Britanske serije imaju ono nešto, tu specifičnu težinu, sirovu iskrenost koja me uvijek privuče. Od “Broadchurcha”, preko “Chernobyla”, do “Happy Valley”, britanska televizija majstorski pripovijeda priče koje se uvlače pod kožu i dugo nakon odjavne špice ostaju urezane u pamćenje. A kad se u tu kombinaciju umiješa istinita priča, poput one američke o Erin Brockovich, i glumačka postava predvođena s Jodie Whittaker, mojom vječnom favoritkinjom još od briljantne uloge Beth u TV seriji “Broadchurch”, znate da vas čeka nešto posebno. Zato sam s nestrpljenjem pritisnula play na Netflixovu seriju “Toxic Town”
“Toxic Town” nova je Netflixova serija koju bingeamo
I nisam se razočarala. “Toxic Town” serija je koja vas istovremeno tjera da se zgražate, divite, plačete i navijate. U četiri sata, ova miniserija uspijeva ispričati priču o nevjerojatnoj nepravdi, snazi majčinske ljubavi i desetljeće dugoj borbi za pravdu. Upozoravam, slijede spoileri, donekle, ali obećajem – neće vam pokvariti gledanje.
Godine 1984. gradić Corby, smješten sjeverozapadno od Londona, započinje s rušenje čeličane koja je dotad bila glavni izvor zaposlenja. Kako bi ostvarili svoj plan, prevozili su otrovni mulj kroz Corby velikim brzinama i odlagali ga na deponij. Rezultirajuća ekološka devastacija – čestice prašine u zraku, onečišćenje vodovoda – dovela je do urođenih deformacija kod desetaka novorođenčadi.
Serija “Toxic Town” istražuje nemar i pohlepu gradskog vijeća, kao i uporne napore pogođenih majki za pravdom i istinom, što je kulminiralo uspješnom tužbom. Jodie Whittaker, u ulozi stvarne majke iz Corbyja, Susan McIntyre, predvodi izvrsnu glumačku postavu. Susan, majka koja već ima sina, otkriva da je opet trudna, što nju i supruga Petera (Michael Socha) ispunjava radošću. No njihova sreća se rasprši kad se sin Connor rodi bez prstiju na lijevoj ruci.
Na odjelu za rodilje, istovremeno sa Susan, Tracey Taylor (Aimee Lou Wood), također temeljena na stvarnoj osobi, rađa Shelby Ann, koja ima deformirano uho, nema bubrege i srce s dvije komore umjesto četiri. Jedna od najpotresnijih scena u seriji je Shelbyina smrt, prikazana kroz Traceyino brisanje hrđavo obojene prašine s nadgrobnog spomenika kćeri. Suprug Maggie Mahon (Claudia Jessie), Derek (Joe Dempsie), član je bezobzirnog tima vozača kamiona koji prevozi mulj kroz grad na deponij. Što brže vozi, više tereta isporuči i više zaradi. Njihov sin Samuel rađa se s krivim stopalom.
Brendan Coyle uspijeva se osloboditi imidža dobrodušnog Batesa iz serije “Downton Abbey” glumeći Roya Thomasa, pohlepnog šefa gradskog vijeća, lika temeljenog na nekoliko ljudi, uključujući notorno bezosjećajnog čelnika vijeća Corbyja, Kelvina Glendenninga. Thomas hvali neoliberalno obećanje gospodarskog preporoda s entuzijazmom cirkuskog zabavljača, dok ignorira zabrinutost inženjera Teda Jenkinsa (Stephen McMillan) o visokim razinama toksina u zraku i tlu. Svaki put kad Ted podnese izvješće, netko ga zataška. Više puta mu se nudi mito koji on odbija. Frustriran i bijesan, obraća se Samu Hagenu (Robert Carlyle), jedinom moralno uspravnom gradskom vijećniku koji je u stvarnosti postao zviždač o korupciji i ekološkoj devastaciji u Corbyju.
Njihovi napori su, međutim, uglavnom uzaludni, što rezultira vandaliziranim automobilima i uništenim dokazima. Tek kad novinar Graham Hind počne pisati u “Sunday Timesu” o pogođenim majkama, javnost se budi i osvješćuje. Odvjetnik Des Collins (Rory Kinnear) pristaje zastupati majke na sudu. Iako su tragedije obitelji započele sredinom 1980-ih, sudski proces započeo je tek 2009. godine.
Moram priznati da su neke scene pomalo pretjerane (i karakteristične za stilski potpis redateljice Minkie Spiro). Maggie briše prašinu s prozora kuće i istresa prašinu s Derekovih uniformi u vrtu; krupni planovi prikazuju rijeke toksina koje se ulijevaju u gradsku kanalizaciju. Karakterizacija negativaca ponekad je nedovoljno razrađena, čak karikaturalna, posebno graditelja Pata Millera (Ben Batt). Dijalozi Jacka Thornea ponekad djeluju prenapuhano; do kraja serije likovi previše izravno izražavaju svoje stavove umjesto da to čine suptilnije, nekako mi se to čini uvjerljivijim i efektnijim.
No, kao i kod mnogih britanskih serija, gluma nadoknađuje propuste u drugim segmentima. Dempsie je suptilno uvjerljiv kao otac koji se bori s neopisivom krivnjom jer je njegova želja da poboljša obiteljsku financijsku situaciju možda naštetila njegovom sinu. Tihi, teški očaj koji se odvija između Susan i Petera dok dovode Connora kući pruža duboku emotivnu dimenziju priči. No najbolja izvedba je ona između Whittaker i Wood. Susanina sarkastična izravnost savršeno se nadopunjuje s Traceyinom suzdržanom snagom, a obje glumice kod mene su izmamile rijeku suza.
Naviknuta na američke televizijske drame, ponekad zaboravljam na emocionalnu suzdržanost britanskih serija. Nema histerije, dugih monologa ni sudskih trikova u stilu Perryja Masona. Ironično, britanski kritičari “Toxic Towna” smatraju pomalo kičastim, no u usporedbi s američkim dramama, ove četiri epizode odišu iznimnom suzdržanošću. Naravno, scenarij i režija su mogli biti bolji, ali napetost koja se nakuplja u gledatelju podsjeća na “Chernobyl”. “Toxic Town” potresna je priča, a činjenica da su majke dobile 14,6 milijuna funti odštete nakon desetljeća tjeskobe, bijesa i tuge dovoljan je razlog za gledanje.
Iako serija ima nekoliko manjih propusta, poput nedovoljnog iskorištavanja talenta Lauren Lyle, “Toxic Town” snažna je i dirljiva priča koja potiče na razmišljanje o svijetu oko nas, o tome koliko su daleko ljudi spremni ići za svoje ciljeve, ali i o snazi ljudskog duha i majčinske ljubavi. Gledanje ove serije emocionalno je putovanje koje će vas nasmijati, rasplakati i ostaviti s osjećajem zadovoljstva. Toplo preporučujem da ju pogledate.
Foto: Netflix
