Prva sezona serije “Dulum zemlje” otkrila nam je obitelj Winkler i Gorana Vrabeca, a sada ćemo imati priliku otkriti kako je Sandra Babac promijenila karijeru i s obitelji pokrenula odličnu Šinjorinu Smokvu

Iznimno kreativna i inspirativna hrvatska dokumentarna serija scenarista i redatelja Filipa Filkovića Philtza, koscenarista i snimatelja Tomislava Krnića, prenosi nam zanimljive priče ljudi koji stoje iza vrhunskih hrvatskih proizvoda. Nakon Aleša Winklera i njegovih fantastičnih sireva te Gorana Vrabeca i poznatih nam ljutih umaka, ove nedjelje, 4. lipnja, na Prvom programu Hrvatske televizije saznat ćete kako je Sandru Babac odveo put prema Šinjorini Smokvi, a kasnije i Dunji, Maruški, Šljivi i Mandarini, s kojima se iz Poljica kod Zadra prometnula i izvan Hrvatske. Mi smo Sandru pitali koji je trenutak bio preokret koji ju je naveo da iz novinarske profesije zarotira svoje životno kormilo prema OPG-u, i to 2004. godine.

“Definitivno rođenje djeteta s jedne i zasićenje novinarskim poslom s druge strane. Desetak godina sam radila na lokalnom radiju, te nastavila u Zabavnom programu HTV-a dovoljno dugo da s novom ulogom majke presložim neke prioritete i odlučim uvesti promjene u poslovnom smislu. Paralelno sam radila kao PR za Zagrebački plesni ansambl i Festival plesa i neverbalnog kazališta, a s otvaranjem nove poljoprivredno-proizvodne stranice u životu pokrenula sam i 10 godina organizirala Festival smokava u Zadru i okolici.”

A zašto baš smokve, pitamo Sandru. “Igrom slučaja, premda kažu da ništa nije slučajno. Pitam se što bi bilo da je uz kuću mojih roditelja bilo neko drugo stablo…zanimljivo je da sam u tom trenutku razmišljala kako moram naći neki drugi posao i da sam pomislila da mi je možda odgovor pred očima, samo što ja TO ne vidim. Baš tada, dok sam s djetetom u naručju hodala oko roditeljske kuće, pogled mi je pao na tlo ispod stabla smokve gdje su ležale zreli smokvini plodovi. Da nije možda to – to ?!?, pomislila sam i u trenutku me preplavio toplotni udar. Tada pojma nisam imala gdje će me sve to skupa dovesti, zapravo, pojma nisam imala što s tim smokvama napraviti, samo mi je bilo žao da propadnu. Uzela sam neku prastaru kuharicu i počela eksperimentirati. Ostalo je povijest.”

Da je eksperiment prošao odlično, svjedoči više od 15 godina kvalitetne proizvodnje, a na međunarodnoj manifestaciji poljoprivrednika Mediterana osvojili su čak 6 medalja. No koliko god ta priča sada zvuči kao bajka, popločena je teškim radom i preprekama.

“Tada je najlakše bilo osnovati OPG, pretpostavljam da i danas to nije neki problem. Teži dio posla je osoviti OPG na noge, zaokružiti priču, zadovoljiti financijski aspekt i opstati. Ja se dan-danas, 17 godina poslije, osjećam kao da sam i dalje na početku. Uvijek podigneš letvicu i odeš koju škalinu gore, međutim ovo čime se bavimo zovem maratonom s preponama. Vjetrometina zvana tržište nije ugodna ni puno većim proizvodnjama od naše, a globalizacija i trendovi ne idu na ruku malim proizvodnjama. Mi smo ono što u Italiji zovu artigianato, ima tu jednu handmade komponentu, tradiciju i autentičnost, pa našim rukotvorinama (a one to i jesu jer voće ručno beremo, prerađujemo i pakiramo – dakle: tri puta prođu kroz naše ruke!) volim tepati s ARTisan ili Work of Art (malo remek-djelo iznutra i izvana) ne bih li istaknula njihovu vrijednost.”

Kad je riječ o promjeni karijere, Sandra ima odličan savjet. “Treba se uhvatiti ukoštac s vlastitim strahom i voditi srcem. Uostalom, nije grijeh pritom i propasti nekoliko puta. Najgore je ne pokušati, pa poslije žaliti zbog toga.”

Sandrinu cijelu priču ne propustite u nedjelju, 6. lipnja na Prvom programu HRT-a, s početkom u 20:10.

 

Foto: PR