Pojam dopamina posljednjih se godina pretvorio u svojevrsni buzzword, najčešće vezan za brze izvore zadovoljstva. Scrollanje, kratki videi, notifikacije i konstantni mali podražaji postali su svakodnevica, ali upravo iz tog konteksta počeo se izdvajati novi mikrotrend: slow dopamine

Za razliku od onoga na što smo navikli, ovaj pristup ne pokušava potpuno izbaciti izvore užitka, nego ih usporiti i promijeniti. Naime, ideja nije u odricanju, nego u vraćanju ravnoteže, pa umjesto brzih i kratkotrajnih dopaminskih navika, fokus se prebacuje na aktivnosti koje donose sporiji, stabilniji osjećaj zadovoljstva.

U praksi, slow dopamine svodi se na niz vrlo jednostavnih, ali svjesno odabranih promjena u načinu na koji provodimo vrijeme. To su situacije u kojima uklanjamo višak podražaja i ostajemo fokusirani na jednu radnju. Primjerice, čitanje bez paralelnog provjeravanja mobitela, šetnja bez slušalica, kuhanje bez ekrana u pozadini ili čak namjerno ostavljanje “praznog” prostora u danu bez plana. Na prvu, to su male i gotovo neprimjetne promjene, ali upravo u tome leži njihova funkcija. Takve aktivnosti ne nude brzu nagradu ni trenutan osjećaj zadovoljstva, ali s vremenom mijenjaju način na koji doživljavamo fokus, dosadu i odmor. Tijelo i um postupno se navikavaju na sporiji ritam, bez potrebe za stalnim prekidima i novim stimulansima.

Međutim, važno je naglasiti da slow dopamine zapravo nije nova ideja iako se često tako prezentira. Riječ je prije o reinterpretaciji već postojećih principa poput svjesnosti, prisutnosti i smanjenja vanjskih podražaja, ali prevedenih u kontekst digitalnog načina života. Upravo zato se ovaj koncept brzo proširio na društvenim mrežama; dovoljno je jednostavan da ga svatko može razumjeti, ali i dovoljno fleksibilan da ga se može uklopiti u različite stilove života, bez potrebe za radikalnim promjenama.

Ipak, kao i kod većine viralnih trendova, problem nastaje u načinu na koji se pojednostavljuje. Slow dopamine često se predstavlja kao univerzalno rješenje za iscrpljenost, manjak fokusa ili osjećaj preopterećenosti, što u praksi nije realno. Učinak takvog pristupa uvelike ovisi o kontekstu. Postoji razlika između toga da svjesno usporimo nakon dana ispunjenog konstantnim podražajima i ideje da bi trebalo potpuno eliminirati sve izvore stimulacije. U prvom slučaju riječ je o balansu, dok je u drugom o rigidnosti koja dugoročno nije održiva.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by ISAYA ELAIS (@elaisaya)

Zato ovaj trend ima najviše smisla ako ga promatramo kao mali reset, a ne kao strogo pravilo. Može poslužiti kao podsjetnik na to da prepoznamo trenutke kada smo preopterećeni podražajima i kad je korisno usporiti te se vratiti jednostavnijim aktivnostima koje ne traže stalnu pažnju. U tome je vjerojatno i razlog njegove popularnosti. U svijetu u kojem je većina sadržaja brza i intenzivna, ideja da zadovoljstvo može biti mirnije i sporije djeluje drukčije, ali privlačno. Slow dopamine ne nudi brze rezultate, ali otvara prostor za nešto što često nedostaje, odnosno osjećaj kako ne moramo stalno biti stimulirani da bismo se osjećali dobro.

Foto: Instagram/@emilietommerberg

#lifestyle tema