Cyber, financijska i nacionalna sigurnost već nam je poznata terminologija, no ako društvo izgubi epistemičku, borit će se za jednu od strašnijih kriza 21. stoljeća
Prošla godina pokazala nam je da je jako teško koordinirati ponašanje društva – kako bi institucije mogle ‘’nagovoriti’’ ljude da se cijepe ili ostanu doma, i kako bi to uopće funkcioniralo – mora se svega pridržavati visok postotak ljudi. Mnogi su to učinili, ali neki su ljudi bili otporniji na savjete. Lažne informacije o cjepivima i maskama, neučinkovita liječenja i neutemeljene glasine o podrijetlu Covid-19 izuzetno su otežale koordinaciju javnog ponašanja. U nedavnom izvješću koje je objavio britanski Institut Alan Turing, upravo ovakva nejednakost u reagiranju smatra jednakom prijetnjom kao što je globalna sigurnost. Upravo bez takve vrste sigurnosti naša društva mogu izgubiti sposobnost odgovora na najozbiljnije rizike s kojima ćemo se suočiti u budućnosti, tvrdi Elizabeth Sager za BBC, jedna od autorica izvješća.
Ako je kućna sigurnost usmjerena na osiguravanje sigurnosti našeg posjeda, na financijsku sigurnost odnosi se na čuvanje našeg novca, na nacionalnu sigurnost odnosi se na zaštitu naše zemlje, onda je epistemička sigurnost na zaštiti našeg znanja. Episteme je grčki filozofski izraz, koji znači “znati”. Stoga, epistemička sigurnost uključuje osiguravanje da zapravo znamo što znamo, da možemo prepoznati tvrdnje koje nisu znanstveno podržane ili nisu istinite i da su naši informacijski sustavi robusni prema “epistemičkim prijetnjama” poput lažnih vijesti.
U izvješću, kaže Sager, ‘’istražujemo potencijalne protumjere i područja istraživanja koja mogu pomoći u očuvanju epistemičke sigurnosti u demokratskim društvima’’. No, tu su četiri ključna trenda koja su pogoršala problem i učinila društvima sve teže da odgovore na hitne izazove i krize: nedostatak pažnje, ograničena racionalnost, širenje obmanjujućih podataka i erozija povjerenja.
‘’Obilje informacija i ograničenja pažnje stvaraju žestoku “ekonomiju pažnje” u kojoj se vlade, novinari, interesne skupine i drugi moraju natjecati za klikove. Nažalost, neke od najučinkovitijih strategija privlačenja pozornosti je da se fokusirate na osjećaje’’, tvrdi Sager.
Nadodaje i da je velik problem filtriranje informacija prema našim interesima, što je najprisutnije na Facebooku, Instagramu i sličnim platformama. ‘’Posebno zabrinjavajuća posljedica ekonomije pažnje, prisutna na društvenim mrežema, je to što su ljudi izloženi prvenstveno vlastitim unaprijed utvrđenim vjerovanjima, a suprotstavljena stajališta se filtriraju.’’ Kad se suoče s preopterećenjem informacijama, ljudi prirodno više vole obratiti više pažnje na istomišljenike u vlastitim zajednicama, nego na nepoznate strane.
‘’Korištenjem platformi društvenih medija lakše je nego ikad stvoriti i pridružiti se zajednicama ujedinjenim zajedničkim vjerovanjima i vrijednostima. To, ipak, dovodi do ograničene racionalnosti i ograničavanja sposobnosti dobrog rasuđivanja.’’
Koji je način za preokret, barem na osobnoj razini? To nije detoks od interneta i društvenih mreža, iako se to isprva čini kao dobro rješenje problema. Ključ je u uravnoteženoj konzumaciji provjerenih medija, dobro informiranje iz pouzdanih izvora i – kritičko mišljenje. U protivnom, piše nam se loše, tvrdi Sage. ‘’U našem izvješću istražujemo neke od mogućih posljedica ako ne postupimo. Jedan od najgorih scenarija nazvali smo “epistemičko blebetanje”. U ovoj je budućnosti sposobnost opće populacije da razlikuje razliku između istine i fikcije potpuno izgubljena. Iako su informacije lako dostupne, ljudi ne mogu reći je li bilo ono što vide, čitaju ili čuju pouzdano ili ne. Dakle, kad nastupi sljedeća pandemija, suradnja u cijelom društvu postaje nemoguća. To je zastrašujuća ideja – ali Covid-19 pokazao je da smo bliži nego što smo nekada mogli i pomisliti.’’
Foto: Getty Images, Reuters
