata?

Nije tajna da sam se posljednjih godina trudio biti miran obiteljski čovjek i da mi je to uspijevalo, a u slobodno vrijeme pisao sam i objavljivao pjesme koje su onda kompilirane na album(e). Bilo je i nešto koncerata, ali s obzirom na zahtjevnost i osjetljivost materijala i nepredvidivost vremena u kojem živimo, tom segmentu muzike ću se ozbiljno posvetiti u ovoj i godinama koje dolaze. To je najkraći i najjednostavniji odgovor na tvoje pitanje.

Da se vratimo malo, koliko je, zapravo, trajao Yammat, znamo da je bio bolan raskid, i znamo za probleme oko imena benda. Već dvadesetak je godina prošlo od početka Yammata, pa razilaženje… kakva je danas situacija s bendom?

Bend je osnovan u jesen ‘98. što znači da je ove godine svojevrsna 25. obljetnica osnutka, a u toj originalnoj formaciji koju smo činili Ivana Babić, Zoran Kostelac i ja i kojoj se godinu dana kasnije, kao izvršni producent, priključio i Alen Balen, održali smo se do proljeća 2003.

Razlaz je bio dugotrajan, mučan, težak i bolan za sve, ali život se svakom od nas nastavio i nakon prekida, kao što to inače bude.

Baš sam neki dan dugo razgovarao s Ivanom i prisjećali smo se, s ove vremenske distance, svega onog što smo skupa proživljavali početkom milenija. Sjajna je stvar da smo nas dvoje danas u korektnim odnosima i da komuniciramo kao prijatelji, ali je šteta da ona više nije u poslu i što je muzika kod nje stvar prošlosti, pa je zahvalila na pozivu da se pojavimo skupa na obljetničkom nastupu.

U vezi imena Yammat i svega što se oko njega događalo, danas mogu reći kako sam i sam dosta pridonio tome da su stvari otišle u smjeru kojem nisu trebale i sve je završilo u nekoj vrsti afere koja se vukla godinama. To je jedna od stvari kojoj bih danas drukčije pristupio. Mea culpa.

Fotografija Lucija Očko, muzika.hr

Kako je Yammat postao neaktivan, ti si nastavio sa suprugom Rebekom i to kao duo Headoneast. Gdje je danas Headoneast, a gdje Rebeka?

Prije faze s Rebekom, nekoliko godina sam blisko surađivao sa Samirom Kadribašićem (nekad basist Jinxa) s kojim sam i slagao prvi album Headoneasta. Rebeka je dosta zaslužna što sam se nakon par godina pauze aktivirao i počeo objavljivati pjesme i bila je podrška pri povratku Headoneasta 2013. Ta faza benda je iza nas. Logično i prirodno je da se moja supruga poželjela autorski izraziti i okušati se u solo vodama. To ne znači da ona više nije dio Headoneasta, niti da nam je brak kolabirao, nego je naprosto krenula u realizaciju svojih ideja i zamisli u nekoliko područja i u tome ima moju podršku i razumijevanje. Headoneast je danas moj prateći sastav.

U međuvremenu, skladao si i za filmove i serije, koji su redatelji s kojima si surađivao, na kojim projektima si radio? Imaš nešto šta te posebno ispunilo u tome?

Najviše sam radio TV serije na kojima su svoj zanat pekli, a u uz to i solidno zaradili, mnogi redatelji i glumci i zaista nemamo vremena nabrajati sve jer ću sigurno nekoga izostaviti, a to nije fer. Od 2005. do 2013. bio sam full time u tome i to je jedan od razloga zašto nisam objavljivao pjesme.

Mene je rad na pozadinskoj muzici jednako veselio i uzbuđivao, kao i rad na pjesmama ili bilo koji drugi rad u kojem uspijevaš dotaknuti neki čarobni gumb u sebi i pomoću kojeg si onda kao antena spojena na univerzum, pa tu nepresušnu energiju samo preneseš u note i isporučiš drugima. Od toga nema boljeg i jačeg osjećaja. Nadam se da razumiješ (smijeh).

Radio sam i jinglove za TV, dosta dokumentaraca, nešto muzike za studente režije, a trenutno čekam da krene snimanje biopica o jednom od heroja mog djetinjstva i za koji bih trebao raditi muziku. Toliko ti zasad smijem reći.

Na proljeće se sprema veliki povratnički koncert, gotovo da ga možemo nazvati reunion Yammata, no tu se radi o još većoj priči, o cijelom tvom autorskom opusu. Koliko nam zasad možeš reći o koncertu?

Kako na koncertu neće biti Ivane, a Kosta i Balen nisu više među nama od 2019. (umrli su u razmaku manjem od mjesec dana) onda ipak ne možemo govoriti o reunionu Yammata jer sam jedini aktivan od nas četvero koji smo pokrenuli cijelu priču. Sigurno se neću ovaj put ustručavati izvoditi i pjesme s Yammatovog “Plana B”, neke pjesme Natali Dizdar, probati izvesti i pokoji instrumental iz perioda dok sam bio potpuno zaokupljen pozadinskom glazbom. Naći će se i neki cover drugih autora i svakako pjesme koje sam dosad objavljivao pod imenom Headoneast.

Koncert je zamišljen kao neka vrsta proslave mog 50. rođendana, 25. obljetnice osnutka benda Yammat i 20 godina od pokretanja Headoneasta.

Želja mi je da na koncerte koji će se događati nakon slavljeničkog nastupa dođe puno Yammatovih fanova, za koje sam siguran da su brojni i zbog protoka vremena sad u širokom rasponu godina, te da ću im uspjeti priuštiiti nezaboravno iskustvo i dobar provod uz pjesme koje nas povezuju.

Kad je bio zadnji koncert Yammata, kad je bio zadnji tvoj?

Ako ne računamo nastup na Zagrebačkom festivalu, na kojem sam nastupio u svibnju 2021., zadnji koncert Headoneasta bio je na Zagreb beer festivalu 2019. Što se Yammata tiče, teško mi je reći kad je službeno bio zadnji koncert jer se bend i nakon mene dekonstruirao i nestajao mjesecima.

Fotografija Lucija Očko, muzika.hr

Sada djeluješ pod vlastitim imenom, objavio si singl “Grade moj”, a uskoro ide i novi singl “Tama”, o čemu on priča?

“Grade moj” je govorio o potresu i onom što se događalo neposredno nakon njega, a “Tama” je pjesma koja otvoreno govori o osjećaju otuđenost, izoliranost, odbačenost, te stanjima kao što su apatija, melankolija, anksioznost, depresija i suicidalnost.

Mentalno zdravlje je velika tema, naročito se kroz vrijeme pandemije proširila. Kako se sam boriš s tim?

Čini mi se da su mentalne bolesti, iako se dosta govori o njima, i dalje tabu tema sklonjena na stranu ili brzinski gurnuta pod tepih i bojim se da već imamo neku vrstu epidemije mentalnih poremećaja koju na svojim leđima nose marginalizirani protagonisti tih duševnih patnji. Kroz “Tamu” sam pokušao nešto reći o tim temama, jer mislim da je dobrodošla svaka pažnja i solidarnost upućena na adresu tih ljudi.

Ostatak intervjua pročitajte ovdje.