Tekst o šali, točnije stand-up nastupima i komedijama htjela sam napisati još prije nekog vremena, u vremenu kada je nastup i loša šala o silovanju domaćeg komičara Aleksandra Curaća Šarića zauzimala dio medijskog prostora. I jučer me jedna vijest objavljena na Facebooku potakla da ga završim. Naime, osobno imam stav da se oko tragedija, loših i teških stvari koje se dešavaju možemo i moramo šaliti. No, treba znati kome je i kako šala usmjerena. I treba ju znati usmjeriti.

Kome je usmjerena šala?

Da citiram Rickyja Gervaisa: “There is no subject out of bounds. People often get offended when they mistake the subject of a joke with the actual target. It all depends on the joke.” Aleksandar Curać Šarić je debelo pogriješio u svome nastupu jer je prije par mjeseci svojim šalama normalizirao silovanje i sve ostale vrste seksualnog nasilja. Šale o silovanju moraju postojati, čak i kada (nadam se da će ljudska vrsta doživjeti to – kada!) silovanja ili bilo kakvog drugog nasilja ne bi (magično) više bilo, kako bi se upozoravalo na nešto najgore što se živom biću može dogoditi, i kako bi se ljude, u krajnjoj liniji educiralo kakvo ponašanje je u redu, a kakvo nije.

Mnogi su skočili u obranu našeg komičara s primjerima kako se i drugi, slavni komičari šale na tu temu, i kako šale i nastupe javnost, publika prihvaća bez problema. Navodili su primjere kako bi opravdali i normalizirali loš crni humor. Ali ovdje se nije radilo o crnom humoru, ovdje se radilo o lošoj šali, lošem nastupu i “fulanom fudbalu”. No, ako vas kojim slučajem zanima kako izgleda odličan, pametan, crni, brutalan humor i kako izgledaju šale o silovanju, a za koje smatram da ih svi tinejdžeri, mladi, odrasli, stari, apsolutno svi trebali pogledati, onda trebate kliknuti na ovaj link. I bez obzira na to što ćete nastup pogledati besplatno, uplatite vama prihvatljiv iznos jer postoji opcija donacije, a koja se upućuje dobrotvornim organizacijama koje se bave upravo ovim problemom.

Daniel Sloss: X

Naime, Daniel Sloss je od jučer, 26. prosinca odlučio svoj nastup X streamati na svojoj web stranici besplatno, objavio je to na svim društvenim mrežama. I neopisivo me to veseli, jer nakon njegovog rasprodanog nastupa u Lisinskom ranije ovog mjeseca, znam da postoji velika publika koja će odmah X (ponovno) pogledati i iskreno se nadam da će ga dijeliti dalje, jer se ne radi samo o odličnom crnohumornom nastupu, radi se o edukacijskom alatu o ponašanju, pristanku, seksu i na kraju krajeva Daniel jasno pokazuje kako izgleda šala o silovanju. I to jako dobra. Toliko dobra da će potaknuti muškarce na razmišljanje o svom ponašanju.

Daniel Sloss svojim nastupom X pokazuje kako bi komičari trebali govoriti o nasilju. Slossova komedija živi u prostoru zabave, sve dok taj prostor ne nestane. Njegove šale su crne, brutalne, no nisu neukusne i ne ostavljaju gorak okus u ustima. Najgore što se može desiti jest da se ulovite kako se smijete na sav glas kada on, na primjer, navodi da je rekao djetetu da začepi svoja “kurvinska usta”! Na trenutak sam se osjećala loše, ali to je zbog mene, ne zbog njega. I to je poanta Slossovog (najprovokativnijeg) stand-upa; on stvara prostor publici da shvati što je pravo, stvarno, a što je lažno. Što me dovodi do šale o silovanju, a koja se događa u posljednjoj trećini X-a. Ovaj dio, kao što je tipično za Slossove nastupe, je ono što biste mogli nazvati “ozbiljnim dijelom”. Prema njegovim riječima, ako kupite ulaznicu za njegov nastup, dobit ćete 70 do 75 minuta šale, “a onda ja držim tužan 15-minutni TED Talk.”, kako sam kaže. On to čini, objašnjava, jer “se čini neiskrenim ne govoriti o stvarima koje su mi na umu.” A ono što mu je tada bilo na umu je seksualni napad, i kao pojava koja se nadvija nad kulturom poput crnog oblaka, i kao stvaran događaj u životima ljudi koje poznaje i do kojih mu je stalo.

U Slossovom nastupu, šale o silovanju ne dolaze izravno od njega, već od žene s kojom je dobar prijatelj. Prema Slossovoj priči, izašla je van u izlazak s njim i još dvojicom njegovih prijatelja jedne noći dok je bio na turneji. Sljedećeg dana, za doručkom, žena je rekla Slossu da ju je jedan od muškaraca s kojima su bili vani, netko koga on poznaje osam godina, silovao. “Jesi li rekla ne?” upitao ju je Sloss. “Rekla je – da”, kaže on publici. “Više puta od pjesme 2 Unlimited.” I tu sve kreće u crnilo, humor i najvažnije u suosjećanje i edukaciju. Ovo što je njegova prijateljica napravila, ta šala koju je on prepričao jest nešto što je potrebno u tom trenutku očaja i bijesa. On je sam rekao da je ostao zapanjen. I šala je uspjela; jer su i žena koja je to pričala i osoba kojoj je to pričala mogle prepoznati namjeru – odbiti dopustiti da ružan i traumatičan događaj “ima sveobuhvatnu moć” nad bilo kojim od njih. U svom pripovijedanju, ispričao je da je pitao svoju prijateljicu može li ispričati njezinu priču na pozornici. “Da”, rekla mu je. “Ali kada je moje dopuštenje bilo potrebno za bilo što?” Svaki put kad prepriča neku od njezinih šala u X-u, nakon toga napravi grimasu i pusti svoje tijelo da se lagano savije prema dole, zgužva, kao da trpi fizičku bol, naglašavajući koliko su mu te šale bile neugodne i koliko bi nama trebale biti neugodne, čak i dok im se smijemo.

Silovanje kao tema šale?

Prisjetimo se kako je sve krenulo. Prije desetak godina komičar Daniel Tosh je tijekom svog nastupa u Laugh Factoryju u Los Angelesu napravio nešto, meni neshvatljivo. Nakon, očito loših šala o silovanju, njega je iz publike jedna žena opomenula da to nije tema s kojom se može šaliti na što je on odgovorio da bi bilo super zabavno da nju sada siluje pet muškaraca. Pokrenuta je lavina rasprave je li silovanje dozvoljena tema u komediji. Da, ali ne ako se to isto silovanje potiče! Stvari su vrlo jednostavne. Smijeh liječi sve, tako kaže narodna poslovica. I da, trebamo se svemu, pa i tragedijama smijati. No, ne smijemo koristiti smijeh i humor kako bi nasilje normalizirali i poticali na njega.  To neće ubiti provokativnost komedije, ne trebamo se toga bojati, pa pogledajte samo Daniela Slossa i njegov nastup.

Nastavimo dalje; SNL je otpustio komičara Shanea Gillisa zbog njegovih rasističkih ispada na njegovom podcastu tijekom 2018. Otpustili su ga 2019. kada je to postalo javno. Ovo što su Gillis i Tosh napravili je u potpunosti različito od toga što radi Sloss. Jedan, drugi i treći je brutalan i ne bira temu, no cilj im je sasvim drugačiji. Sloss svojim nastupima, inkorporirajući temu nasilja, pokušava ispraviti neravnotežu moći, a ne ojačati je. Namjera šale o silovanju jest da se publika neugodno osjeća, ali tu leži njegova vještina i umijeće, jer on bira svoje ciljeve i mete razborito. Za razliku od njega u šali koju je Tosh ispričao 2012. meta su bile žene; poanta je bila da žene budu silovane, da ponekad to i zaslužuju. U takvoj postavci nema mašte, nema iznenađenja, nema izazova statusu quo. Godinu dana kasnije, Patricia Lockwood objavila je “Šalu o silovanju”, pjesmu koja preokreće šale o napadu kako bi razotkrila koliko su autori zapravo jadni te je ponovno izmislila formu i način koji daje moć osobi koja je prije nije imala. A to je ono što dobre, odlične šale o silovanju rade. Kada su se  Tina Fey i Amy Poehler našalile s Billom Cosbyjem 2015. godine vodeći dodjelu nagrada Golden Globes, one se nisu šalile sa ženama koje je Cosby napao, one su ismijavale situaciju i njihova meta je bila cijela industrija koja je dozvolila da taj muškarac napravi karikaturu od sebe, da postane jedno sa svojim najpopularnijim likom u globalno poznatoj seriji, dok je u stvarnosti bio posve drugačiji. Njihova meta je bila industrija koja dozvoljava sve, ali sve – za profit. Komičarka Cameron Esposito u svojem nastupu “Rape Jokes” koristi svoju osobnu priču kako bi skrenula pozornost na sveprisutno nasilje. “Pričala sam svoju priču na zabavama”, mnogo puta je kazala… “Bila je to smiješna stvar koja mi se dogodila.” Ili je barem tako bilo, sve dok netko kome je ispričala svoju šalu nije istaknuo da šala zapravo nije smiješna. Stvarima se treba smijati, no ne smijemo ih normalizirati.

Sloss svoju publiku uvlači u stvari. Njegove priče i šale su šokantne i mračne. On na pozornici stvara personu koja funkcionira kao smiješno čudovište i to čudovište razotkriva nekoga tko je uistinu monstruozan, a sve kako bismo uočili razliku. Isto tako nam dopušta da zavirimo u njegovu psihu i psihu njegovih prijatelja, kolega komičara i njihovih taktika pećinskog čovjeka, a koje uključuju stalno “prženje” jedan drugoga, bez obzira na vrijeme i mjesto. Sam kaže da u chat grupi s deset komičara često šalje šale koje mu mogu momentalnu uništiti karijeru, no on će napraviti sve u svrhu smijeha. Nemogućnost zadržavanja tih misli on uspoređuje s dijarejom. Zadržavanje u sebi ne pomaže nikome.

Tko/što je meta šale?

Tu povlači paralelu s prijateljicom koja je silovana. Ona ne može zaustaviti šale koje zbija na svoj račun, na račun situacije, možda uopće ne razmišlja o zaustavljanju, možda je to jednostavno način njezine komunikacije, jer kako ju je sam opisao na početku, “brutalnija” je on njega. Isto tako on dopušta svojoj prijateljici da kontrolira ono što on dijeli, dajući joj slobodu djelovanja i dajući joj glas. A zatim, isto poput genijalke, komičarke Hannah Gadsby u “Nanette”, objašnjava kako je njegov nastup osmišljen kako bi izazvao specifičnu vrstu reakcije koju on želi. Poput Gadsby, Sloss želi usmjeriti našu pozornost na toksičnu muškost; za razliku od Gadsby Sloss je prisiljen prepoznati vlastitu toksičnost. Isprva se igra, sugerirajući igru riječima: “I’m not going to change, but at least I’m self-aware. And that’s half the battle. But not the half that matters.” Problem s muškarcima, objašnjava on, jest taj što se oni još uvijek nisu posve oslobodili svoje osjetljivosti pećinskog čovjeka, unatoč svim drugim prilagodbama i evoluciji čovječanstva. Muškarci rano i prečesto nauče ne prihvatiti sve svoje emocije. O tome kako je uspostavio vezu sa svojim emocijama, Sloss se šali: “It’s not like having a superpower, but it is like having every other man’s kryptonite. Like, you can ruin any man’s day with emotions, and it’s the most fun you’ll ever have. Women, I finally understand your games.”

Sloss zna da su ta sukobljavanja nužna i napeta, često i bolna. Rijetko su i smiješna. Ali su potrebna jer nas tjeraju da se suočimo sami sa sobom. Nadam se samo da će drugi, publika i komičari, ako je potrebno i pogledati X, i suočiti se sami sa sobom. O svemu se možemo šaliti, no trebamo biti bolji i znati tko nam je meta.