Znači li vam nešto borba žena u Iranu za slobodu izbora glede pokrivanja, borba za mogućnost života kakvog pamte njihove majke iz vremena do 1979. kada nisu vrijedila isključiva pravila za žene i djevojke, borba za goli život koji im moralna policija može oduzeti zbog jednog nestašnog pramena koji je odlučio proviriti ispod vela? Protestiraju Iranke na istoku paleći hidžabe i šišajući svoje sjajne tamne kose, zazivaju oslobođenje od nametnutih okova, dok njihove raseljene sestre na zapadu također vode bitke za slobodu izbora, ali zato da bi pravo pokrivanja u duhu vjere zadržale
Religije poput islama, kršćanstva, judaizma vođene su plemenitim idejama. U svojim svetim knjigama opisuju vrijednosti i pravila za život toliko univerzalna da mnoga vrijede i dan danas jednako kao i u doba u kojima su nastajale. Ipak, u praksi puno toga zapinje, koliko god vjera bila jaka i koliko god se duša ima potrebu ufati. Civilizacija 21. stoljeća zauzima se za prihvaćanje različitosti, slobodu mišljenja, toleranciju prema svim tradicijama, ali ti ideali ipak osvjetljuju put suživota samo onda dok drugačiji običaji ne dosele u susjedstvo. Jesmo li mi ljudi današnjice, vjerni ili nevjerni, uistinu lučonoše na putu sloboda kad smo u stanju podržavati Iranke, a zamjerati Europljankama marame koje nisu samo fashion statemnent na glavi žene?
Broj muslimana u zapadnim zemljama značajno raste posljednjih par desetljeća što islam čini vidljivijim u zemljama s pretežno kršćanskim stanovništvom. U želji za boljim životom na zapadu s jedne i očuvanju pripadnosti običajima koje baštine s druge strane, različiti stilovi života rađaju nesuglasice i kontroverze. Filozofski i seksualno relativno slobodni zapadnjaci nisu ljubitelji nikaba (crna tkanina kojom se prekriva glava i lice, no vide se oči), burke (tkanine koja prekriva cijelo tijelo) ni hidžaba (marame kojima žene pokrivaju glavu, kosu, vrat i uši), slično kao što Iranci nisu ljubitelji prava žena da iste ne nose. Ali nešto je svima zajedničko, a to je represija prema drugačijima.
Represija prema neposlušnim ženama u Iranu koje odbijaju ili nemarno pristupaju pokoravanju pravilima, može za ishod imati gubitak života, batine, ukore ili novčane kazne. U nekim zemljama zapada ta je represija usmjerena prema onima koje se u svakodnevnom životu žele iskazivati pripadnost svojim vjerskim pravilima. Europejci u pokrivanju vide namjerno odbacivanje kulture i otpor zapadnim utjecajima u koje se doseljenici imaju integrirati. U znak obrane zapadnog načina života koji se sve više šareni bojama ateizma i agnosticizma, u redu je istaknuti križ ili krunicu, ali ne i dozvoliti nošenje hidžaba primjerice nastavnici u školi. Današnja je Europa u nekim slučajevima predvodnički liberalna i tolerantna, u nekim prilično zatvorena i stroga, a čini se posvuda slično ksenofobična i sukobljena. A upravo zbog inkluzivne ideje ujedinjene Europe u kojoj smo odabrali živjeti, više nego ikada vrijedi se boriti za slobodu kao temeljno pravo ljudskih bića.
Razgovarala sam s Amelom, dragom kolegicom iz Sarajeva, koja se prije četiri godine, u svojoj 26-oj, odlučila pokriti hidžabom. Magistra poslovnog komuniciranja, marketinška menadžerica i novinarka, vjernica je koja je prihvatila Kur’anski ajet govori mi: „hidžab obuhvaća mnogo više od odjeće. Kada gledamo kroz islam, žene nose hidžab prvenstveno iz želje da se pokoravaju Allahu. Ono što su medij i digitalne tehnologije donijeli posljednjih 20-30 godina jeste da se hidžab pojavio kao znak islamske svijesti. Žene nošenjem hidžaba žele pokazati svoju vjeru i pripadnost islamu, posebno u zemljama u kojima je praksa islama obeshrabrena ili čak zabranjena. S obzirom da se svi borimo i propagiramo demokraciju i slobode kako govora, tako i življenja, ne vidim razloga zašto bi neka zemlja branila hidžab ili šešire, kape, marame, neke frizure… Diplomirala sam komunikologiju i dugo se bavim i radim u medijima, moram kazati da doista hidžab nije nikakva prepreka u poslu i životu. Nametnuti su nam nerealni stereotipi o tome šta je žena, marketing nas koristi u svoje svrhe s ciljem prodaje proizvoda prikazujući žensko tijelo i nas same kao predmete. Postali smo podložni praćenju trendova, nametanju stavova, proizvoda i svačega nerealnog, posebno kroz digitalne medije. Hidžab i žene s hidžabom imaju svoju slobodu, a ona je u tome da se nemamo potrebu prilagođavati nerealnim stereotipima koje nam svi diktiraju. Žene s hidžabom imaju svoju privatnost koju nam hidžab daje, a ona ukazuje na veliku vrijednost žene.“
Pitam se, kako ostati otvoren multikulturalnosti i osviješćeno tolerantan, kada nas i same pokrivaju predrasude i strahovi? Zastupamo sekularne stavove, a nismo spremni svoj križ ostaviti u srcu, na zidu dnevnog boravka i u svakodnevnim djelima milosrđa, već ga institucionalizirano guramo u javne prostore kojima se tako lako krećemo razgolićenih ega?
Kako to da naši moderni i miroljubivi sugrađani, sunarodnjaci i suvremenici iniciraju napetosti i netrpeljivosti prema drugačijima? Borba za razumijevanje i slobodu svima bi ipak nešto trebala značiti, posebno vjernicima u bilo kojoj vjeroispovijesti. Predrasude moramo razbijati jer su opasne, proizlaze iz nezdravih osobina ličnosti kao što su rigidno pridržavanje konvencionalnih vrednota, podređivanje idealiziranom autoritetu, spremnost na okrivljavanje i kažnjavanje ljudi koji se suprotstavljaju konvencionalnim normama ponašanja, otpor prema subjektivnosti, osjetljivosti i mašti, praznovjerje, osjećaj strahovanja prema moći, destruktivnost i cinizam te opterećenost seksualnošću. Boreći se za otvoreno društvo, borimo se za sebe.
Završavam s Amelom i njenom porukom: „Nosim hidžab, imam prijateljice koje nose nikab i one koje ne nose ni hidžab ali prakticiraju obavljanje namaza što samo izraz posvećenosti vjeri. Nikab kao sastavni dio islama, sasvim je legitiman način pokrivanja i ima mnogo obrazovanih intelektualki, uspješnih poslovnih žena koje ga nose. Trebali bi kroz te žene gledati na ovu tradiciju. Uzmemo li ove primjere u obzir, vidjeti ćemo da je nikab ili hidžab za sve one koje pomisle bilo šta negativno, samo jedna predrasuda i ništa više. Preporučila bi vam knjigu Hanke Vlahovljak “Imancipacija” u kojoj su navedeni primjeri koji zanimaju ljude, a tiču se toga kako ustvari žive žene s hidžabom i nikabom Doista, žena koja nosi hidžab vidljiv je znak islama, ovo kažem jer to kod muškaraca i ne mora biti vidljivo.“
