Teško je odrediti kategoriju u koju bismo svrstali Slavimira Stojanovića. Umjetnik, grafički dizajner, poduzetnik, kreativac, autor, profesor
U više od 35 godina rada primio je oko 300 međunarodnih nagrada i priznanja. O njemu su pisali najznačajniji svjetski časopisi, a radovi su mu dijelom postava muzeja u Parizu, Hamburgu, Varšavi, Beogradu i Novom Sadu. Godine 2017. primio je Nagradu za životno djelo, a sljedeće objavio svoj prvi roman “Devet”. Autor je i ilustrator serijala slikovnica za djecu “Avanture Singi Lumbe”. Sa Slavimirom razgovaramo o tome što stoji iza njegove vizualne, konceptualne i nesumnjivo upečatljive prakse.
Znam da Vam glazba puno znači. Možete li odabrati pjesmu koja opisuje kako se osjećate u ovo vrijeme?
Volim plesati, bolje rečeno, stavljati svoje tijelo u funkciju strane disko-glazbe, a istovremeno se volim prepustiti atmosferama. Ono što najčešće slušam kada sam sâm je “Idiot prayer” Nicka Cavea. Cijeli koncept snimio je solo u Londonu i to je spektakl koji svakom preporučujem.
Protekla godina usporila nas je, potaknula na refleksiju, promijenila svijet iz temelja. Što ste Vi u tom periodu naučili o sebi?
Mnoge stvari isplivaju na vidjelo kad smo u autorefleksivnom modu koji je nametnut, koji nismo sami htjeli. Inače sam introspektivan čovjek te se cijeli svoj život bavim samim sobom i više nego što je zdravo. Sada sam vidio da se može još dublje i dalje, s još više kritičkog odnosa prema sebi. Suština je da su mnogi ljudi počeli uviđati koliko stvari ima koje se trebaju popraviti u tome kako smo se postavili prema životu i prema drugima. Najviše je taj odnos prema drugim ljudima sada dobio na značaju kad smo bili onemogućeni konzumirati ga. Iako sam popriličan samotnjak, živim za to da drugim ljudima pokažem svoj talent i da oni kroz to budu nadahnuti te mi je neophodna ta interakcija. Nije mi smetalo to što sam bio izoliran, naprotiv, iskoristio sam prednosti toga i počeo sam pisati knjigu. Sigurno će biti posljedica koje ću raznim terapijama liječiti kasnije u životu, moja okolina i ja, ali naučio sam puno i o svojim ukućanima i obitelji. Češće se čujemo telefonom. Gledam samo te pozitivne aspekte i već sam zaboravio što je bilo loše u svemu tome.
Kakvu knjigu pišete?
Roman u kojem se paralelno odvijaju dvije radnje, jedna prije 150 godina, a jedna danas. To je pokušaj da vidimo kako djela prethodnih generacija utječu na živote sljedećih. U ovom sebičnom vremenu zaboravljamo da će se netko drugi zapletati u prepreke koje smo mi svjesno ili nesvjesno postavili. To je društveni fenomen svojstven ovim prostorima gdje postoji veliki diskontinuitet jer su ljudi nepromišljeno radili neke stvari iz strasti, bijesa ili osvete prema sebi ili životu, i onda to nadolazeće generacije moraju popravljati.
Je li pandemija nešto promijenila u Vašem radu? Hoćete li raditi nešto drukčije?
Moja metoda, motiv i ambicija uvijek su isti. Izravno sam usmjeren na publiku, na ljude. Više se izoštrio moj fokus, imam vremena sažeti stvari u “lijevak” i onda mi se poveća preciznost. Ono što se sigurno dogodilo je to da sam usporio u odnosu na 2019. kad sam “trčao sprint”, a sada gledam da završavam maratone na tjednoj bazi, a ne da gledam na vrijeme. Ne obaram rekorde, nego uživam u procesu.
Često ističete svoju metodu complicate simply, koja Vam je smjernica u radu i stvaranju. Kako ste prisvojili baš tu metodu?
Kao klinac nisam bio svjestan koliko je to humusa na ovim prostorima na kojem rastemo ja i moja generacija, i one sljedeće, i prethodne. Humusa kao pogodnog tla za kreativne ljude. Zašto humus? Zato što je talog dosta mrtvih stvari, a iz toga se rađa neki novi život, još intenzivniji od prethodnog. Toliko mrtvila omogućio je nenormalan diskontinuitet historijskih događaja koji su onemogućili solidno trajanje i stabilan život iz generacije u generaciju, i svaka je generacija imala disrupciju barem triput u životu. Tako živiš od danas do sutra, ne planiraš, nisi dovoljno pametan, nego uključuješ strast. Strast je nešto što nosimo intenzivnije u sebi od nekih drugih podneblja i ona prijeti da sagori sve oko sebe, pogotovo ako ste kreativni. Morate naučiti kontolirati je da se ne razgori, nego da bude u funkciji nekog općeg dobra. To mi se dogodilo odlaskom na studij u Švedsku kad se Jugoslavija krenula rapadati. Tamo sam upoznao profesora Ericssona koji je primijetio to unutarnje sagorijevanje i rekao mi da pokušam svoj unutarnji maksimalizam staviti u formu skandinavskog minimalizma te da tako pokušam priopćiti što imam za reći. Pokušao sam i otkrio da imam tu reduktivnu notu, da očistim stvari na čistinu, supstanciju i ideju. Tog se iskustva iz Švedske držim do dan-danas. Imali smo zadatak s dva oblika ispričati cijelu priču i onda sam počeo shvaćati da je jezik simbola i njihova naracija ono što meni apsolutno odgovara.
Osim ravnoteže između “komplicirano – jednostavno”, iza Vašeg brenda Futro (naziv nastao od Future i Retro) osjećate se pomalo nostalgično i retro dok se istovremeno izražavate suvremeno. Kako pronalazite ravnotežu u tim oprečnostima?
To je ravnoteža koju pokušavam nositi u sebi. Čovjek sam ozbiljnih suprotnosti i vrlo sam neusklađen. Izvana možda izgleda da je sve pod kontrolom, ali unutra se odvija stalan rat između sila, u ljudskom i poslovnom smislu. Tu borbu nekad nosim u sebi s velikom lakoćom, a nekad se baš ozbiljno namučim. Ljudi koji su mi bliski znaju da je to vrhunsko što izađe iz mene sigurno proizvod neke prethodne ozbiljne muke. To sam prihvatio, ne borim se protiv toga, nego nastojim kanalizirati u pravom smjeru.
Što je najupečatljivije što ste ikad vidjeli u svom području rada odnosno industriji?
Inspiriran sam drugim ljudima, njihovim karijerama, životima, projektima, čitam biografije. Jako me interesira kome, kako i zašto dolaze određene ideje. Tu ima svašta, od glazbe do filma, od dizajna do likovne umjetnosti. Spomenuo bih višestruko nagrađivane Bruketu i Žinića u Zagrebu. U Beogradu i Ljubljani također ima divnih ljudi koji rade spektakularne stvari i koji su moja dnevna inspiracija. U Novom Sadu Studio Peter Gregson, koji je na svjetskoj razini, u Sarajevu Fabrika i Bojan Hadžihalilović. To su sve ljudi koji su nevjerojatan miks u istom tom kreativnom bazenu iz kojeg i ja povremeno “sijevnem”.
Napravili ste puno uzbudljivih i raznolikih projekata – postoji li vrsta projekata koju još niste radili, a voljeli biste?
Postoji. Snimiti film iako je to preambiciozan projekt za ovu fazu života. Sljedeća je faza izrada vlastite online akademije koja bi se zvala Futro akademija i bavila se kreativnim komunikacijama. Time se intenzivno bavim i mislim da će to za godinu, najviše dvije, zaživjeti. Znam da mogu podijeliti svoje znanje i iskustvo jer se ovim poslom bavim više od 35 godina. Od osobnih ambicija želim da jednom godišnje izađe knjiga za djecu iz serijala “Avanture Singi Lumbe”, romani za odrasle kad stignem, a neki od nijih možda prerastu u spomenuti film.
Čega želite vidjeti više ili manje u kreativnoj industriji?
Više istine. Već je to da živimo u proizvodnji lažnih potreba koje nam industrija formira postalo floskula. Osjećam da mogu iznutra, polako kod tog neminovnog fokusa na profit, kroz sitne mreže provući i neki plemeniti motiv. Što sam stariji, teže će mi biti, i već jest, raditi za velike korporacije kojima je samo profit na umu, a koji tako tretiraju svoje zaposlenike, pa i moju agenciju. Ljudski i emotivno ne mogu to više raditi jer se previše dajem u posao i ne radim to zbog novca. To bi neki nazvali suštinskom pogreškom, ali to je tako.
Kroz rad komunicirate, prenosite poruke, dobivate pažnju. Koji uvjeti moraju biti zadovoljeni da se privuče Vaša pažnja?
Mora biti lijepo i pametno. Sasvim dovoljno i jako teško. Živimo u svijetu koji forsira samo lijepo, a za pametno nikoga nije briga. Humor kao mjerna jedinica inteligencije meni je presudna, moram se nasmijati da bi me nešto privuklo. Moji najveći idoli su stand-up komičari, koji rade najteži posao od svih kreativnih industrija uživo prenoseći svoj duh. Komičari svih vrsta, ne samo stand-up, ljudi koji nasmijavaju druge. To me fascinira od djetinjstva, od Louisa de Funèsa i Jerryja Lewisa, preko Jima Carreya, do Willa Ferrella i Stevea Carella.
Što želite da ljudi uzmu od Vašeg rada i da govore o njemu?
Najvažnije je da se oni prepoznaju u tom radu, da osjete kako je to dio njih i kad se integriraju u taj rad, onda će dalje vidjeti što će s tim informacijama. Poanta je da se promisli glavom, da uključimo vlastiti mozak za koji smo zaboravili čemu služi. Trenutačno služi tome da zgrnemo više novaca, da se najedemo i napijemo po potrebi, i da imamo što veći auto na ulici ako već u garaži imamo mali romobil. Tako živimo u svijetu mjerača romobila.
Iznenadite nas talentom koji imate, a smatrate ga beskorisnim?
Sve sam iskoristio, samo hoću “đuskati” pa da me pozovu u neki show i da to postane još luđe ludilo nego karijera u dizajnu.
